Zapaženi suvremeni mislilac Berdjajev misli da je upravo smrt smisao života na ovom svijetu. Smisao je uvijek vezana za svršetak, a kada bi život u našem svijetu bio bez konca, kad bi se vječno nastavljao, bio bi bez smisla

Piše: Dinko Pensa*

Smrt je biološki pojam koji ukazuje na umiranje kao na sastavni dio života. U svijesti čovjeka označava kraj, težinu i tugu za one bliske, žal za gubitkom koji se ne može nadoknaditi. Platon je smrt definirao kao odvajanje duše od tijela, a Plotin da je smrt najveće dobro pomoću kojeg se duša slobodno može dovinuti do najveće kreposti. Toma Akvinski smatra da se smrću tijelo vraća materiji iz koje je stvoreno, a duša odlazi u vječni život.

Liječnici potvrđuju smrt prestankom rada srca, a neki istočnjački filozofi tvrde da je srce boravište duše pa čim ono prestane kucati, ona ga napušta. Schopenhauer kaže: »Smrt i rođenje samo su vibracije vječno žive ideje pa kad umre čovjek, propada jedan svijet, ali samo onaj koji on nosi u glavi.«

Ima naroda koji žive u uvjerenju da mrtvaci na tajnoviti način nastavljaju posmrtni život kao sjene, duhovi, sablasti i demoni pa bi se moglo reći da oni ne vjeruju u smrt umrlih, jer i taj tajnoviti način života je život.

U starih Grka razvila se misao o carstvu sjena u podzemnom svijetu Hadu čime pogledi na smrt ulaze u apstraktne prostore. Oni su vjerovali da duša umrlog odlazi u veliki podzemni prostor gdje vlada vječni mrak. Rijeka Stiks kruži oko tog podzemnog svijeta pa se u njega ne može ući bez pomoći Harona, starog veslača koji u brodici prevozi duše pokojnika. Zato su Grci stavljali mali novčić (obol) pod jezik pokojnika da bi ovaj mogao platiti vozarinu.

U Grka su postojale i suđenice koje određuju sudbinu. Kloto je zasnovala nit života, Laheza je određivala koliko će trajati, a Atropa životnu nit prekidala. Hinduizam i budizam formirali su poglede na smrt tako da bi se smrt uklopila u svekoliki pojam životnog nastavka. Međutim, treba razlikovati ideje i vjerovanja tvorca budizma Siddharthe Gautame čije su ideje u izvjesnoj mjeri pripadnike ove vjere oslobodile okova hinduizma, u kojem nemilosrdni kastinski sistem prati hinduista u životu na ovom svijetu i kroz muke seljenja duše, rađanja i umiranja. U hinduizmu se ne misli toliko o smrti, koliko o nastojanju da se promijeni karma da bi se izbjegao, odnosno prekinuo lanac rađanja i umiranja, da bi se duša smrću prestala seliti i stekla pravo na vječni počinak u nebeskom blaženstvu.

Prema Upanišadama, od te točke užasa rađanja i umiranja može se osloboditi samo stjecanjem istinskog znanja koje vodi do atmana koji ne poznaje ni smrti ni rađanja, pa nema početka ni kraja. Ono što se rađa i nakon toga ide u smrt nije stvarnost nego iluzorna osobnost. U Bhagavadgiti bog Krišna obraća se princu Ardžuni koji unaprijed žali smrt svojih prijatelja u predstojećoj bitci: »Oni koji su uistinu mudri, ne žale ni žive ni mrtve. Nikada u prošlosti nije postojalo vrijeme u kojem bismo postojali ja, ti i svi ovi kraljevi kao što ne postoji ni budućnost u kojoj nas više neće biti.« Budizam naučava da u rađanju i smrti nema ništa posebnoga, jer su to događaji svakodnevice.

Tibetanski budizam smrti je posvetio tibetansku knjigu mrtvih »Bardo Thodol« ili posmrtna iskustva u »Bardo ravni«. To je jedno od onih djela koja su skrivena pod kamenjem i po špiljama u devetom stoljeću nove ere kada su u Tibetu pobijeni skoro svi budisti. Svrha knjiga je, između ostalog, pomoći onima koji su nazočni nastupajućoj smrti da zauzmu pravilno stajalište prema mrtvom. To je važno koliko i pomoć umrlom koji, prema budističkom vjerovanju, neće skrenuti sa svoje karmičke staze.

Tibetanski budizam brine se da svatko nauči način ponašanja u trenucima nastupa smrti. I jogom se poučava kako doći do određenog stanja, u protivnom nije moguće održati neprekinuti protok svijesti, a to otežava oslobađanje duše. Učitelj (guru) se trudi, a pogotovo oni koji imaju lošu karmu ne mogu prepoznati vrijeme (bardo) kao svrhu spasenja.

U judaizmu smrt se očituje već u jednoj priči o postanku kada je Bog izrekao Adamu zabranu branja plodova s drveta dobra i zla, a zbog neposluha Adam i Eva bivaju protjerani iz rajskoga vrta, kaznom teškog rada, bolom pri porođaju i onom najtežom – smrću. Protjerivanjem u smrt protjerani su i u povijest pa veza smrti i povijesti oblikuje cjelokupno kasnije shvaćanje smrti u povijesti Izraela. Bog nikada nije obećao Abrahamu da će njegovu vjernost nagraditi besmrtnošću, ali mu je obećao potomke. Bog je izraelski narod izveo iz egipatskog ropstva u obećanu zemlju, ali ne i kraljevstvo besmrtnosti. To je biblijsko vrijeme poslije kojeg su židovi sve više počeli vjerovati u besmrtnost duše, ali više kao način ponovnog oživljavanja, kao Božji čin kojim se svi ljudi podižu iz mrtvih i predaju strašnom sudu.

Biblija često spominje šeol, mjesto na koje se odlazi poslije smrti. U tom šeolu ne se može prepoznati ni raj ni pakao. To je jedna oblast u kojoj se provodi zagrobni život, gdje se nakon smrti polako propada do potpunog zaborava, pa i od Boga s kojim ne postoji mogućnost odnosa. To se, zapravo, ne može nazvati životom poslije života – prije bi se moglo reći da je to smrt poslije smrti.

Kršćanstvo je nastalo na uskrsnuću Isusa Krista. Njegovo rođenje, život i propovijedi, sva njegova djelatnost bila bi zaboravljena da nije bilo uskrsnuća. Isus, kako se vidi iz evanđelja, nije pokazivao primjetno zanimanje za smrt, a u najvećoj zbirci njegovog poučavanja, propovijedi na gori, ne spominje smrt, već objavljuje svoje sjedinjenje s vjernicima: »Ja sam uskrsnuće i život. Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će.« To znači da pobjeda nad smrću ne proizlazi iz besmrtnosti duše nego iz vjere u Isusa. Apostol Pavao u svojim poslanicama ističe da novi život koji dobivamo od Krista pobjeđuje smrt koju smo dobili od Adama.

Adamov je grijeh izvorište smrti pa za kršćane smrt nije sudbina nego posljedica. Život vječni nije samo u vječnom životu duše, ono je u uskrsnuću cijelog bića, duše i tijela. Treba spomenuti da se većina kršćanskih teologa odbila baviti životom poslije smrti. Po teolozima 20. stoljeća, kršćanska tradicija vjeruje da rađanje i smrt stoje na početku i kraju svakog ljudskog života, kao što stvaranje i krajnje ispunjenje stoje na početku i kraju ljudske povijesti.

Heidegger je lutajući svojim mislima rekao da se živeći živi svoja smrt. Zapaženi suvremeni mislilac Berdjajev misli da je upravo smrt smisao života na ovom svijetu. Smisao je uvijek vezana za svršetak, a kad bi život u našem svijetu bio bez konca, kada bi se vječno nastavljao, bio bi bez smisla.

*Autor je umirovljeni inženjer

Vjesnik