Hajka na \'srpske\’ Novosti koje izdaju, uređuju i dijelom financiraju građani Hrvatske je hajka protiv svakog građana Hrvatske koji se u bilo kojem trenutku ne želi pomiriti sa situacijom i ima hrabrosti to javno i otvoreno reći

Piše: Darijo Čerepinko

Da imaju hrabrosti i vide malo dalje od vlastitog nosa, da ne kažem, zadnjice, još koliko jučer, svih onih 800.000 građana koji su stavili svoj potpis na zahtjev za raspisivanje sindikalnog referenduma, predvođeni sindikalnim vođama i vrlim novinarima HRT-a, zajedno bi s radnicama Kamenskog i svom silom sirotinje koja radi, a mjesecima nije primila plaću, noseći najnoviji broj Novosti u rukama zaposjelo Markov trg tražeći ultimativnu smjenu ministra obrane, potencijalno premijerke i predsjednika države (njega zbog toga što automatski nije smijenio načelnika Glavnog stožera HV-a), a nitko od aktualnih političara više nikada ne bi dobio niti jedan jedini glas na izborima. Iako se čini nepovezano, sve zbog istog i samo jednog razloga. Propusta da osiguraju da u demokratskom, ali stvarno demokratskom društvu kakvo Hrvatska želi i mora biti, svatko ima isti tretman pred državom i pred zakonom.

Jer, hajka na ‘srpske’ Novosti koje izdaju, uređuju i dijelom financiraju građani Hrvatske jest hajka protiv svakog građana Hrvatske koji se u bilo kojem trenutku ne želi pomiriti sa situacijom i ima hrabrosti to javno i otvoreno reći. Je li naslovnica Novosti provokacija? I što i da jest? Je li provokacija zvati Jadranku Kosor Jacom, zapisničarkom ili Suzanom? Je li provokacija Mesića nazivati dikobrazom ili bradonjom? Je li provokacija za Josipovića reći da je lignja? ? Ili ismijavati Polančecove rumene obraze? U kojem trenutku jedna provokacija prestaje biti prihvatljivom i po kojem je to principu poltičare u redu nazivati bandom lopovskom, a zabraniti šprdanje palim migovima? Koje su to svetinje u Hrvatskoj koje su nedodirljive kritici ili provokaciji? Je li to Domovinski rat? Ili Narodno-oslobodilački rat? Je li to Komunistička partija? Ili Pravoslavna odnosno Katolička crkva? Ili današnje stranke? Smijemo li se rugati današnjem HSS-u i nazivati ga trgovačkom strankom, uzimajući u obzir da je njegov osnivač prolio svoju krv za hrvatsku domovinu? I tko određuje što smijemo ili što ne smijemo?

Novinari HTV-a, kuće koja je prednjačila u napadima na Novosti, gotovo se ni po čemu ne razlikuju od Novosti – i jedne i druge plaća država, i jedni i drugi imaju važnu javnu funkciju, i jednima i drugima sudbinu kroje političari no, za razliku od HTV-a (uz časne iznimke), Novosti svoju javnu funkciju i obavljaju. U tim istim spornim Novostima s tom spornom naslovnicom prvi članak bavi se baš restrukturiranjem javne televizije, problematičnim Programskim vijećem i v.d. vodstvom te odnosom Vlade spram javne televizije. Čak i ako nema veze jedno s drugim, svakako je indikativno. A drugi po redu članak pita čija je krivica da su migovi pali. Opet, možda nema veze jedno s drugim, ali je i opet indikativno. Bave se u tom broju Novosti i ‘gnjilom ljevicom’ i Čačićevom vezom s propalim hotelom na Pagu, obespravljenim radnicama Kamenskog i još koječim. Što je od svega napisanog pogodilo Čička, i je li to nešto iz spornog ili prijašnjih brojeva, ostaje otvorenim.

Istinska demokracija morala bi nam svima jamčiti ista prava i iste obaveze. I jednakost pred zakonom. Ako svi imamo zajamčeno pravo na slobodu mišljenja i njegovog izražavanja (uz jasne ograde u smislu pozivanja na mržnju, nasilje i sl.), a morali bismo ga imati, to i jest temelj demokracije, zašto Zoran Šprajc, na veselje cijele nacije, u HTV-ovom Dnevniku smije biti ironičan, a Novosti ne smiju? Jel’ zato što su ‘srpske’? Nije li to isti onaj princip koji je u bivšoj Jugoslaviji branio pojedincima da se osjećaju i izražavaju Hrvatima i to javno propagiraju? Može li se ‘upozorenje’ Ive Josipovića shvatiti kao utjecaj na uređivačku politiku Novosti? I može li se to što je propustio da objasni šefu Glavnog stožera da mu komentiranje dnevnih događaja nije u opisu posla smatrati itekako velikim propustom? Nije li to isti princip po kojem su nekad djelovali generali JNA? I jesmo li se baš protiv toga borili u Domovinskom ratu? Ili smo se borili da ‘jedni sjašu, a drugi zajašu’?

Princip je (ili bi barem trebao biti ) jasan. Što je dopušteno jednom, trebalo bi biti dopušteno svima. Nema jednakih i jednakijih. Tko ne plaća račune ili porez, plijeni mu se imovina i ide u zatvor. Bez obzira bio on Ivica Todorić, Ivo Sanader ili bilo koja od radnica iz Kamenskog. Njihove vlasnike niti ne treba spominjati. Isto je i kad Vlada pokuša uzeti jednima, koji su ionako ostali bez svega, da bi dala drugima koji imaju i više nego što im treba. Još je gore kad se ta ista Vlada koja predstavlja te kojima je uzela, a oni su je i izabrali, ogluši na njihove zahtjeve i pokuša im uskratiti njihova prava. A onda to ide i dalje – od braće Drobac do braće Duspara, od prosvjetara ili liječnika do poduzetnika koji plaćaju politički reket. Ali, umjesto da dignu glas, novinari će se skanjivati jer se netko usudio napraviti naslovnicu koja provocira. Umjesto da svaki dan s radnicama Kamenskog tisuće obespravljenih, ali i onih koji rade, prosvjedno hodaju gradom, mi šutimo. I baš zato, s Novostima u rukama, svih onih 800 tisuća građana moralo bi dan i noć prosvjedovati na Markovom trgu tražeći naše osnovno demokratko pravo – da od zakona nitko nije izuzet i da, kad nam se sudi, sudi jednako i malima i ‘velikima’, i bezveznima i onima s vezom.

Baš zbog svega spomenutog obrana ‘srpskih’ novina postaje ultimativni čin domoljublja i državotvornosti svakog hrvatskog građanina i svakog ‘Hrvata’. Poslije bi moglo biti kasno…

ZaMirZINE