Piše: Uroš Škerl Kramberger

John Nichols, novinar najstarije američke (ljevičarske) revije The Nation (neprekidno izlazi od 1865. godine) jedan je od najvažnijih i najkonstruktivnijih zagovornika kvalitetnog novinarstva u SAD-u. Kao suosnivač organizacije Free Press, koja je s više od 500.000 članova najveća organizacija za zaštitu medijske slobode u SAD-u, o budućnosti časopisa i (američkog) novinarstva govorio je, među ostalim, pred američkim Kongresom i savjetovao britanski parlament kod mijenjanja medijskog zakonodavstva. 2009. godine imao je izlaganje o slobodi govora na Unescovoj konferenciji u Oslu i redoviti je počasni gost konferencija koje organizira Međunarodni savez novinara. Tijekom svog posjeta Ljubljani ovoga svibnja, govorio je o krizi koja je zahvatila časopise, utopljene u visokim troškovima i niskim prihodima od oglasa. "Da izgubimo časopise, izgubili bismo usredotočen kolektivni razgovor", upozorava.

Nichols svijet promatra analitički, dijalektički, na temelju činjenica. U višedesetljetnoj karijeri izvještavao je s ratnih područja, pratio put Nelsona Mandele kroz ruševine apartheida i, među ostalima, intervjuirao Georgea W. Busha i Baracka Obamu, jednog za drugim. U svojoj zadnjoj knjizi "The Death and Life of American Journalism: The Media Revolution that Will Begin the World Again", objavljenoj prošle godine, predstavio je ideju za budućnost: budući da je neovisno, kvalitetno novinarstvo temelj postojanja demokracije, njegovu sudbinu treba vratiti u ruke demosa. S kolegom Robertom W. McChesneyem predložio je, među ostalim, sistem financiranja po kojem bi svaki stanovnik države dobio novčani bon, kojim bi mogao – po vlastitoj želji i presudi – poduprijeti svoju novinarsku organizaciju i svog novinara. Ako se sistemska pomoć novinarima ne poveća, Nichols predviđa njihov zalazak, a time će potonuti i demokracija.

Gospodine Nichols, kažete da nije ugrožena samo budućnost časopisa, već i sudbina novinarstva kakvo poznajemo. Gdje je poveznica?

– Možda Europljani manje osjećaju da su časopisi ključna komponenta novinarstva. Ali u SAD-u i u drugim državama, koje nemaju tako dobro razvijene javne radiotelevizijske sisteme, časopisi obavljaju većinu temeljnog novinarskog posla. Časopis je jedinstveno oruđe čija povijest seže stoljećima unatrag. U njemu se udružuje skupina ljudi koji kao producenti vijesti preuzimaju odgovornost za izvještavanje o svojoj zajednici, regiji, državi. Ljudima osiguravaju izvještaje o tome što se događa. A odgovornost je dvosmjerna: ljudi mogu pozvati novinare da izvještavaju o određenoj temi i osuđivati ih ako to ne naprave. Ta odgovornost nije jednaka odgovornosti pojedinačnog pisca bloga ili, recimo, radijskog voditelja.

Dodatna važna osobina časopisa jest da ih je u usporedbi s radiotelevizijskim sistemima stvarno puno. Mnogo novinara s mnogo različitih pogleda, to je jako zdrava stvar. Na intervju s nekim ministrom, recimo, dođe deset različitih reportera. To ne omogućuje nijedan drugi medij. Blogosfera i internet su, naravno, čudesni. I tamo dobijete puno različitih pogleda. Ali ne dobivamo osjećaj odgovornosti ni osjećaj pripadnosti zajednici. Ljudi koji čitaju časopis znaju iste stvari koje znaju drugi čitatelji časopisa. To može jako pozitivno utjecati na politiku i na civilno-društveni život. Kad bismo izgubili časopise, izgubili bismo usredotočen kolektivni razgovor.

Ako su časopisi tako važni, zašto onda nestaju? Zašto ih ljudi sve manje čitaju?

– Jer imaju toliko drugih lako dostupnih mogućnosti. Uključite radio ili TV i netko vam kaže što se događa. Druga mogućnost je internet. Ali nije riječ o tome da ljudi ne žele čitati časopise, već časopisi nude sve manje. Prije je vrijedilo da su časopisi jako bogate institucije, imali su više izvora prihoda, izvjestitelje su mogli slati po cijelom svijetu ili su angažirali puno izvjestitelja koji su izvještavali samo o jednoj priči. Zato su mogli dobiti najbolje, najkvalitetnije, najbolje napisane priče. Čitanje časopisa bilo je uzbudljivo. Kad su časopisi izgubili izvore prihoda i postali ekonomski ograničeni, postali su manje zanimljivi. Dakle, čitatelji nisu bez razloga izgubili zanimanje, već su se časopisi pogoršali. A opasno je to što novi mediji, televizija i internet, ne ispunjavaju prazninu. To je ono strašno. Ne trebamo brinuti hoće li se časopisi očuvati u tiskanom ili internetskom obliku. Problem je u tome što nijedan drugi medij ne njeguje kvalitetno novinarstvo umjesto časopisa.

U jednom od intervjua naveli ste istraživanje Pew Centra, koje je pokazalo da 96 posto priča još uvijek prvi objave časopisi, a televizije ih preuzmu kasnije.

– Pew Center je američka organizacija koja proučava budućnost novinarstva i demokracije. U spomenutom istraživanju su utvrdili da samo 4 posto priča otkriju tzv. novi mediji, a velika većina ih nastane u časopisima. I to unatoč tome što su časopisi na zalasku. To konačno znači da ljudi dobivaju manje izvornih informacija. Možda je u medijima više govora, diskusija, ali sve je manje pravih vijesti. A samo vijesti mogu biti podloga za kvalitetnu raspravu. Zato suton novinarstva znači suton zajednice i demokratskog diskursa. To je jako opasno jer praznina neće ostati prazna. Napunit će je interesi moći i onih koji žele kontrolirati diskusiju. Umjesto razgovora ljudi o tome što se stvarno događa, dobivamo manipuliranu diskusiju.

U istom istraživanju objavljen je i podatak da 68 posto vijesti izvire iz službenih ureda za odnose s javnošću.

– Mogu vam reći kako je do toga došlo: 1960. godine odnos među službenicima za odnose s javnošću i novinarima bio je 1:1. Godine 1980. imali smo 1,2 službenika za odnose s javnošću na jednog novinara, a danas imamo 4 službenika za odnose s javnošću na jednog novinara. Moćni interesni centri su uvijek imali jake glasove. Ali usudim se tvrditi da je manipuliranje informacijama danas postalo glavni način nastajanja vijesti.

Je li rasprostranjenije manipuliranje informacijama od strane politike ili od strane velikih poduzeća?

– To pitanje nije tako važno, važna je svijest o tome da je tu – bez obzira na izvor: politički, poslovni ili civilno-društveni – riječ o manipuliranoj verziji vijesti koja se nudi kao dominantan glas.

Približno svaki treći tjedan medije preplave recimo vijesti o iranskom nuklearnom programu. Jednom je riječ o zaoštravanju, drugi put o poboljšavanju odnosa među državama, a obično vijest glasi da je Iran još korak bliže nuklearnoj bombi. Moguće je naslutiti da je riječ o koordiniranom puštanju informacija koje objavljuju svi svjetski mediji i zato ih je teško ignorirati. A istodobno nije moguće provjeriti njihovu vjerodostojnost. Što napraviti?

– Novinara je premalo, moraju pokrivati previše priča i, naravno, nije moguće da sve naprave kako treba. Zato se moraju sve više oslanjati na službene izvore informacija i na "fantaziju" o poštenju: ako pitate osobu na jednoj strani problema i osobu na drugoj, trebali biste imati pokrivenu priču. Naravno, može se dogoditi da su obje upitane osobe u krivu. Novinar, dakle, nije pošteno zaokružio priču, stvorio je samo takav dojam.

Dodatna dimenzija ovoga problema je da je moć – politička ili ekonomska – naučila komunicirati na vrlo sofisticiran način. Često zamišljamo bučnu propagandu kakva je bila karakteristična za naciste ili staljiniste. Bila je očita, svatko tko je malo razmišljao, mogao ju je prozreti. Danas je propaganda puno bolje prikrivena, a njeni učinci na ljude ili cijele države i dalje su dramatični. Njena bit se iskazuje u detaljima, često izgleda kao da je zapravo proturječna. Ljudi se uz nju osjećaju puno ugodnije.

Prikazat ću vam očit primjer: prije američke okupacije Iraka bilo je puno govora o tome kako Saddam Hussein brutalno postupa prema ženama. Vijesti su dale naslutiti da je riječ o silovanjima i drugim strašnim zločinima. Ne sumnjam da su se pod Saddamom Husseinom događale stvarno grozne stvari. Ali nedugo prije toga SAD su ga podupirale. To je bio isti čovjek koji je radio iste stvari.

Naravno, zabrinutost za sudbinu žena nije motivirala napad na Irak, ali puno energije bilo je usmjereno na uvjeravanje Amerikanaca kojima se ideja o invaziji nije sviđala, da to treba napraviti. Mnoge od tih vijesti dolazile su iz ureda vlade, a također i iz onih interesnih krugova koji su u ratu vidjeli priliku za zaradu. Znamo da je naš bivši potpredsjednik Dick Cheney bio predsjednik uprave poduzeća Halliburton, koje je jedan od najvećih ugovornih partnera ministarstva obrane. Tu možemo vidjeti perverznu kombinaciju vladinog i komercijalnog sektora, koji stvaraju vijesti o tome kako jako brinu za žene! Oprostite, ali mislim da nije riječ o tome.

Bi li se takav scenarij mogao ponoviti s Iranom?

– Naravno! Istina, ne mogu procijeniti kakve su trenutno mogućnosti za takav podvig, ni koja bi država nakon Irana mogla biti sljedeća na redu. Kao što znate, SAD su utemeljene na revoluciji protiv imperija. To je jedna od najboljih stvari u našoj povijesti. Ali naša država danas ima mnoge značajke imperija. Jedna od karakteristika imperija je da se ne zaustavljaju. Uvijek nađu novo područje za manipuliranje i ratovanje. Istraživanja javnog mišljenja inače pokazuju da ljudi nisu oduševljeni ratovima. Ali ujedno se pokazuje da uz slabo novinarstvo moć vlade i ekonomska moć imaju mogućnost stvoriti histeriju koja im omogućuje da postignu potrebnu potporu naroda za ono što rade.

U svojoj zadnjoj knjizi pišete da bi vlade morale poduprijeti neovisno novinarstvo novčanim potporama. Jeste li uvjereni da je to dobra ideja?

 

– Ako vladu zamišljamo kao nešto što je potpuno udaljeno od ljudi, takva ideja je, naravno, apsurdna: vladi bi omogućila samo veći nadzor i manipulaciju. Ali ako u mislima imamo demokratsko objašnjenje prema kojem je vlada produžetak naroda, ta ideja nije previše luda. Sam sam demokrat i znam da za funkcioniranje demokracije ljudima treba osigurati puno informacija koje moraju izvirati iz novinarstva. Moramo, dakle, smisliti način kako da ogromne izvore koje ljudi stvaraju plaćanjem poreza barem djelomično namijenimo za redoviti dotok kvalitetnih informacija iz mnogih izvora. Mislim da se to može postići, a uzor možemo naći u svojoj povijesti. Kad su SAD osnovane, medijima je bila namijenjena ogromna potpora vlade. Zanimljivo je da su se ti mediji jako suprotstavljali upravo vladi. Abolicionistički časopisi su bili ti koji su suprotstavljanje ropstvu doveli do kritične točke koja se pretvorila u građanski rat. Moguće je, dakle, imati od strane države podupiran tisak, koji se suprotstavlja vladi.

Economistov indeks demokratičnosti iz godine u godinu na najviša mjesta uvrštava upravo države u kojima tisak dobiva najviše državnih potpora: Norvešku, Dansku, Švedsku, Finsku, Nizozemsku. Sve te države snažno podupiru javnu radioteleviziju, a često i tiskane medije. I zadnji izvještaj organizacije Freedomhouse kvalitetu komercijalnog tiska najbolje ocjenjuje upravo u nabrojanim državama. Pitate se kako komercijalni tisak može biti slobodan ako prima visoku državnu potporu. Trebamo biti svjesni da potpora omogućuje bolji rad za više novinara. Potpora može pomoći i javnom i privatnom medijskom sektoru, ali to ne znači da ih na bilo koji način kontrolira. Protiv kontrole treba koristiti zaštitne mehanizme.

Koje?

– Ako o tome tko će dobiti novac, a tko ne, odlučuje komisija, sistem se može lako zatvoriti. Novac će uvijek dobivati isti. Veliki američki novinar A.J. Liebling je jednom rekao da sloboda tiska pripada onome tko je vlasnik tiska. A državne potpore morale bi brinuti za nastajanje novih novinarskih grupa. Priliku bi morale dobiti grupe novinara koje žele osnovati svoj medij koji će odgovarati određenoj publici za koju misle da dosad nije dovoljno dobro zastupljena. Zato bi potpora morala biti fleksibilna, morala bi poticati kreativnost i inovaciju. A za nešto takvo trebalo bi dati više moći ljudima. Umjesto neposredne potpore, koju bi država dodjeljivala medijskim projektima, moguće je, recimo, poduprijeti pojedinačne novinare. Možemo reći da ćemo dodijeliti dvogodišnju potporu mladim novinarima koji su upravo diplomirali, a ne mogu se zaposliti. Oni je mogu odnijeti u časopis za koji žele raditi, ili s kolegama osnovati svoj časopis.

Druga mogućnost je da potporu dobiju državljani. Svatko bi dobio recimo 200 eura koje bi zatim prema vlastitom nahođenju dodijelio bilo kojem medijskom projektu. Može odlučiti poduprijeti radio koji pušta dobru glazbu ili publikaciju koju voli čitati. Bitno je da nositelji potpore budu državljani, a ne vlada. To, naravno, nije samo luda ideja: u Skandinaviji, recimo, dopuštaju državljanima da dio poreza namijene za pretplate. I u SAD-u poslovni ljudi mogu od porezne osnove oduzeti pretplate za poslovne publikacije. Zašto, dakle, svaki državljanin ne bi imao mogućnost napraviti isto? Mislim da su to jako uzbudljive ideje. Možemo vjerovati i da bi se time povećala sloboda života državljana i ljudi bi bili spremi braniti tu slobodu od manipulacija.

Časopis The Nation svake godine ostvaruje gubitke i zato ga dodatnim donacijama podupiru upravo njegovi pretplatnici. Kako ste ih nagovorili na to?

– Stalno ih molimo (smijeh). Šaljemo im pisma, organiziramo im zabave. Brinemo se za to da se osjećaju kao dio naše zajednice. Budućnost novinarstva je u zajednicama koje će se oblikovati oko pojedinih medija. Ako je naš primarni cilj bolje novinarstvo u 21. st., osim što će se državljani morati zauzeti za to da vlada novcem podupiru novinare, trebat ćemo se pobrinuti i za veću povezanost između časopisa i čitatelja. Časopis The Nation osnovao je nekakvo društvo koje čine ljudi koji plaćaju više od iznosa pretplate. Oni plaćaju više jer vjeruju da je dobro imati publikaciju kakva je The Nation. Dobra okolnost za nas je to što smo nacionalna publikacija i što smo uvijek protiv – vladu kritiziramo i onda kad nam se zapravo sviđa. Poduprli smo Baracka Obamu, a istodobno na njega usmjeravamo više kritike od bilo kojeg republikanskog časopisa. Puno ljudi misli da je to zdravo.

Novinarstvo bi također moralo otkriti kako upotrijebiti nove platforme za objavljivanje priča?

– Nikakva pomoć ne smije podupirati neaktivnost ili nazadnjaštvo. Jedan od razloga zašto ljudi gube zanimanje za časopise jest to što se časopisi ne razvijaju. To može biti smrtonosno. Novinar sam već 25 godina i cijelo to vrijeme izdavači se trude uvjeriti mlade ljude da počnu čitati časopise. Milijuni i milijuni dolara potrošeni su na istraživanja koja bi morala pokazati kako ih nagovoriti da čitaju. Onda je došao internet kao jedan od najvećih izuma u ljudskoj povijesti i mladi su ga odmah prihvatili. A časopisi i dalje postavljaju isto pitanje: Kako da ih uvjerimo da čitaju časopise? To je glupo. Morali bi otkriti kako časopise prenijeti na internet i na mobitele.

Prije nekoliko tjedana razgovarao sam sa stručnjacima na Sveučilištu Stanford, koji su predstavili ideju da ljudi plaćaju članke, koji bi bili ograđeni pay wallom. Oprostite, rekao sam im, ne znam nikoga tko bi bio spreman platiti zato da ga puste preko zida do neke priče. Ljudi će otići tamo gdje su informacije. Informacije su na internetu besplatne i ljudi će ih slijediti. Pay wall je direktna suprotnost osnovnom duhu interneta. Suprotstavlja se upravo onome što mlade kod interneta oduševljava. Ako se časopisi budu borili protiv toga, postat će dinosauri, prošlost.

Zamislite uredništvo časopisa u kojem se odjednom pojavi 20 mladih novinara koji znaju da će dvije godine primati potporu. Stariji urednici pokušat će im objasniti kakav je ustaljeni način rada, a mladi novinari upozorit će ih da stari način više ne funkcionira. Možda će doći do ozbiljnih sukoba, možda će mladi novinari morati osnovati vlastiti internetski časopis. Oko njih će se stvoriti nove zajednice i možda će im se pridružiti oglašivači. To je uzbudljiva budućnost koja je pred nama. Sa starim ekonomskim i vlasničkim modelima, teško ćemo je doseći.

S druge strane kažete da velike telekomunikacijske kompanije pokušavaju internet privatizirati i zatvarati sadržaje. Je li to prijetnja novinarstvu?

 

– Svaki put kad se pojavi neka inovacija, časopis, televizija, digitalni mediji, komercijalni sektor razmišlja kako da iz toga izvuče profit. Profit možete ostvariti na dva načina: na slobodnom tržištu profit stvara onaj tko je kreativan i prestigne konkurenciju. Druga mogućnost je monopol, potpuni nadzor nad pristupom medijima. Bitka za internet trenutno se odvija između slobodoljubivog mišljenja, koje se zauzima za široko otvoreno natjecanje, i monopola. Mnogi stari telekomunikacijski konglomerati, među ostalima AT&T i kablovski ponuđači, recimo Comcast, pokušavaju odstraniti neutralnost interneta. Ta neutralnost je kao prvi amandman interneta. Kaže da je na internetu moguće s bilo kojeg mjesta putovati na bilo koje drugo mjesto brzinom koja je u svim smjerovima jednaka. Monopolisti žele stvoriti situaciju u kojoj bi se određene stranice učitavale brže, a druge sporije. Stranice velikih poduzeća, koja bi plaćala goleme svote novca, bile bi dostupne po superautocesti. A blatni makadam vodio bi do stranica civilnog društva i onih koji nemaju novca. Ako telekomunikacijska poduzeća uspiju, zaračunavat će pristup po superautocesti koji će biti skuplji, ili po makadamu, koji će biti jeftiniji.

Za više novca moći ćete do svih stranica doći jednako brzo. To znači da će samo bogati imati dostup do punokrvnog interneta, a radnici i siromašni imat će okrnjenu verziju interneta koja neće zadovoljavati demokratske potrebe, odnosno potrebe zajednice. Ta bitka bit će strašna. Trenutno je u tijeku veliko lobiranje u krugovima vlade da se to ostvari. Riječ je o prilici koja bi mogla osigurati profit od više milijardi eura. Ako kontrolirate put do svih ljudi koji imaju pristup internetu, oglašivači će vam za put do njih plaćati ogromne svote novca. U Americi smo već izgubili televiziju – od prvih predviđanja da će poboljšati novinarstvo, ostali su uglavnom kanali s crtićima i jako malo kanala s vijestima.

Ljudi koji misle da se to ne može dogoditi s internetom, u zabludi su. Mi državljani moramo jako paziti na to i tu bitku ne smijemo prepustiti vladama i biznismenima. Moramo zahtijevati dvoje: prvo, naša mogućnost komuniciranja mora biti visoko zaštićena. Sloboda govora i tiska su prazna prava ako nemamo sredstva za komuniciranje. Drugo, moramo se pobrinuti za to da politike vlade i politike privatnog sektora budu naklonjene kritičnom novinarstvu i novinarstvu koje uznemirava. Novinarstvo koje podupire status quo, nije novinarstvo. Pravo novinarstvo se uvijek suprotstavlja statusu quo. U vašoj državi su novinari ti koji su se 80-ih suprotstavljali režimu. U SAD-u je naš najveći novinar Thomas Paine napisao pamflet Common Sense kojim je Amerikance uvjerio da se odupru najmoćnijem imperiju na svijetu. Amerika je slijedila novinara u bitku i pobijedila. Iz poštovanja prema povijesti, novinarstvu moramo osigurati dovoljno sredstava i slobode za komunikaciju u 21. stoljeću. To će biti naša bitka.

H-Alter