Razlozi demonstracija kojima smo svjedočili prošloga tjedna isti su ili slični – u Zagrebu su potaknuti nasrtanjem kapitalizma na javni prostor, u Ljubljani na samu domenu rada, dok su u Grčkoj potaknuti njegovim slomom

Piše: Mate Ćosić

Balkan se prošli tjedan "drmao"…

Grčka, Atena – ustanak grčkog naroda ne jenjava, na generalni štrajk 20. 5. izašlo je mnoštvo ljudi te nas je jedan svjedok izvijestio: "…u trenutku dok ovo pišem broj okupljenih pred parlamentom je nevjerojatan!". Prema zadnjim vijestima mnogi političari imaju problema sa svojim pojavljivanjem u javnosti, gdje ih ljudi napadaju i sa kojih ih tjeraju.

Hrvatska, Zagreb  – okuplja se masa "građana", najveći broj u nekoliko godina, i dovodi protest u jednu fazu dalje; zajedno ruše ogradu gradilišta u Varšavskoj ulici i nastavljaju blokadu jedne kapitalističke investicije.

Slovenija, Ljubljana – do sada neviđeni broj studenata okuplja se pred parlamentom prosvjedujući protiv novog zakona kojim se ukida studentski rad i prebacuje se u tzv. "malo delo" (mali rad). Demonstracije se završavaju kamenovanjem slovenskog parlamenta i do sada neviđenim nasiljem prema toj instituciji "demokracije" (kako su sam akt okarakterizirali mnogi političari).

Vidjevši ove forme protesta netko bi se mogao zapitati postoji li među njima neka kauzalnost i povezanost, odnosno govore li ili nagovještaju li nešto? Kratak bi odgovor mogao biti – i da i ne. Drugim riječima, sve to nam govori i puno i malo, a odgovor ovisi o tome koji aspekt pitanja gledamo; polazimo li od pozicije ocjenjivanja tzv. "krize kapitalizma" ili pak od ocjenjivanja otpora toj krizi, odnosno otpora snošenju cijene za tu krizu.

U Grčkoj su stvari možda najjasnije jer se tamo radi o jasno artikuliranoj krizi kapitalizma u kojoj se država doslovno našla u bankrotu i, zajedno sa svim njezinim ideološkim i represivnim aparatima (sindikatima, partijama i policijom), izgubila svaki legitimitet. A legitimitet nije izgubila samo grčka država nego i, na određeni način, cjelokupni "europski projekt". Prva, skoro pa refleksivna, reakcija na krizu u Grčkoj i način na koji su se države "europskog ljudstva"  strmoglavile na egoistične granice svojih nacionalnih država možda je najvjerodostojnije pokazala pravu prirodu "europskog ujedinjenja", odnosno, čisti i ogoljeni ekonomski interes. U danima dok su vlade pregovarale da li i kako pomoći Grčkoj skoro pa da su nestale sve one velike riječi kojima se građaninu jedne (polu)peripetije (npr. Hrvatske) puni glava – europski narod, ljudska prava, demokracija, mobilizacija, integracija – i pokazale se kao puka dekoracija (zasljepljujući manevar) tog čistog ekonomskog interesa. No jednom kada su države shvatile da je kriza u Grčkoj potencijalno i njihova kriza (kako u ekonomskim smislu tako i u potencijalnoj inspiraciji ljudi Europe grčkim ustankom), odlučile su intervenirati. Ta intervencija nikako nije akt solidarnosti (još jedne velike riječi kojom Europa voli krstiti samu sebe) nego čisti egoistični akt – ne da se spasi Grčku nego da se preventivno djeluje da se spasi samoga sebe i jedan veliki projekt. Preventivno se djeluje ne s ciljem da se spasi grčki narod, nego da se spasi kapital u Grčkoj od kojeg će narod dobiti samo jedno – snošenje cijene za krizu kroz još jedno (novo i veće) dužničko ropstvo. Spašavanjem tog kapitala spašava se ustvari i veliki projekt ekonomske Europske Unifikacije, prije i onkraj svih epiteta kojim se Europa u svojoj narcisoidnoj poziciji očuvanja "civilizacijskih vrijednosti" voli kititi.

Također, u Grčkoj je taj zasljepljujući manevar,  kao nigdje drugdje, prozret i prokazan. Tamo otpor nije više stvar dežurnih revolucionara, aktivista i studenata već je postao stvar ljudi. Više nije ni bitno koja grupa ljudi ustaje jer su takve ocjene u njegovom kontekstu promašene, jer bi takva ocjena značila instrumentalizaciju samog otpora koji je odavno prešao granice ideološko-političkih uvjerenja i diferencijalnih statusnih položaja, iako je on, ustvari iskren pokret radničke klase. Negacija kapitalizma (putem uništavanja njegovih simbola – ponajprije banaka) i države (kroz napade na njezine represivne aparate, ali i stvaranja novih formi organiziranja – poput skupština susjedstva) nigdje nije toliko jasno artikuliran.

U Zagrebu i Ljubljani pak, aktivisti, "građani" i studenti usmjeruju se uglavnom na neke aspekte neoliberalnog nasrtanja na naše životne uvijete. Hrvatski aktivisti i "građani" tako prosvjeduju protiv privatizacije javnog gradskog prostora i korupcije (ili čak i zakona) koja dopušta takve investicije i takvu privatizaciju. To je možda jedan od rijetkih primjera otpora u kojem se netko uopće i opire privatizaciji koja je u posljednjih dvadesetak godina, sasvim suprotno onome što u stvari jest, počela značiti sinonim za ekonomski progres i "modernizaciju" jedne tako apstraktne riječi – "Hrvatske" (samo se nikada nije dao odgovor na pitanje – za koga? Jer u Hrvatskoj se još uvijek priča u uskim i ispraznim terminima – "Zajednice"). Aktivisti su tamo, poput i studenata na fakultetima, bili jedni od rijetkih koji su jasno artikulirali jednu stvar – da privatizacija, kako javne površine tako i školstva (a mogli bismo dodati i zdravstva, socijalne skrbi itd.) znači upravo suprotno od onoga kako je manifestno krste političari: ekonomski dobitak i razvoj za hrvatsku ekonomsku elitu i njihov profit, od kojeg građani neće imati ništa ili će imati malo – nova mjesta za konzumaciju i eventualno plaću sa kojom će teško zadovoljiti i svoje najosnovnije životne potrebe.

U Ljubljani je stvar kompliciranija od one kako je većina medija predstavila. Naime, protesti protiv "malog dela" (maloga rada) službeno su organizirani od strane jedne, ustvari birokratske i korumpirane organizacije, Študentske organizacije Slovenije (ŠOS). Razlog za njihov prosvjed proizašao je iz činjenice da slovenska vlada priprema zakon prema kojem će se studentski rad prebaciti u "mali rad" i prema kojem bi se ukinule stipendije na način da se određeni dio novaca ostavljenih za stipendije prebaci u "dječji doplatak". Pored toga postoji i opasnost da bi ubuduće studenti svoje beneficije (poput, recimo, zdravstvenog osiguranja) ostvarivali putem "malog rada", čime bi im se ukinule i neke beneficije koje sada ostvaruju statusom studenta. Time država, u vremenu kada neoliberalizam ozbiljno nagriza i ono malo socijalnih funkcija koje je ona imala, želi teret reprodukcije (životnih uvjeta) prebaciti na obitelj i pojedinca. No po srijedi je i još jedan problem kojeg ŠOS nije uvidio i istaknuo. Zakonom o "malom radu" ustvari se regulira već očita prekarizacija rada, odnosno dominacija rada na određeno vrijeme, preko autorskih ugovora i rada iz kojeg ne proizlaze nikakva prava koja su proizlazila iz tzv. "klasičnog rada" (zdravstveno osiguranje, neke socijalne beneficije itd.). Taj zakon ustvari želi formalizirati ono što je velikim djelom već postala stvarnost, i on kao takav, što ŠOS nije istaknuo, obuhvaća i druge društvene skupine (penzionere koji su prisiljeni raditi kako bi opstali, migrantske radnike itd.). Time se taj zakon ustvari ne tiče toliko samih studenata već poseže u domenu samoga rada, odnosno provodi neoliberalnu reformu tržišta rada gdje glavni objekt reforme nisu toliko studenti koliko radna snaga kao takva. ŠOS, koji i sam okreće milijune eura od studentskog rada godišnje (putem posredovanja u zapošljavanju), svakako ima interes da taj rad ostane u domeni njegove kontrole, i time prikriva činjenicu kako je studentski rad već prekaran i životna nužnost za mnoge studente (a ne izbor, kako se to obično sugerira) koji već i sada čine dobar dio generalne radne snage u Sloveniji. Na samim prosvjedima tek je manja skupina okupljena u "Frontu prekarcev", koju su sačinjavali studenti, privremeno zaposleni i migrantski radnici, istaknula ovaj problem kroz njegov globalniji kontekst i tendencije u suvremenom kapitalizmu.

Na pitanje sa početka teksta mogli bismo odgovoriti kako su razlozi raznih demonstracija kojima smo svjedočili isti ili slični – u Zagrebu su oni potaknuti nasrtanjem kapitalizma na javni prostor, u Ljubljani njegovim nasrtanjem u samu domenu rada, dok su u Grčkoj oni potaknuti njegovim slomom društva kao takvog. Međutim, analiza, kritika i artikulacija otpora u mnogome se razlikuju i čini se da su samo u Grčkoj oni dosegli "totalnost" – kako analize, tako i otpora. Razlika je i ta da se u Grčkoj radikalna kritika postojećeg velikim djelom uspjela materijalizirati u ljudstvu, dok u drugim kontekstima ona uglavnom životari u diskursu i analizama malih skupina  aktivista. Jednostavno iskazano – problem je isti, ali su odgovori na njega drugačiji. Ono što možda povezuje sve te skupine jest i pitanje rješenja problema jer on kao takav ovisi svim uključenim akterima, i odgovornost za rješenje je možda tim više na strani onih koji nisu u Grčkoj, a kojima je grčko ljudstvo uputilo jasan zahtjev:  "Slijedite naš primjer." Hoćemo li ostati gluhi na taj zahtjev – pokazat će vrijeme…

H-Alter