Piše: Nerzuk Ćurak

Ponukan snažnim razvojem različitih regionalnih inicijativa, autor u političkom eseju o Jugoistočnoj Evropi istražuje mogućnosti konstitucije nove regionalne platforme zasnovane na "aktivnom regionalnom identitetu" svih zemalja regije

Ima li jugoistočna Evropa (bivša Jugoslavija minus Slovenija plus Albanija) kao regija kojom još uvijek upravlja umješteni subjekt geopolitičke moći (međunarodna zajednica u različitim modalitetima) budućnost? Ako bismo se odlučili samo i samo na prihvatanje povijesnog kauzaliteta, odgovor je prije negativan nego pozitivan. No, zar nije u pravu Wittgenstein kada apsolutiziranje uzročnosti tretira kao puko praznovjerje? Čak bi i ideja Evrope, a da ne govorimo o njenim institucijama kao praktičnoj ljudskoj svrsi, bezrezervno propala ako bi kauzalnost bila mjera svih stvari i kada ne bi bilo umjerenog diskontinuitizma u filozofiji povijesti i društvenim znanostima pa i u politici. A taj diskontinuitet rezultat je dalekovidnosti evropskog genija koji se nakon Drugoga svjetskog rata suprotstavio zakonitostima povijesnog kauzaliteta.

Pred balkanskim genijem sličan je zadatak: nakon posljednjih ratova osloboditi se negativne uzročnosti. Ali kako? Moguće rješenje je polagana gradnja regije Jugoistočne Evrope "u kojoj će nacionalizmom rascijepljene, jedna od druge otuđene nekadašnje družice ponovno moći živjeti zajedno u jednom manje opterećenom povijesnom kontekstu, da bi kasnije postale dijelom jedne velike ujedinjene Evrope". Kao samostalne države regije jugoistočne Evrope. Ali ne kao autarkične, sebi dovoljne države, već kao države koje posjeduju istinsku unutrašnju volju za svekolikom regionalnom suradnjom i ne nužno institucionaliziranom prekograničnom, regionalnom sintezom. Zašto je potrebna i čemu ta volja za regijom?

Značenja granica

U suvremenom svijetu granice su izgubile naslijeđeno značenje. To više nisu međe svekolikog razdvajanja. Uprkos retrogradnim političkim nomenklaturama koje priznaju samo zov tla, granice su u procesu kretanja, na način da možemo kazati kako su granice prostor „između" koji „razdvaja spajajući". To je potreban, iako ne i dovoljan uslov da se misli o novom identitetu granice među državama, da se toj, kako kaže Zanini, „apsurdnoj kartografiji" udahne novi život. Ako su granice između zemalja bivše Jugoslavije nakon političke faze u kojoj su „spajale razdvajajući" (SFRJ) prešle u novu fazu – da razdvojene spajaju (a jesu), sljedeći progresivni korak tiče se proizvodnje regionalnog identiteta u različitim sferama ljudskog djelovanja, jer je naša regija, objektivno osuđena na istraživanje svoje vlastitosti. jugoistočna Evropa, naprosto, mora otputovati u svoju mogućnost.

To znači da joj valja graditi vlastiti regionalni transnacionalitet s onu stranu nacionalnih ideoloških interpretacija. Ne postoje razlozi, osim onih razloga koji su bespogovorno limitirani naslijeđenim obrascima mišljenja, da se svaki radikalni scenarij motri kao negativni. To znači da regionalni postsuverenitet Jugoistočne Evrope ne treba odbaciti kao puku postmodernističku tlapnju. Jer ako je to tlapnja, onda je proširena Evropska unija kao jedna Evropa u tendenciji i latenciji i kao postmoderna geopolitička, geoekonomska i geokulturna trajektorija propala i prije nego što je dospjela u um, u jezik, u svijet političke i ekonomske prakse. No, ta velika multietnička zajednica, uz sve svoje unutrašnje proturječnosti, ipak se izgrađuje i kao nadnacionalna demokratska forma. No, nakon radikalne epohe nasilja šanse za izgradnju jugoistočne Evrope kao neoktroirane nadnacionalne političke geografije su male. Te šanse rastu tek pod uvjetom da se u našim umovima otvore pretinci za nova mišljenja koja ne robuju primordijalnom đavolu nacionalnog suvereniteta i ne bježe u sigurnost etničke usamljenosti. No, i uz zadovoljenje prethodnog uvjeta, teško je zamisliti jugoistočnu Evropu kao regionalnu zajednicu koja se nudi svijetu kao dugotrajna oaza mira, zona suradnje i prosperiteta?

Takva Jugoistočna Evropa, takav Zapadni Balkan špekulacija je utopijskog mišljenja. Ali, utopija je (i) stvorena zato da svojom preobražavalačkom moći ozračuje zbilju. Utopija ne kompromitira one koji je misle, kako je to ingeniozno primjetio Robert Redeker, nego one koji silom nameću svoj pogled na svijet. Njihove su poluge moći. A jedna od glavnih poluga nacionalističkih elita su pastirski intelektualci, pokretači mržnje, kako ih precizno dijagnosticira Hans Magnus Enzensberger, pretorijanci duha koji zatvaraju vrata međuetničkoj suradnji, toleranciji, razumijevanju i voljenju Drugog. Njihovo prirodno okruženje je ksenofobija, uskogrudost, šovinizam, poništavanje i vrijeđanje Drugog. Životna filozofija tih intelektualnih nitkova pripada tužnom logosu zatvorenog društva. Ima ih na svim našim stranama. Utkani su u politike neprijateljstva. ONI su protivnici regije. Naše regije. Regije Jugoistočne Evrope.

Mali Balkan velikih nacionalizama

Transgranični intelektualci, oni koji silu argumenata pretpostavljaju argumentima sile, pozvani su (samom prirodom zbiljskog intelektualnog angažmana) da učestvuju u znanstvenom razvlašćivanju nacionalizama u regiji, čiji nas intelektualni prvaci uvjeravaju da je a priori nemoguće sudjelovati u teorijskom oblikovanju regionalnog identiteta a da se ne izvrši jednostrano nasilje nad prvim identitetima. A za nacionalizam prvi identitet je uvijek etnicitet, izvučen iz mitskih dubina višestoljetnog trajanja. U tim izmaštanim dubinama nema mjesta za regionalni identitet, onaj koji dolazi iz budućnosti i duboko poštuje teoriju narodnog suvereniteta ali ne računa na njenu vječnost, jer zna da ta teorija promoviše, kako bi kazao Popper, iracionalnu ideologiju i praznovjerje. Nacionalnim državama na Balkanu naprosto treba relaksacija kroz regionalne aranžmane koji ne dovode u pitanje same te države. Zato se Jugoistočna Evropa i može misliti kao regionalna zajednica, kao Plessnerova idejna zajednica (die Sachgemeinschaft) koja, u anticipacijskom diskursu, može proizvesti regionalnu ideologiju kao prihvatljivu vrijednost, kao sljedeću mirovnu formu. Naravno, legitiman je prigovor da je ovo, „očekivanje neočekivanoga", ali „treba imati nadu u nevjerovatno". Biti, poput Edgara Morena, optipesimista.

To znači da je pred zagovornicima regionalne ideologije, koja nije ništa drugo do permanentna proizvodnja kulture mira u društvenoj praksi balkanskih zemalja, golem teorijski zadatak: da nacionalistička zastranjenja koja se pod krinkom lažne brige za nacionalni suverenitet suprotstavljaju postjugoslovenskom ili, bolje kazano, nejugoslovenskom identitetu jugoistočne Evrope, bez ikakvog strahopoštovanja, otpreme u svlačionicu povijesti. Kako je to jedan od najtežih zadataka, to znači da je budućnost sasvim otvorena. Ali, Karl Popper oštroumno primjećuje: "mi možemo uticati. Kada kažem ‘mi’ mislim na intelektualce – ljude koje interesuju ideje i koji stoga čitaju i možda pišu. Zašto mislim da smo mi intelektualci od bilo kakve pomoći? Jednostavno zato što smo mi intelektualci prouzrokovali najužasnije štete. Mi koji imamo posebnu odgovornost prema neobrazovanima, mi smo izdajnici duha, kao što je to formulisao veliki francuski mislilac Julien Benda. Izmislili smo i raširili nacionalizam,… pratili smo najgluplje vrste mode."

Vrijeme je za najpametnije vrste mode. Za geopolitičku mostogradnju koja će Balkan, kako to kaže Kathryn E. Fleming, od marginalne (nevažne) regije transformirati u liminalnu (u izvjesnom smislu izuzetno značajnu) regiju evropskog geopolitičkog sustava. U praktičnoj ravni, Jugoistočna Evropa, uz svesrdnu podršku Evropske Unije, dužna je, u godinama koje dolaze, pomoći sama sebi, da, kao prijelazna regija, ostvari prvorazredan status u Evropi. To je izuzetan poduhvat.

Status evropskog prvog znači predanost radu, sklonost ka procedurama, dokidanje korupcije kao ekonomskog boga regije, poništavanje stereotipa o nama koji postoje u zapadnom svijetu… Meni je osobito „draga" predrasuda britanskog pisca Simona Winchestera koji je neumoljivo arogantan: "Može se reći da bi svako ko bi na tom prostoru boravio malo duže sigurno evoluirao u nešto što se, u priličnoj mjeri – na dobro ili na loše – razlikuje od onoga što podrazumijevamo pod ljudskom normom." Ovakve i slične generalizacije upućuju na, kako bi to kazao David A. Norris, intenzivirano konstruisanje Balkana kao nesigurne teritorije, kao regije za koju ugledni američki znanstvenik Gerard Toal kaže da jeste teritorijalno u Evropi ali nije i dio modernog evropskog vremena i prostora.

No, dobra vijest je da Zapad – tačnije Evropska Unija, koja nije samo prosti zbir nacionalnih sila, već novi entitet geopolitičke i geoekonomske moći, u političkoj sferi, u praktičnoj politici kreiranja i donošenja odluka napušta termin Balkan i preko svojih institucionalnih kapaciteta usvaja termin Jugoistočna Evropa, koji se, sa dosta uspjeha, proširio i na akademsku zajednicu Evrope. Tako je politički korektan "manje-više zamijenio termin Balkan, jer je već bilo postalo nemoguće definirati neku zemlju kao balkansku bez dodatnih pojašnjenja," lucidno zapaža Vesna Goldsworthy.

Od logike nasilja ka logici mira

Sa Jugoistočnom Evropom sve je lakše jer je to neutralni, nepolitički i neideološki koncept koji u ovovremenoj dionici povijesti može samo koristiti građanima regije. No, zemlje Jugoistočne Evrope nisu još uvijek uvjerene u predanost Evropske Unije da Zapadni Balkan, a naročito Bosnu i Hercegovinu, kao zonu dugotrajnih napetosti, integrira u povlašteni panevropski klub stare dame. Umjesto integracije, kako je to primjetio glavni urednik lista Courrier des Balkans, međunarodna politika u Bosni se usljed nedostatka strategije sada svodi na samo jednu riječ: stabilnost. Nestabilne građevine koje diplomati nastoje da podignu na Balkanu, poslije proglašenja nezavisnosti Kosova pretpostavljaju da se u Bosni ništa ne promijeni.

Ako se Zapadni Balkan, taj mali Balkan velikih nacionalizama na dugi rok isključi iz evropskog postmodernog raja, region će logiku mira zamijeniti logikom nasilja. Vratit ćemo se u tamu iracionalnog nacionalizma kao onespokojavajućeg oblika negativnog determinizma. A to nam daje za pravo da relativiziramo nadu u naše evropsko sutra jer, kako primjećuje Ivo Banac, "razni stupnjevi protuzakonitosti u državama bivše Jugoslavije i nesposobnost novih država da konstruktivno riješe pitanje manjina pokazuju da postoji veliki potencijal za obnovu sukoba u bivšoj Jugoslaviji."

Nažalost, i Bančeva ocjena ne isključuje povratak rata. Onog koji je dubinski pokosio, prije svih drugih zemalja, Bosnu i Hercegovinu, bolesnu državu čiji umorni, nacionalizmom zatrovani ljudi hoće ali ne znaju kako, da izađu iz negativne historije.

Za početak, taj ulazak u bosanskohercegovačku i regionalnu posthistorijsku toleranciju moguć je na bazi interesa i sa sviješću da se "spoznaja zajedničkih interesa ne odvija automatski, već zahtijeva stalnu redefiniciju tih interesa… No, i interese valja bodriti i graditi jer ni oni ne moraju biti samo nešto automatsko" primjećuje hrvatski analitičar Danko Plevnik.

Predanost interesima postepeno će graditi i oblikovati jedan novi identitetski mentalitet i emocionalitet, i jedan novi regionalni identitet, onaj koji regiju smatra domovinom. Onako kako to za svoj svijet priželjkuje Amin Maalouf:

"Ja koji glasno zahtijevam da mi se prizna svaka od mojih pripadnosti, ne mogu da ne sanjam o danu kada će regija u kojoj sam rođen slijediti isti put, ostavljajući iza sebe vrijeme plemena, vrijeme svetih ratova, vrijeme ubilačkih identiteta, da bi gradila nešto zajedničko; sanjam o danu kada ću moći da zovem cijeli Bliski istok, kao što zovem Liban, Francusku i Evropu ‘domovinom’, a sve njegove sinove ‘zemljacima’, muslimane, jevreje i hrišćane svakojakih zvanja i svakojakog porijekla. U mojoj glavi, koja neprestano spekuliše i anticipira, to se već dešava; ali htio bih da jednoga dana tako bude na polju stvarnosti, i za svakoga."

Za svakoga?

Znači, i za građane Jugoistočne Evrope? Za nas koji vjerujemo u mogućnost regije kao nepodržavljenog prostora ljudske slobode. Za nas koji hoćemo da državne granice spajaju a ne razdvajaju. Za nas koji tamu balkanske krčme želimo zamijeniti škrtim svjetlom (ali ipak svjetlom) ujedinjene Evrope. U kojoj suvereno i ponosno stanuju i zemlje naše regije. Obasjane svjetlom.

e-novine