Piše: Garet Tankosić Keli

Nekoliko ljudi mi je tražilo da napišem nešto o razlozima za stavljanje svog potpisa na kampanju "Plan na popravni" i ovaj članak je pokušaj da artikulišem razmišljanje i rezonovanje koji stoje iza toga.

Dobro je poznato da ću uvijek gajiti duboke emocije za ovu nestašnu, ponosnu, malu državu, njene mnoge izvrsne i talentovane ljude i da ću uvijek željeti da podržim i doprinesem održivom uspjehu ove lijepe zemlje.

Drugi i konkretniji razlog za uključivanje u ovu temu u ovom trenutku je da sam od odlaska iz Crne Gore tijesno uključen u formiranje regionalnog "tink-tanka" za održivi razvoj pod imenom SEE Change Network, kako bih u regionalnu diskusiju u o pitanjima kakav je upravo sistem brana na Morači uveo ekspertizu svjetske klase i svježe ideje.

Pitanje da li izgraditi sistem brana na Morači ili ne vezano je za šire pitanje crnogorske energetske strategije i posebno za tri često ponavljana velika mita u tekućoj debati o energiji. Vjerujem da te mitove treba tako temeljno razbiti da se više nikad ne upotrijebe u javnom diskusu, jer zamagljuju korisnu raspravu o boljoj budućnosti Crne Gore i njenih građana.

Prvi mit je da se Crna Gora suočava sa energetskom krizom. Činjenica je da Crna Gora nema energetski problem. Međutim, Oleg Deripaska, milijarderski rudarski tajkun iz druge države ima, zato što je KAP odgovoran za – manje više – 50 odsto potrošnje energije u Crnoj Gori.

Dozvolite mi da ovo malo raspakujem. Aluminijum se često naziva čvrstom energijom. G. Deripaska, što nije nerazumno, želi da napravi profit od svog biznisa, a mogući profit zavisi u suštini od toga koliko jeftino može dobiti struju i po kojoj cijeni se aluminijum prodaje na svjetskom tržištu. Nijesam vidio završni račun KAP-a, ali na osnovu tržišta i subvencija za struju, mislim da je profit bio "impresivan" tokom proteklih godina.

Jednostavna je iako neprijatna činjenica da će se KAP jednog dana zatvoriti i to zato što je – kako reče dr Džefri Saks – "industrija prošlosti" i zato što počiva na ograničenim resursima koji će jednostavno biti iscrpljeni. Sva je vjerovatnoća, međutim, da će se KAP zatvoriti mnogo prije toga – to se umalo dogodilo ranije ove godine – jer će kombinacija standarda EU za prirodnu okolinu, rastuće cijene struje i generalne dinamike globalnog aluminijskog tržišta jednostavno učiniti ovo malo, staromodno, postrojenje nepotrebnim. A kada se KAP zatvori, ova država će imati obilje energije, višak koji se prodaje na regionalnom tržištu.

Stoga je pokušavati da se u crnogorsku energetsku debatu uvede održivost i dugoročno razmišljanje a ne baviti se problemom KAP-a, isto kao pokušavati da plivate na površini Bokokotorskog zaliva sa ogromnim kamenom oko vrata.

Drugi često ponavljani mit je da je rješenje za crnogorski tzv. "energetski problem" izgradnja nove generacije postrojenja poput sistema brana na Morači ili drugog bloka Termoelektrane Pljevlja. Čak vam i eksperti Evropske banke za obnovu i razvoj mogu reći da je sada hiljadama puta ekonomski efikasnije uštedjeti jedinicu energije nego proizvesti novu. Crna Gora – sa prosječnom potrošnjom po glavi stanovnika od četiri do šest puta više od prosjeka EU – pokazuje da postoji ogroman potencijal za korist od ušteda i efikasnosti.

U ekonomskom smislu, naravno, uštede i efikasnost pretvaraju se u takozvana zelena radna mjesta. To su poslovi u oblasti povećanja efikasnosti starih zgrada i postojećih sistema za hlađenje i grijanje, pa čak i instaliranju pasivnog solarnog grijanja za toplu vodu; nikad nijesam prestao da se čudim da uz 265 sunčanih dana godišnje još nema poreskih olakšica za instaliranje ovakvih vrsta uređaja u Crnoj Gori.

Zelena radna mjesta su dugoročna i raširenija su u ekonomiji od kratkoročnih specijalizovanih radnih mjesta – na primjer – u izgradnji brana ili puteva. Preko njih se novac i resursi raspoređuju u čitavoj zajednici, umjesto da se koncentrišu na velike projekte "jednog udarca", sa jednim pobjednikom na tenderu. Uz nešto mašte i napora na nivou politike, radnici iz KAP-a i njegovih fabrika za proizvodnju i vađenje rude mogli bi se obučiti da se zaposle na ovim radnim mjestima; možda čak i da se ona finansiraju iz profita od prodaje viška energije koji će se osloboditi zatvaranjem KAP-a?

Crnogorci možda ne vole to da čuju, ali će uskoro shvatiti ako već nisu, da će cijena energije nastaviti da raste – bez obzira kako je i ko proizvodi – i, sva je vjerovatnoća, dostići će (što je već slučaj u mnogim zemljama EU) više od 20 centi po jedinici u naredne dvije decenije. Zato, iz perspektive građana, ako im pomognete da budu efikasniji to će imati mnogo više održive koristi od izgradnje novih postrojenja za proizvodnju energije.

Mit broj tri je da sistem brana na Morači mora biti izgrađen sada i da mora biti izgrađen na osnovu ovog projekta. Stavljam na stranu ozbiljna i značajna pitanja prirodne okoline i upravljanja vodama u vezi sa sadašnjom kaskadom brana, jer su se njima već široko bavili Evropska komisija i WWF između ostalih, kako bih se koncentrisao na dva druga aspekta ovog predloga.

Uvijek sam bio impresioniran ljubavlju Crnogoraca prema novom i tehnički inovativnom, bilo da su to telefoni, automobili ili drugi moderni uređaji. U ovom kontekstu, čini se kako je insistirati da je 40 godina star projekat za ove hidroelektrane ono što Crnoj Gori zaista treba isto kao predlagati pisaće mašine kao rješenje za crnogorsku e-vladu.

Nema te količine promotivnih spotova koji će promijeniti činjenicu da su ti projekti stari, staromodni, i da gotovo sigurno nanose više štete od nove tehnologije. Čak i puno razvodnjeniji nedavni nacrt studije norveškog COWI-ja o procjeni uticaja sistema na Morači na životnu sredinu ukazao je koliko je tehnički dizajn napredovao u posljednjih pola vijeka, od kada projekti za Moraču datiraju, sa stalnim smanjenjem uticaja na prirodnu okolinu i povećanjem efikasnosti manjih brana.

Još jedno radoznalo pitanje pada na pamet, zašto se tender mora izvršiti sada? Pošto ni po najoptimističkijim izgledima ne može biti energije iz ovih brana "u žici" do 2018, to neće pomoći neposrednim energetskim "problemima". Mnogo je važnije to što je svijet usred najgore ekonomske recesije u našem životu a da su cijene svega od Londona do Dubaija pale na najniže grane; zašto onda prodavati koncesije na krunske bisere Morače u brzopoteznoj prodaji na dnu recesije?

To su tri mita, koji, vjerujem, čine svaku djelotvornu raspravu o budućoj energetskoj strategiji za bolju Crnu Goru veoma teško dostižnom. Međutim, vjerujem i da postoji još važniji razlog što se kolektivni talenat ove zemlje huška na neprijateljske napade i kontranapade – mogu zamisliti da ću i ja biti etiketiran u ovoj igri – a to je da se debata fokusira na "uradimo Moraču" ili "ne radimo ništa". COWI je u svojoj studiji mudro ukazao da alternative nijesu razmotrene u zauzetom pristupu.

Ako se ima u vidu da dokument Evropske komisije o "adaptaciji na klimatske promjene" kaže da promjene vremenskiih uslova u Jugoistočnoj Evropi mogu smanjiti efikasnost hidroelektrana za 25 odsto narednih decenija, onda je vrijeme da se razmisli o stvarnim mogućim rizicima. Zašto sada ne razmotriti alternativnu strategiju zasnovanu na uštedama i efikasnosti, kombinovanu sa raznovrsnijim portfeljom izvora obnovljive energije i malo sačekati. Kada se Morača jednom osudi, nema povratka.

Autor je osnivač SEE Change Network-a i bivši koordinator Ujedinjenih nacija u Crnoj Gori

Vijesti