Predsjednik CG parlamenta govori u intervjuu za BH Dane o "slučaju Šarić", metalnoj crkvi na Rumiji, odnosima prema zvaničnom Beogradu, BiH, ratnim zločinima, organizovanom kriminalu…

Piše: Dani

Srbija koristi svaku priliku da omalovaži državnu samostalnost Crne Gore" – tvrdi se u najnovijem izvještaju beogradskog Helsinškog odbora za ljudska prava i dodaje da je navodna potjera za Pljevljakom sa srpskim državljanstvom Darkom Šarićem, optuženim za šverc skoro tri tone kokaina iz Južne Amerike, "razbuktala rat" koji srpski državni vrh i gotovo svi beogradski mediji, optužujući je da skriva "balkanskog narko bosa", nedjeljama vode protiv Crne Gore. Helsinški odbor podsjeća da je Šarić "novac od kokaina uglavnom prao u Srbiji kroz kupovinu nekretnina, lokala, preduzeća, hotela, zemljišta i da nijedna relevantna institucija do sada nije reagovala ili posumnjala u poreklo tog novca".

Ovo ukazuje, zaključuje se u izvještaju, "da je Šarić morao imati moćne zaštitnike i u Srbiji". Ko su ti zaštitnici i da li je zaista "lopta" bačena u crnogorsko dvorište kako bi se zavarao trag?! Predsjednik Skupštine i SDP-a Crne Gore Ranko Krivokapić govori za Dane o "slučaju Šarić", odnosima prema zvaničnom Beogradu, Bosni i Hercegovini, ratnim zločinima, organiziranom kriminalu…

Iako su srpski mediji pod kontrolom predsjednika Borisa Tadića nedjeljama dolazili do "pouzdanih podataka" da se Darko Šarić krije u Crnoj Gori, "sigurnoj kući za kriminalce", zanimljivo, nisu pokazivali naročito interesiranje da prate trag informacija koje su se sporadično, dozirano i dirigirano pojavljivale u pojedinim beogradskim tabloidima. Prvo, vijest da je šef Kabineta srpskog ministra policije Ivice Dačića imao poslovne veze s "balkanskim kraljem kokaina". Drugo, da je većinski zakupac poslovnog prostora u sjedištu SPS-a, stranke istog Ivice Dačića – Darko Šarić. Treće, nezaustavljivo istraživačko novinarstvo nije bilo zainteresirano da sazna ime "visokog funkcionera MUP-a" koji je, kako tvrdi Čedomir Jovanović, prije šest mjeseci o Šarićevom trošku proveo odmor u Turskoj. Umjesto logičnog pitanja – odakle tako mnogo ministra Dačića u priči o Darki Šariću, srpska javnost je bombardirana izjavama i intervjuima Nebojše Medojevića, lidera Pokreta za promjene (stranke sa svega šest posto podrške u crnogorskom biračkom tijelu), pomoću čijih "senzacionalnih otkrića" beogradska elita i mediji, kako tvrdi Helsinški odbor u svojoj analizi, rade na obaranju Mila Đukanovića s vlasti. "Ovakva manipulacija upućuje na zaključak da Beograd smatra da bi Đukanovićev odlazak označio i kraj nezavisne države Crne Gore." Po istoj matrici po kojoj je svojevremeno Legijin nedjeljnik Identitet (čiji je, uzgred, Nebojša Medojević bio redovni kolumnista) kriminalizirao Zorana Đinđića, ovih dana većina beogradskih medija – TV B92 prije svih – sprovodi hajku protiv crnogorskog premijera. Koga to štite beogradski mediji?

"Sjedim na mjestu predsjednika Parlamenta stare i ozbiljne države i ne bih se miješao u unutrašnje stvari Srbije" – kaže predsjednik Skupštine Crne Gore i predsjednik Socijaldemokratske partije Ranko Krivokapić. "U suprotnom, ponovio bih grešku koju srpska politička elita čini prema nama."

DANI: Gospodine predsjedniče, opći je utisak da odnosi Crne Gore i Srbije nikada nisu bili na nižem nivou. Zašto je to tako?

KRIVOKAPIĆ: U pitanju je muzička partitura koja se, u istom tonalitetu, sa različitim ritmom i pauzama, svira još od 19. vijeka. Glavni instrument je Srpska pravoslavna crkva i sve dok njen uticaj na srpsku politiku, obrazovanje i političku kulturu bude tako snažan, ne očekujem da će se odnos Srbije prema Crnoj Gori i regionu značajno mijenjati. Nedavno sam jednom od čelnih ljudi Srbije objašnjavao da njegova zemlja može imati lidersku poziciju u regionu samo ako preuzme ulogu lidera regionalne saradnje. To bi podrazumijevalo ispravljanje grešaka iz nedavne prošlosti, kako prema Crnoj Gori, tako i prema Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Kosovu. Nažalost, srpska politička elita još uvijek ne šalje takve poruke.

DANI: Zašto?

KRIVOKAPIĆ: Zato što ta politika i danas često zapada u olakosti pokušaja nametanja, dominacije i hegemonije, što Srbiju čini ne liderom, nego usamljenom, gotovo izolovanom zemljom u regionu. Nastavi li da insistira na politici s početka devedesetih, Srbija na putu evropskih integracija može biti samo gubitnik. Kod nas u Crnoj Gori takva politika izaziva žaljenje.

DANI: U kojem smislu žaljenje?

KRIVOKAPIĆ: Prosto nam je žao što Srbija istorijski ne sazrijeva i što ne uspijeva da izađe iz miloševićevske matrice odnosa prema susjedima.

DANI: Ne čini li Vam se da i međunarodna zajednica ima sličan odnos razumijevanja prema Srbiji?

KRIVOKAPIĆ: Nije riječ o razumijevanju. Koliko god da je naškodila drugima – a naškodila je mnogo – Srbija je ne malo štete pričinila sebi i svojim građanima. Ne zaboravite da je to jedina država u Evropi koja je sebi dozvolila da uđe u rat sa NATO-om. Imajući to u vidu, odnos međunarodne zajednice prema Srbiji, kao uostalom i naš, jest bolećiv. Možda je želja naših evropskih prijatelja da pomognu Srbiji da izađe na pravi put naivna, ali ne mislim i da je pogrešna; svi ćemo od toga imati koristi.

DANI: Ipak, kakva se poruka takvom podrškom šalje ostalim zemljama regiona?

KRIVOKAPIĆ: Ljudi to strašno emotivno doživljavaju. Naročito je to izraženo u Bosni, kod bošnjačkog naroda koji je bio najveća žrtva posljednjeg rata. Tokom tih ratnih godina sam bio u prilici da posjetim Bosnu…

DANI: Kada?

KRIVOKAPIĆ: Kao član SDPCG, 1993. godine sam, u organizaciji Vahida Šehovića i Građanske inicijative, posjetio Tuzlu. Ramo Bralić i Dragiša Burzan su otišli u Sarajevo. Bosna i Hercegovina, a i mi koji smo dijelili patnju tog naroda, očekivali smo da će završetak rata donijeti pravdu. Očigledno, to nismo doživjeli. Kao dominantne žrtve rata, Bošnjaci nijesu dobili ni moralnu ni zakonsku satisfakciju. U tome leži tenzičnost koja raste, taj strašni osjećaj pauze do sljedeće istorijske prilike. Mislim da je životni interes Srbije da pokuša da pomogne Bosni da eliminiše osjećaj nepravde. Crna Gora je usvojila Rezoluciju o Srebrenici, iako je u tom ratu bila zloupotrebljena. To se kasnije jasno pokazalo: kako je slabio uticaj Srbije, tako je jačala evropska Crna Gora. Sve su prilike da će se ta proporcija morati dogoditi i u Bosni. Srbija je u nerješivom problemu i prije ili kasnije će morati da položi račune za propušteno vrijeme. Ne može ta bolećivost vječno da traje. Situacija u Bosni treba da zabrine…

DANI: Brine li Vas?

KRIVOKAPIĆ: Jako me brine. Ma koliko to paradoksalno zvučalo, moram da kažem da mi je emocionalno bilo lakše da odem u onu ratnu Bosnu nego u ovu danas. Sav taj negativan naboj, osjećanje izgubljenih iluzija, nade, težak teret nepravde koju su pretrpjeli, očaj generacija koje u tom ambijentu rastu… Ako su generacije odrasle u bratstvu i jedinstvu bile sposobne za takva zvjerstva, u kakvom su danas emocionalnom stanju generacije odrasle pod bombama, snajperima, nepravdom koja im je učinjena?! I na šta su spremne?! Uvijek se iz Bosne vratim nekako tužan. Taj osjećaj nemoći je frustrirajući. Bojim se da neki drugi nisu shvatili poruke rata i da se, umjesto partiture EU, vraćaju muzici grešaka devedesetih.

DANI: Vratimo se odnosima Crne Gore i Srbije. Srpski predsjednik Boris Tadić u političkim okolnostima koje mu nisu baš išle naruku, bio je prvi šef jedne strane države koji je nakon referenduma 2006. došao u Crnu Goru i Crnogorcima čestitao nezavisnost. Šta se dogodilo od tada do danas? Ima li tu i vaše krivice?

KRIVOKAPIĆ: Nemajući razumijevanja za potrebu Crne Gore da vodi računa o sopstvenim interesima, Beograd je naše priznanje nezavisnosti Kosova, kako je to formulisao šef srpske diplomatije, doživio kao "zabijanje noža u leđa".

DANI: Slažem se da je formulacija neprimjerena…

KRIVOKAPIĆ: Ne radi se samo o formulaciji; u pitanju je suštinsko neprihvatanje činjenice da Crna Gora, kao nezavisna država, svoje odluke donosi u skladu sa svojim državnim interesima. E, tu je naša "krivica"! Kada je riječ o promjeni odnosa gospodina Tadića prema Crnoj Gori, nažalost, i tu vidimo konstantu: dok ne ojača na unutrašnjem planu, većina srpskih lidera gradi dobre odnose sa Crnom Gorom; čim se taj status promijeni, raste i potreba da se prema nama manifestuje snaga na pogrešan način. Uz svu zahvalnost Borisu Tadiću što je 2006. našao snage da posjeti Crnu Goru, moram da iskažem žaljenje zbog činjenice da nije nastavio tim putem i da istrajava na greškama svojih prethodnika. Ipak, hoću da vjerujem da će gospodin Tadić imati politički kapacitet da se vrati na period zdrave politike ne samo prema Crnoj Gori, nego i prema svim susjedima.

DANI: Osim crnogorskog priznanja nezavisnosti Kosova, da li je nedovoljna saradnja Crne Gore u borbi protiv organiziranog kriminala, kako to poručuju srpski zvaničnici, jedan od razloga loših odnosa na relaciji Podgorica – Beograd?

KRIVOKAPIĆ: Osim neopreznosti i političkog neiskustva ljudi koji daju takve ocjene (ministarka pravde Srbije, Snežana Malović, op. T.N.), u pitanju je, rekao bih, iskazivanje elementarnog nepoštovanja prema susjednoj državi. Da li ste čuli od nekog crnogorskog zvaničnika da Srbiju optuži zbog neefikasnog bavljenja ratnim zločincima?! Nijeste. Uprkos činjenici da se Radovan Karadžić tako dugo krio u Srbiji, a da Ratko Mladić još uvijek nije u Haagu, niko od nas političko rukovodstvo Srbije ne opisuje kao kriminalno. Nije sporno postojanje kriminalne balkanske hobotnice; sporno je to što srpski državni vrh odbija da prizna da se glava te hobotnice nalazi u Srbiji i da je na čelu tog velikog međunarodnog kriminalnog klana – njihov državljanin. Nije sporno ni to da kraci te hobotnice postoje kod nas i da su razgranati širom Balkana. Ovim ne želim da umanjim odgovornost Crne Gore što se nije obračunala sa tim krakom…

DANI: Zašto Crna Gora to nije učinila?

KRIVOKAPIĆ: Razloga je mnogo. U Parlamentu je bila diskusija u nadležnom odboru o tome. Saslušani su direktor policije, direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost, ministar pravde i MUP-a, direktor Agencije za pranje novca. U posljednje tri godine, direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost je bio 12 puta na saslušanju pred parlamentarnim komisijama. Nisam čuo da je Srbija uradila nešto slično.

DANI: Ali, kakav je efekt tih saslušanja? Čovjek je saslušan, napravljen je izvještaj i… šta?! Koga to obavezuje?

KRIVOKAPIĆ: A, ne, ne, griješite. Ako je direktor Agencije saslušavan devet sati, ako su zaključci usvojeni jednoglasno, to ne može biti formalnost.

DANI: Dobro, ali šta se dogodilo nakon saslušanja, nakon tih devet sati?! Ništa?!

KRIVOKAPIĆ: Nije – ništa! Došli smo do zaključka da je bilo propusta, da nije bilo dovoljno dobre koordinacije i ići ćemo dalje.

DANI: Dokle ćete ići?

KRIVOKAPIĆ: Dok se taj problem ne riješi i dok onaj ko je napravio propust ne bude adekvatno kažnjen.

DANI: Ko? ANB, policija?

KRIVOKAPIĆ: Onaj ko je napravio propust. Parlament nema ovlašćenja da presuđuje i da hapsi. Kada otkrijemo sve detalje "slučaja Šarić", pokazat ćemo da smo kredibilan partner međunarodnoj zajednici i na najbolji način obesmisliti kampanju koja se po tom pitanju vodi protiv nas iz Srbije.

DANI: Možete li ovoga trenutka sa sigurnošću da kažete – ne, Darko Šarić se ne nalazi u Crnoj Gori?

KRIVOKAPIĆ: Operativni nivo se dnevno mijenja i naš interes je da to lice, ako se ono nalazi u Crnoj Gori, uhapsimo i izručimo Srbiji.

DANI: Dakle – ne možete?

KRIVOKAPIĆ: Na to pitanje vam niko sa stopostotnom sigurnošću ne može odgovoriti. Ali, hajdemo ovako: siguran sam da će Darko Šarić, kroči li na tlo Crne Gore, odmah biti uhapšen i izručen Srbiji. Naši državni organi su izuzetno aktivni po tom pitanju i vjerujem da Šariću neće uspjeti da se sakrije kao što je to uspijevalo Karadžiću i Mladiću u Srbiji…

DANI: Ali, vama se, gospodine predsjedniče, i pored te "izuzetne aktivnosti državnih organa", dogodilo da osoba optužena za teške zločine tokom opsade Sarajeva – govorim o Veselinu Vlahoviću Batku – pobjegne iz zatvora u Spužu. Šta Vam…

KRIVOKAPIĆ: Tačno je: to je lice pobjeglo iz zatvora pod vrlo čudnim okolnostima. Ali, vrijeme se mijenja i ono što je bilo moguće tada, nije danas.

DANI: Znaju li se okolnosti pod kojima je pobjegao?

KRIVOKAPIĆ: Ispitivane su, ali nisu dale potpune rezultate.

DANI: Ako devetogodišnja istraga nije dala rezultat, šta Vam daje za pravo da tvrdite da će hipotetička povezanost Darke Šarića s nekim ljudima iz državnog aparata biti do kraja ispitana?

KRIVOKAPIĆ: Ubjeđenje da je demokratski razvoj nezadrživ. Kretanje Crne Gore ka NATO-u i EU je nezaustavljivo i to nosi određene obaveze, pravila koja se moraju poštovati. Ne kažem – Crna Gora danas ima probleme koje ne želimo i ne možemo da potcijenimo…

DANI: Mislite na vladavinu prava, korupciju, odnos prema medijima…

KRIVOKAPIĆ: Mislim, ali moram da dodam da je riječ o problemima sa kojima se suočava svaka od zemalja regiona. U tom smislu, ne postoji bilo kakva crnogorska specifičnost. Međutim, postoji "disciplina" u kojoj je Crna Gora lider u regionu: riječ je o brzini kretanja prema EU i NATO-u. Po dostignućima na evropskom putu, lider je Hrvatska. Zalažemo se za princip regate i naš strateški interes je da pomažemo Srbiji da se kreće ka zajedničkom evropskom cilju.

DANI: Pa, srpski državni vrh tvrdi da će u tom smislu pomoći i Crnoj Gori i regionu.

KRIVOKAPIĆ: Pomaže onaj koji je ispred. Nikada slabiji đak ne pomaže boljem; uvijek važi obrnuto. Za sada smo bolji đak i neće nam smetati da to sjutra postane Srbija.

DANI: U tom crnogorskom razredu – hajde da se nadovežem na vašu metaforu – sudeći po stavovima opozicije i porukama iz Srbije, "magareća klupa" je rezervirana za premijera Mila Đukanovića. Tvrde da se povlači…

KRIVOKAPIĆ: Godinama se ovdje vodi rasprava na temu premijerovog povlačenja. Razgovaram sa njim o razlozima i za i protiv.

DANI: Šta je, po Vašem mišljenju za, a šta protiv?

KRIVOKAPIĆ: Radije bih to ostavio našim razgovorima.

DANI: Dobro, ali mi kažite dijelite li stav opozicije da Đukanović počinje da predstavlja kočnicu Crne Gore na putu euroatlantskih integracija?

KRIVOKAPIĆ: Ako se sa Đukanovićem kao "kočničarem" Crna Gora ka evroatlantskim integracijama kreće najbrže u regionu, onda ispada da bi se bez njega kretala brzinom svjetlosti.

DANI: Ne znam da li ste u toj "svjetlosnoj brzini" primijetili da je Evropska komisija nedavno Vladi Crne Gore dostavila 673 dodatna pitanja na upitnik EU. Da li je u pitanju brzopletost, nekompetentnost ili nepovjerenje EU prema Crnoj Gori?

KRIVOKAPIĆ: Ništa od navedenog. Nisam napravio uvid u dodatna pitanja, ali mi je ministarka Đurović, zadužena za evropske integracije, rekla da je u pitanju tendencija EK da se osigura i da novim državama kandidatima za EU, upravo zbog negativnog iskustva sa zemljama koje su posljednje postale članice evropske porodice naroda, postavi što veći broj pitanja. Crna Gora plaća cijenu propusta u ispitnom gradivu koje je tada napravljeno. Srbiji i Bosni i Hercegovini će biti još teže.

Manastir Ostrog se mora vratiti Crnoj Gori

DANI: Rekli ste da je SPC institucija koja koči progres Srbije. Mislite li da je utjecaj crkve na politički život regiona zaista tako snažan?

KRIVOKAPIĆ: Naravno. U političkom životu Srbije, SPC ima negativnu ulogu. Srećom, kod nas se stvari mijenjaju. Evo, vidjeli ste da je Episkopski savjet, koji čine četiri episkopa SPC-a čije se eparhije nalaze na crnogorskoj teritoriji, predložio da se crkva u Crnoj Gori nazove – Pravoslavna. Odričući se svog srpskog imena, crkva čini korak naprijed ka priznanju crnogorskog Ustava iz 1905., u čijem Članu 40 stoji da je crnogorska crkva autokefalna.

DANI: Kako to tumačite?

KRIVOKAPIĆ: Pošto nije izabran za patrijarha, Amfilohije, koji je za to žrtvovao sve ono što ozbiljni ljudi nikada ne bi, valjda shvata da Crnogorci u SPC-u ne prolaze dobro. To najbolje pokazuje sudbina srpskih predsjednika: dok služe, dobri su; kad prestanu da služe, proglase ih Crnogorcima.

DANI: Osim Slobodana Miloševića, na koga još mislite?

KRIVOKAPIĆ: Otadžbina – da upotrijebim riječ koju Srbi jako vole – barem trojice srpskih predsjednika je Crna Gora – Miloševića, Milutinovića i Tadića. Postoje indicije da i Koštunica vodi porijeklo iz ovih krajeva. Kada pogledate njihove političke sudbine, vidjet ćete da se radi o upotrebnoj vrijednosti Crnogoraca u Beogradu: dok su na vlasti, previše se bore da budu Srbi; na kraju, kada ih potroše, proglase ih Crnogorcima. Sve su prilike da će na isti način završiti Amfilohije, kome je, izborom novog patrijarha, Beograd dodijelio ulogu "prve pratilje". Nadam se da će to probuditi njegovo dostojanstvo i natjerati ga da donese prave odluke.

DANI: Kakve odluke? Govorite o Amfilohiju kao crnogorskom patrijarhu?!

KRIVOKAPIĆ: Ne, to je stvar vjernika i crkve. U to se država neće miješati. Nama je bitno da su crnogorski manastiri vlasništvo države i da će u njima ravnopravno služiti sveštenstvo i Crnogorske i Srpske pravoslavne crkve. Manastir Ostrog se mora vratiti državi Crnoj Gori.

DANI: Da, ali se i dalje vodi žučna rasprava o metalnoj crkvi na Rumiji.

KRIVOKAPIĆ: To nije crkva! Radi se o skrnavljenju mjesta koje predstavlja simbol multietničke Crne Gore. Na Rumiji su krst svetog Vladimira, sveca Crnogorske crkve, muslimani čuvali decenijama. Na Rumiji su muslimani, pravoslavci i katolici godinama poručivali da su tri vjere koje neće da se dijele. Metalna konstrukcija, koju neki nazivaju crkvom, a koju je Vojska Jugoslavije u jednom turbulentnom vremenu postavila na Rumiji, predstavlja provokaciju SPC-a, obilježavanje teritorije. Ista stvar je bila sa Jugoslavijom: tu su državu branili oni koji su je ubijali. Dželat uzima ime sopstvene žrtve! "Crkva" na Rumiji je udar na multietničku Crnu Goru i naša je obaveza da je sa tog mjesta uklonimo jer je postavljena mimo zakona.

BH DANI