Prodaja duše i kusur

by | mar 3, 2010 | Drugi pišu | 0 comments

Molimo Vas, ovako ponizni, neupućeni i neuki – pustite nas da se jednom branimo sami.

Piše: Tomislav Lovreković

Zamislite grupu adrenalinom nabijenih, pustolovnih istraživača, koja kroz neprohodnu džunglu krči put tupom mačetom, polako i oprezno odmeravajući svaki korak i mučno, ćutke koračajući u blatom i teškom kaljugom natopljenim, ishabanim čizmama pod kojima se kriju nažuljeni, izranjavani prsti. Nešto kao Survivor, samo bez kamera, neprijatno navalentne face Andrije Miloševića i trepćućih poziva na kojekakva SMS glasanja. Zamislite potom da ista ta grupa, omamljena od žestokog prženja sunca, sa minimumom vode i obeshrabrena skepsom u vezi sa preciznošću kompasa, iza nekog grma nabasa na manje-više dobroćudno, ali primitivno pleme, do kojeg dašak savremenog sveta još uvek nije dopro i kome su sve, vekovima građene, civilizacijske tekovine apstrakna i nepoznata pojava. Šta raditi – okrenuti se i ostaviti ih u toj nirvani, ili dovući misionare, reportere, lekare bez granica i uneti svetlo današnjice u mrak prohujalih vremena?

Ako ćemo pitati naše oce nacije, tu prekaljenu, nacionalnu osvešćenu intelektualnu elitu, visoke duhovne krugove i društveno angažovane, levičarski nastrojene umetnike, ako tražimo mišljenje tata Dobrice, „oče, grešio si" Amfilohija, Kneza od Drvengrada ili „leteće pošasti" Jeremića, odgovor je decidiran, nedvojben i beskompromisno oštar – ne! No, ono što je bitnije od presecanja ovog svojevrsnog Gordijevog čvora, jesu motivi koji iza takvog stava stoje – jer, u slučaju postepene integracije junaka ove priče u dvadeset prvi vek, možda bi upala pluća umesto gneva bogova i proklestva velikog duha bila okarakterisana kao rutinski posao za antibiotik terapiju, možda bi dragi naši domoroci shvatili da nije naročito moralno recimo naskakati na majku ili sestru, možda bi ovladali i pismom, možda bi se, posle izvesnog vremena, tehnologija odomaćila, pa bi mesto prženih prstića u kazanu zaigrao neki od recepata Džejmija Olivera, ali, sutra, šta bi bilo sutra? Sutra bi, sa znanjem, napretkom i inovacijama, stigli i poroci: ne bi prošlo ni mesec dana, a već bi se uz logorsku vatru purnjale američke cigarete, već bi, tamo gde je do juče bio oganj za žrtvovanje sijala Coca-Cola reklama i već bi majke umesto „Sina velikog medveda" na svet donosile razne Džonove, Majklove i Stivene. A, onda i dalje – prvo McDonalds, pa monetarni sistem, pa krediti u američkim bankama, pa filijale američkih firmi, nalozi na Facebooku i homepage visoko na Googlu… Ne, ne, dragi moji, zato je, znaju naši oci nacije, sve i krenulo – zato su, po ko zna čijem tajnom nalogu i od ko zna čijih para (e, moj Sorošu) i krenuli naši istraživači, i nisu oni slučajno nabasali, niti su slučajno odabrali baš taj rejon, niti su te mačete slučajno proizvedene, niti je ta džungla slučajno tu gde jeste. Možda, našem, naivnom i nedoraslom umu, ne deluje logično da neki tamo američki multimilijarder, koji vuče konce iza zavesa, koji upravlja sa pola planete na daljinski i zarađuje dnevno par budžeta Srbije, posveti toliko pažnje i vremena da asimiluje neko zaostalo plemence, niti vidimo dalji, dublji i veći strateški interes i značaj toga, ali ne mari, zato su tu oni (dakako, Oci nacije) da misle umesto nas, da delaju umesto nas i da nas brane umesto nas. I od nas, kada zatreba, sve zarad opšteg interesa. I, konačno, da ne daju da nam bilo šta bude nametnuto! Nešto kao Veliki Brat, samo bez Macinih neinvetivnih upadica i šokantnih seks zapleta na očigled milionskog auditorijuma.

Zanimljivo je, doduše, da je nacija – kojoj su sve tekovine kojima se hvali, sve vrednosti, norme i svetinje zbog kojih se busa u grudi, sva tradicija kojom se diči i ponosi, nametnute – vazda orijentisana i odlučna protiv nametanja. I zanimljivo je kako se u toj borbi protiv imperijalističkog zla nekako uvek zaboravljaju ili slučajno smetnu s uma činjenice – kao, recimo, ona da su se Srbi, narod koji se, generalno, do groba uzda u pravilo „krsta i tri prsta", u 9. veku digli na oružje protiv Vizantije, smatrajući da Hrišćanstvom koja ova promoviše, gube svoju slobodu i samostalnost. Zanimljivo je da je dobar deo tadašnje vlastele, naroda kome je ćirilica svetinja, bio krajnje neblagonaklon prema Ćirilu i Metodiju, kao i da ni nacionalna ikona (tu negde, odmah posle Seke, Legije i Marka Pantelića), Vuk Stefanović Karadžić nije niti odmah niti lako bio prihvaćen, slavljen i „odobren". Indikativno je, a podjednako i intrigantno da narod, koji je, pod uticajem jedne ideologije postao slepi sledbenik kralja, negujući kult umerenog nacionalizma i ideje oficirske časti, preko noći odbacio tu ideologiju, pod uticajem druge. Da su do mraka na čelu igrale kokarde, a od jutra su petokrake zamenile mrske krune, da se kler do predvečerja kleo u njegovo visočanstvo, a od praskozorja i gaće crvene imao, pa onda, opet, par godina kasnije, da je drug Džugašvili od Boga koji hoda transformisan u eksponat na deponiji istorije. Zanimljivo je da je 60 godina jedinstva, kumljenja, bratimljenja i duha svih naroda i narodnosti, takođe pod uticajem jedne propagande, za tili čas raspršen uz huk topova, izbacivanja veš mašina i podmazivanje „oslobodaličkih" kama. Treba li spominjati da su oni, koji su uz pesmu mantije vešali, počeli da ih ponizno ljube, a oni koji su crkve palili počeli da ih veličaju? I konačno, neverovatno je da glas protiv globalizma, jedini, pored već antologijskog Uga, dragog severnokorejskog Velikog Vođe i iranskog „uranium smile" Ahmadinedžada, diže narod kome je čak i sopstvena samostalnost nametnuta, iako se protiv nje svim silama i sredstvima borio.

I, ne, nije problem u izboru – on je jasan. Ili ćemo a) biti integralni deo Evrope, ravnopravni participant na najvećem i najliberalnijem (uz sve mane i nedostatke) tržištu robe, ideje, kapitala i ljudi zabeleženom u savremenoj ljudskoj istoriji; izgraditi temelje civilnog društva, naučiti se demokratiji i otvoriti nove privredne i duhovne horizonte – ili ćemo b) ostati izolovano, zaboravljeno i skrhano ostrvo jada. Ostrvo jada, doduše, na kome se ne puše američke cigare. Problem je u posledicama i odnosu sa onim drugima, koji su prodali dušu za paklu Marlbora, naivno smatrajući da ti antibiotici, monogaman brak, moderna tehnička dostignuća i nisu tako loša stvar.

Izbor, dakle, jeste slobodan, ali u slučaju još jednog istorijskog „njet", čega se sada stidljivo i suptilno držimo, moramo znati neke stvari – ne može se očekivati da Obama, kao ravnog sebi, ozbiljnog i odgovornog sagovornika, pa u nekom momentu i partnera (ili suparnika?) za astal primi gologuzog, primitivnim pirsinzima izbušenog glasnika poglavice, koji će pokušati da ga impresionira dižući zmiju iz kutije uz pomoć frule i turajući mu pod nos mape na koje će „veliki duh" ucrtati granice, makar se taj glasnik zvao i Vuk Jeremić. Može, dakle, primera radi, jedan flautista da odbaci notni sistem, zanemari pravila disanja, izbaci iz glave harmonijske osnove, ne upozna se sa rasporedom dirki i ne poštuje stil u kome je delo napisano, te da spontano i slobodno, bez nametanja puše u instrument, no ne može očekivati diplomu Akademije umetnosti, ne može očekivati pune koncertne dvorane, aplauze, klanjanja, autograme, niti da ga majstori flaute tretiraju kao sebi ravnog, pa makar ga savetovao i podržavao i Srđan „fill-harmony" Šaper lično. Možemo, bez sumnje, da se loptamo krparama ispred zgrade, na avliji, kako su to naši stari radili, da bi očuvali tradiciju i sačuvali je od narušiteljskih spoljnih uticaja, ali ne možemo očekivati da nam na megdan dođe Real, Inter, Juventus, ne možemo očekivati pune stadione, mušeme LŠ i belosvetske glavonje u VIP ložama.

Osim, naravno, ako Oci nacije ne znaju bolje. Opet. U odbrani nacionalnih interesa, dakako, imaju iskustva na pregršt – branili su, setiće se, Srbe u Hrvatskoj. Završilo se sa pola miliona ljudi u paničnom begu, uz par ruksaka na brzaka skupljenih krpa natovarenih na traktore. Posipali su ljubavlju i inatom svetinje na Kosovu – odgovor je došao u vidu posipanja zemlje uzduž i popreko hiljadama projektila. Branili su Srbiju, krst i tradiciju i u Srebrenici – završilo se sa osam hiljada majki zavijenih u crno. Zato, ovaj put, molimo Vas, ovako ponizni, neupućeni i neuki, nemojte više – pustite nas da se jednom branimo sami. Pa, makar završili sa američkim cigarama i čizburgerom…

e-novine

0 Comments

Submit a Comment