Globusov kolumnist pozorno je odgledao i pomno analizirao predizborne spotove sedmero glavnih predsjedničkih kandidata

Piše: Boris Dežulović

VIDOŠEVIĆ Od ograničenog dječaka Gump postaje vlasnik vila i velike zbirke slika…

U Zemeckisovoj tragikomediji "Forrest Gump" pratimo život dječaka s posebnim potrebama (izvanredni Nadan Vidošević) čiji su se roditelji razveli, pa u skromnom podrumskom stančiću odrasta s majkom, koja ga uči kako je "život poput bombonjere – nikad ne znaš što ćeš dobiti". Naočiti, ali ne pretjerano sposobni mladić, student ekonomije s prosjekom 2,2, zapošljava se kao referent u Dalmacijacementu, i čini se da je njegova budućnost prilično izvjesna i nimalo svijetla. Ipak, dolazi rat, kotač sudbine se okreće na stranu Forresta Gumpa i on, ni kriv ni dužan, postaje generalni direktor Dalmacijacementa. Tako počinje njegova nevjerojatna priča, u kojoj nekako uspijeva u svemu čega se dohvati. A dohvaća se svega: postaje župan Splitsko-dalmatinske županije, zastupnik u parlamentu, najmlađi ministar gospodarstva, predsjednik Uprave NK Hajduk, predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza, predsjednik Hrvatske gospodarske komore i predsjednik Uprave Kraša d.d.

Nitko ne zna kako to uspijeva, ali uspijeva: od jednostavnog i ograničenog dječaka iz podrumskog stančića, Forrest Gump postaje vlasnik obiteljske kuće u Zagrebu, velikih imanja u Gorskom kotaru, Kupresu i Pisarovini, turističkog objekta kraj Omiša, zemljišta u Pješčanoj uvali kraj Medulina i vrijedne kolekcije hrvatskog slikarstva.

"Forrest Gump" je ispričan krajnje svedenim filmskim alatom i reduciranom redateljskim rukopisom: vidimo Gumpa kako sjedi u Zavodu za zapošljavanje, a birokrat u birou (briljantni Ivica Zadro) čita njegov curriculum vitae. "… Predsjednik uprave, predsjednik uprave, ratni ministar gospodarstva, petnaest godina u gospodarskoj diplomaciji, tristo pedeset gospodarskih delegacija u inozemstvo, odličje Republike Austrije za unapređenje gospodarskih odnosa, priznanje za poticanje inovatorstva… previše ste toga naveli", zaključuje referent, pa predlaže: "Vi biste bili odličan predsjednik države!" A Forrest Gump ga gleda dječački blesavo, onako kako je četrdesetak godina ranije gledao psihologinju splitske škole "Bratstvo jedinstvo", pa prostodušno odgovara: "Znam."

"Život je kao gospodarski kriminal", poruka je ovog divnog filma o beskrajima ljudskih predrasuda i čovjekove volje: "Nikad ne znaš koliko ćeš dobiti."

PUSIĆ Saborska sluškinja želi na izbore u kraljevskom dvorcu, ali nema cipelice…

Pepeljuga (veličanstvena Vesna Pusić) u Saboru radi kao sluškinja, obavlja sve kućanske i stranačke poslove, a ne smije niti spavati na sjednici vlade niti odlaziti na izbore koji se organiziraju u kraljevskom dvorcu. Jednog dana stiže obavijest da se u dvorcu organiziraju raskošni predsjednički izbori, ali Pepeljuga na njih ne smije: zla maćeha za izbore priprema Anastaziju (Đurđa Adlešić) i Grizelu (Jadranka Kosor).

Tada se pojavljuje dobra vila, stvori joj predivnu crvenu haljinu, cipelice i kočiju kojom će stići na izbore. Čarolija, međutim, prestaje u ponoć, kada se proglašavaju rezultati izbora, a Pepeljuga pobjegne iz dvorca. Na stubištu, predsjednik izborne komisije nalazi cipelicu i odlučuje pronaći djevojku koja ju je izgubila.

Pet godina kasnije, opet se organiziraju veličanstveni predsjednički izbori, predsjednik Državne izborne komisije konačno pronalazi vlasnicu cipelice, ona postaje predsjednica cijelog kraljevstva i živi sretno do kraja života.

A cijela bajka u ovom je kratkom, ali revolucionarnom eksperimentalnom filmu ispričana jednim jedinim kadrom, u kojemu ženska ruka uklanja dva para ružnih muških cipela i na njihovo mjesto stavlja legendarne Pepeljugine cipelice.

Hrabra interpretacija klasične bajke neuvijena je alegorijska kritika fašizma političke korektnosti, u kojemu žena može postati predsjednicom samo ističući svoju ženskost, i u kojemu su njezine političke i profesionalne kvalitete nevažne u odnosu na samu žensku pojavnost. Vesna Pusić u ulozi Pepeljuge ostavlja bez daha, sa bestežinskom lakoćom, u jednom potezu, suvereno hvatajući i sklanjajući dva para ružnih muških cipela, kao da samo to – sklanjanje muških cipela – radi cijeli život.

Ova osebujna filmska alegorija otvara tako brojna egzistencijalna pitanja: zna li ijedan hrvatski muškarac da cipele stoje u ormariću, i može li barem jednom skloniti cipele na mjesto? Vesna Pusić u već legendarnoj završnoj rečenici filma kaže: "Hrvatska zna i može!"

HEBRANG Liječnik umisli da umire i odluči posljednje dane provesti kao predsjednik…

U filmu The Bucket List Roba Reinera dva glavna junaka, Jack Nicholson i Morgan Freeman, suočeni s neizlječivom bolešću i saznanjem da imaju još samo godinu dana života, sastavljaju listu stvari koje za života nisu uspjeli napraviti, te u posljednjoj godini odlučuju nadoknaditi sve propušteno. Za razliku od Reinera, koji priču gradi oko odnosa dva supatnika i suputnika, redatelj ovog, istoimenog remakea priču gradi oko pojedinca koji se suočava s posljednjom godinom promašenog života.

Na početku vidimo starijeg doktora (fantastični Andrija Hebrang) kako u svojoj ordinaciji gleda rendgenske snimke vlastite glave i shvaća užasnu istinu. Nakon dugačke, besciljne šetnje gradom, vidimo Hebranga kako nalivperom u veliku bilježnicu zapisuje sve što je propustio napraviti u životu, od "okupljanja stručnjaka i predlaganja rješavanja najvažnijih problema", do "zaštite istine o Domovinskom ratu i brige o hrvatskim braniteljima".

Nakon toga odlazi na Medvedgrad, i pred Oltarom Domovine zaklinje se da će u godini što mu je preostala postati "predsjednik svih građana Hrvatske, kreativan predsjednik koji okuplja stručnjake i predlaže rješavanje najvažnijih problema, štiti istinu o veličanstvenoj pobjedi u Domovinskom ratu i brine o hrvatskim braniteljima".

Zadovoljan, sjeda u automobil i kreće kući, da ženi saopći teške vijesti. U automobilu ga, međutim, dočekuje telefonski poziv iz bolnice, te dr. Hebrang saznaje da je s njegovom glavom sve u redu, i da nema nikakvu smrtonosnu bolest: to što je vidio na rendgenskom snimku samo je ožiljak što mu je ostao još otkako je jednom prilikom sam sebi neoprezno utuvio u glavu da će postati hrvatski predsjednik.

U dirljivom finalu ovog toplog, malog filma vidimo dr. Andriju Hebranga kako bezbrižno šeta parkom zajedno sa suprugom i psićem, škotskim terijerom Nilom. Gledatelj se pita je li odustao od snova, i treba li odustati onda kad shvatimo da snovi više nisu propušteni, nego samo neostvareni, a dr. Hebrang u neočekivanom raspletu odgovara: "Uz vaše povjerenje, bit ću predsjednik europske i ponosne Hrvatske."

PRIMORAC Triler o 7 smrtnih grijeha zbog kojih je ministar znanosti morao odstupiti

Kao forenzičar, radio sam na rješavanju najtežih slučajeva u Hrvatskoj i u svijetu", započinje svoju priču dr. John Doe, glavni junak brutalnog psihološkog trilera "Sedam", ugledni znanstvenik, genetičar, dugogogišnji voditelj laboratorija za kliničku i sudsku medicinu Kliničke bolnice Split i član American Society for Human Genetics.

Onda se jednog dana dr. John Doe kandidira za predsjednika Republike Hrvatske i forenzičkom strpljivošću otkriva "sedam smrtnih grijeha" zbog kojih je nekadašnji ministar znanosti i obrazovanja Dragan Primorac morao odstupiti s položaja: pokrenuo je izgradnju brojnih veleučilišta i sveučilišta, doveo internet u sve hrvatske škole, osigurao besplatne udžbenike za sve, omogućio povratak znanstvenika te se svim znanjem i iskustvom borio protiv korupcije i za jedinstvo hrvatskog naroda. I gledatelji, baš kao i forenzičar dr. Doe, nabrajaju tako pet ministrovih smrtnih grijeha – pohlepu, proždrljivost, lijenost, pohotu i oholost, a onda, dok u jednom dugom kadru gledamo bivšeg ministra sa sretnom obitelji u šetnji savskim nasipom, i šesti: zavist.

Što je, dakle, sa sedmim?

U katarzičnom raspletu, u jednom od najšokantnijih završetaka u povijesti kinematografije, vidimo forenzičara dr. Johna Doea kako zgrčene čeljusti i stisnutih usana, izobličen od srdžbe, luđačkim pogledom i kažiprstom desne ruke podignutim u znak upozorenja prijeti: "Vašoj i svojoj djeci stvorit ću novu Hrvatsku, u kojoj će imati bolju budućnost!"

Vašoj i svojoj? Tu shvaćamo dvije stvari: da je on zapravo i predsjednički kandidat i bivši ministar – da je on, dakle, obojica – i da je sedmi smrtni grijeh ministra Primorca, gnjev, zapravo sama njegova kandidatura za predsjednika Republike Hrvatske.

Nakon toga Primorac spušta ruku i njegov je prijeteći kažiprst sad uperen u gledatelja. "Promijenimo Hrvatsku zajedno!", reći će na kraju gnjevno serijski obojica Dragan Primorac, ministar i predsjednik.

A vi ćete još pola sata sjediti u naslonjaču oduzeti od užasa.

BANDIĆ Horor o Fantomu iz šume koji u cik zore plaši građane

Četrdesetih godina prošlog stoljeća, mali američki gradić Texarkana u Texasu okovan je strahom od Fantoma, koji pod kapuljačom i okriljem noći terorizira mjesno stanovništvo. Ovaj istiniti događaj bio je predloškom kultnog horrora "The Town That Dreaded Sundown" iz 1977., kojim je režiser Charles B. Pierce odvažno raskinuo sa samim ustavom žanra: "Grad koji se užasavao zalaska sunca" prvi je klasični horror u kojemu zlo nije neka natprirodna sila, već čovjek od krvi i mesa, "jedan od nas".

Ni u stvarnom životu, ni u filmu, Fantom iz Spring Lake Parka nikad nije uhvaćen. Stoga je "Grad koji se užasavao izlaska sunca" nastavak koji se čekao i očekivao preko četrdeset godina. Već uvodna sekvenca ledi krv u žilama: čovjek u trenirci s kapuljačom u slow-motionu trči park šumom velikog grada, a siluete crnih stabala ocrtanih na modrom nebu sugeriraju kako je nad Zagreb pala noć. "Svako jutro u Hrvatskoj se budi tisuće ljudi, tisuće ljudi koji rade i svaraju, koji grade Hrvatsku u kojoj nitko ne ostaje po strani", počinje narator i mi shvaćamo da to nije suton, nego rana zora.

U sljedećoj sceni vidimo jezovitu jutarnju maglu nad Zagrebom. Negdje u gradu, jedan čovjek ustaje i oblači se za posao. Grad se budi, rijeke automobila slijevaju se u centar, rijeke bunovnih ljudi bauljaju zagrebačkim trotoarima. Među njima, u ljudskom mravinjaku prepoznajemo i njegovo lice: kad dođe na posao, vidimo da je to glavom i bradom gradonačelnik Milan Bandić. On ljubi svoje tajnice i sjeda za stol: nitko ne sluti da je Bandić zapravo Fantom iz Spring Lake Parka. Užas počinje.

A završava zlokobnom rečenicom gradonačelnika Bandića: "Ovim se kandidiram za predsjednika Republike Hrvatske." Uvjereni u komercijalni uspjeh, producenti su očito već pripremili teren za treći dio.

"Grad koji se užasavao izlaska sunca" drži se provjerenog koncepta prvog dijela. Ikonografski znakovi i arhitektura filma spona su s Pierceovim izvornikom: mrak, park, magla, kapuljača i zlokobni glas naratora. I, naravno, ideja da zlo nije nikakva natprirodna sila, već čovjek od krvi i mesa, jedan iz gomile. Kako bi to rekao glavni junak, onaj iz mase na zagrebačkim trotoarima: "Hrvatska je zemlja običnih ljudi. I ja sam običan čovjek, radnik – samo jedan od vas."

JOSIPOVIĆ Raspjevana kohabitacija s premijerkom Julie Andrews

U ovoj hrabroj interpretaciji kultnog mjuzikla "Moje pjesme, moji snovi" pratimo sudbinu predsjedničkog kandidata, nekadašnjeg pravnika i glazbenika koji nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika, u sumornom okruženju svjetske recesije, dok zemlja još liječi ratne rane, pokušava svojih dvadesetak mališana podići na jedini način koji poznaje – redom, radom, stegom, disciplinom i beskompromisnom borbom protiv korupcije.

Kapetan von Trapp (sjajni Ivo Josipović) ne može izaći na kraj sa svojom nestašnom djecom, ali u pomoć stiže hrvatska premijerka, koju iz Wiseova klasika pamtimo kao Juliju Andrews, a ovdje oživljenu u liku Josipe Lisac. Josipa Andrews kao časna sestra Jadranka Kosor briljira u scenama snimljenim u crkvi, vapeći "Gdje je put ka sreći", podcrtana sugestivnim violinskim dionicama nasmiješenog Franje Tuđmana, kojega igra solist Zagrebačke filharmonije Tonko Ninić.

U sretnoj kohabitaciji premijerke Julije Andrews i predsjednika Ive von Trappa djeca kroz pjesmu i ples traže put ka sreći (Marijan Ban prerušen u Antu Tomića pleše na Prokurativama, a Damir Urban u finoj metafori pleše po samom rubu ograde nad urbanim ambisom), sve dok im šumske vile ne pokažu izlaz iz bespuća Zrinjevca (Martina Tomčić i Sandra Bagarić plešući pjevaju "Ali mogu ti reći gdje/je put ka sreći"), i djeca konačno izlaze na pravi put: Shorty, nekadašnji pitomac HDZ-a, pjeva "Doći će kraj tami", a drugi posrnuli sin, nekadašnja uzdanica istarskog HDZ-a Alen Vitasović, pokajnički dodaje "S druge strane je laž", dok im najzad, u jednom od dramatskih vrhunaca mjuzikla, put ka sreći prstom ne pokaže sam Goran Bare.

Klimaks filma je svakako citat nezaboravne scene iz originalnog predloška, kad Julija Andrews sa djecom pjeva i pleše idiličnim zelenim proplancima austrijskih planina: ovdje pak vidimo tamburaški sastav "Slavonci" kako pjeva ne proplancima zagorskih bregov. Strogi i uštogljeni predsjednički kandidat von Trapp na kraju i sam pleše sa svojom djecom, i obećava im izlaz iz krize i obračun s korupcijom, pjevajući "svi odgovori doći će sami". Ili, kako je to lijepo pjevala Julia Andrews u originalu iz 1965., "When you know the notes to sing, you can sing most anything": kad znaš note, možeš pjevati skoro sve.

ŠKARE-OŽBOLT "Izgradimo zajedno bolju Hrvatsku!", kaže Škarlett HDZ-ovcu Rhettu…

Vesna Škarlett O'Žbolt u ratu se dobrovoljno prijavljuje kao glasnogovornica predsjednika Republike. Nakon završetka rata vraća se na svoje slavonsko imanje Taru, koju zatiče opustošenu i opljačkanu, pa prisegne da nikada više neće gladovati, pa čak i po cijenu da vara i laže. Problemi nastaju kada mora nabaviti tristo dolara za porez, koje nema jer je farma bez muške ruke na rubu propasti. Slavonska snaša Škarlett oblači lijepu haljinu, uredi se i u nezaboravnom monologu prilazi razočaranom i ciničnom glasaču desnog centra Rhettu Butleru, moleći ga da joj pomogne spasiti zemlju i imanje.

"Zaustavimo rasprodaju naše zemlje", započinje Škarlett približavajući se Rhettu. "Svaki vaš glas je snaga koja se na izborima pretvara u moć. Povjerite mi tu moć i ja ću mijenjati prilike u gospodarstvu i odnose u društvu. Izgradimo zajedno ljepšu, bolju i bogatiju Hrvatsku!", kaže ona primajući glasača HDZ-a za ruke, ali on otresito odbija Škarlett, poručujući joj u jednoj od najglasovitijih filmskih replika svih vremena: "Frankly, my dear, I don't give a damn."

"Pružite mi ruku, zajedno možemo sve", očajnički Škarlett O'Žbolt i dalje drži obje ruke Rhetta Butlera, on se otima, ona ne popušta, sve dok njegova ruka na kraju ne zaokruži drugog kandidata. Pomirena sa sudbinom, ali odlučna da spasi Taru, Scarlett na kraju izgovara onu čuvenu: "Sutra je novi dan."

Svevremenski holivudski klasik pratile su brojne kontroverze, pa se govorkalo čak i da je Vesna Škare Ožbolt laserskim zahvatom ispeglala bore i uklonila podočnjake. Navodno, to je napravljeno jer je uloga glasača koji je trebao spasiti Taru bila namijenjena mladima, ali je na nagovor producenata, uplašenih za optužbe konzervativne kritike, ta uloga kasnije ipak povjerena glasaču desnog centra.

Globus