Kralj mlijeka može mirno odnijeti milijarde! Ali slavonska svadba nema pravo na svoja veselja. Ne smije u ovoj zemlji više biti nenagledanih veselja. Vremena su odveć ozbiljna.

Piše: Slobodan Šnajder

Eto, povorka upravo zamiče i nestaje prema udaljenijim dijelovima Mirogoja. Mirogojsko je zvono ispraća, sve je dalje od arkada. Gubimo je iz vida. Oproštaj u mrtvačnici bio je kratak, pokojnik umro je prilično star i zaboravljen. Rodbina, nešto susjeda, dva tri mirogojska šetača koji se, kao nekoć moja malenkost, vole uplesti u takvu povorku i hodati za lijesom nepoznata čovjeka.

Riječju, skroman pogreb, bez pompe, bez velikoga troška. Jer troškove si ostatak obitelji koji je ostao s ove strane nije mogao dopustiti. Tek limena glazba koju je platilo planinarsko društvo. Pokojnik, naime, rado je planinario dok je mogao.

I odmiče tako pogrebna povorka u dubinu Mirogoja. Jedina raskoš: jesenska paleta svih mogućih nijansi smeđega i žutog.

Ostavljamo, dakle, nepoznatog pokojnika njegovoj vječnosti.

Bili bismo ga ostavili da u miru otpočne svoj počinak "in pace". Da se odjednom, tako reći nad otvorenim grobom, ("tužni, o tužni zbore! – Krleža), cio prizor, miran, dostojanstven, "bez posebnih obilježja" (to je formula koju špicli unose u policijski dosije), normalan građanski ukop čovjeka isto tako "bez obilježja", ne-javnog, elem, jedva nekoć postojećeg, nije pokrenuo neobičnom dinamikom. Rekli bismo, kao na filmu.

Odjednom se iz okolnog žbunja na pogrebnu povorku, neveselu i bez pompe, sušti desetak ljudi koji su dotad čučali u tom žbunju, ili su se skrivali iza breza mirogojskih i žalobnih vrba; možda su čak sjedili u napuštenim grobnicama; vjerojatno su kartali.

Prvi udar imala je pretrpjeti limena glazba: Energična momčad koja kao da je vrisnula ih grobova, koja je, dakle, iskočila dotad skrivena iza stabala (u raskoši jesenskih paleta), dala se na pregled – instrumenata. Tu se izvrću i od sline cijede trube i tube; tu se traže… Što se traži? Papiri, porezne prijave, uplatnice…Tu je sve na gotovs’! Država upravo je iskočila, kao "jack-from-the-box", pravna država (njezino veličanstvo pravna država), skočila je, kao na oprugu, dotad dobro skrivena iza stabala i u praznim grobovima, i eto, miloga li prizora, upravo se VRŠI ZAKON (jesen je, žito je davno ovršeno; sad su na redu drugačije ovrhe)!

Potom dolaze na red prisutni. Njih je malo, pa je pregled brz, ali jednako tako nesmiljen. Ima li među njima plaćenih narikača?

Jer svi su u povorci prilično ucviljeni. Jesu li ovi koji naročito nariču uistinu rodbina, ili su u stvari prerušeni obrtnici i obrtnice, koje za svoj obrt obrtnice nemaju, pa otud, naricanjem, varaju PRAVNU DRŽAVU? Što oni imaju u svojim džepovima, mogu li tramvajskom kartom potvrditi da su se do Mirogoja popeli legalno, a ne kao šverceri? Što je s funebralnom opremom, otkuda sva ona parafernalija, tko je platio dva vijenca, i da li je na nofce iz "pričuve zgrade" plaćen PDV, tojest, nisu li ti vijenci kupljeni na crno, uz izbjegavanje zakonskih obaveza? Tu se mota i jedan pas! Čiji pas, je li cijepljen, ima li ogrlicu, čemu uopće pas? Ukopnici koji grob su kopali; odmah se na njima vidi da su Bosanci, dakle, oni su "crni ukopnici", dok naš domači pilko pije "Kod veselog mrtvaca"! Jerbo, naravno, ukopnici-Bosanci ukapaju na crno.

Pokojnik? Teško da je čist. Mrtvace peru, zna se tko ih pere, i veliko je pitanje je li na to pranje plaćen PDV. Uostalom, je li taj pokojnik platio sve što je imao platiti? Je li njegova penzija uredno oderana? Što on nosi u grob džepu svog crnog mrtvačkog odijela? Bilo bi dobro skinuti mu papuče. To se danas čini i u zračnim lukama. Možda je progutao kakav vrijedan predmet, samo da bi izbjegao plaćanje poreza? Tu je i svećenik. On će sad čitati iz Knjige. Potom će reći još koju o pokojniku kojeg nije poznavao.

Nije li to klasični fuš?

Ne pretjerujmo. To je čovjek Crkve. On samo radi svoj posao. Ponekad  se hoće malo zauzdati revnost službujućih. Eno ga, ispričao je svoje, i već hita prema izlazu. Službenim licima sumnjiva je ta brzina, ali svećenik naprosto nije predviđen "za obuhvat".

Tu je zato fotograf. Dobro ga poznaju: On presreće u Zoološkom vrtu majke s djecom koja se hoće slikati sa slonom. Gle vraga, izgleda, promijenio je klijentelu. Ili je to recesija, pa okida gdje samo stigne? Najbolje bi bilo smjesta mu oduzeti fotoaparat. Također, popisati i oduzeti sve one trube i tube, pa neka limeni puhači sviraju na štogod hoće. I pazi sada, sviraju što god im padne napamet, uglavnom tužne marševe. Tantijeme? Ne može se danas samo tako marširati. Najbolje bi bilo smjesta ih šupirati.

Dobro pregledan mrtvac može sada biti zasut zemljom. Država je svoje obavila, njoj idu pohvale i čestitke. Povorka pokunjeno se vraća, ali to s državom veze nema. Ona bi ionako bila pokunjena. Uostalom, naš će čovjek uvijek naći neku rupu i u najstrožem zakonu. Do daljnjega, svi oni ostaju sumnjivi, i to što je njihov mrtvac zasut zemljom ne znači još ništa. Je li na lijes plaćen PDV?

Je li smrt uredno oporezovana, je li na život, u kojemu nikakva viška vrijednosti nije bilo, uredno zaključen po pravilima knjigovodstva?

Ispričavam se za ovu mirogojsku sličicu. Idemo, zar ne, ususret vedrijim danima. Neka ostane pokopano ono što ima biti pokopano: Mirogoju njegov mir! No imao sam u vidu jedno sasvim drugo groblje.

Imao sam u vidu jedno seosko groblje. Na tom groblju svaki drugi pokopani zove se – Leib; eventualno, Lajb.

Slučajno, to je bilo djevojačko ime moje bake. Iako pomalo već zamičem u djedovsku dob, rado je se sjećam. Zvala se, od kuće, Marija Leib. Slučajno, to je groblje u – Drenovcima.

Danas već gradić, nekoć tipično slavonsko selo Drenovci, posve iznenada, ali jako zasluženo, probilo se prošloga tjedna u sve medije. Da se o njemu gotovo ništa ne zna dokazuje činjenica što ga gotovo nitko od komentatora nije znao točno smjestiti. Drenovci nisu "pokraj Vinkovaca". Pojam većeg središta u doživljajnom svijetu moje bake uvijek je bila Županja. Drenovci su od Vinkovaca udaljeni po prilici koliko Karlovac od Zagreba.

Zamislimo slavonsku svadbu u doba mladosti moje bake: to je svijet koji opisuju dvojica Kozaraca, Josip Kosor, Joza Ivaković (pisali su oni bolje od nas koji danas pišemo). Hrvatski realizam, prodor brutalnog kapitalizma na selo, rasap seoskih zadruga; ali i osjećaj nevjerojatnog obilja i snage, energija koja je u biti erotska. U takvom svijetu posebnim je kultovima bila obilježena slavonska svadba.

Može li netko, i u najcrnjem kutku svoje more, zamisliti da bi u negdašnjoj Slavoniji, danas opljačkanoj i poniženoj, na neku svadbu upali financi i žandari, iako je ona stenjala pod čizmom "nenarodnog režima"? Teško. Jedva mogu i zamisliti što bi u toj prilici financima i žandarima učinili graničari primiješani svadbi; što bi učinio stari svat, što čauši i bećari.

Upravo to se dogodilo u našoj napokon slobodnoj i jedinoj Hrvatskoj. Ali nema više BBB-ea (zločestih Beča, Budimpešte, Beograda), već imamo, napokon, svoje finance, svoje žandare, svoje granice.

Izvještaji kažu da je nakon "pretresa" svadba u Drenovcima bila mlitava i tužna. Ona je na neki način uništena. Uzeto simbolički, ovaj nasrtaj na nešto što uistinu nije tek foklorna "svetinja" ukazuje dokle se kod nas došlo s "državom", jedinom, napokon nezavisnom. Kralj mlijeka može mirno odnijeti milijarde! Ali slavonska svadba nema pravo na svoja veselja. Ne smije u ovoj zemlji više biti nenagledanih veselja. Vremena su odveć ozbiljna.

U Drenovcima iz mladosti moje bake postoji samo jedan vele-junak koji bi se bio usudio omesti slavonsku svadbu. Njegovo je ime bilo Jovo Stanisavljević, od milja pak Čaruga, i po svim mjerilima uistinu civiliziranog svijeta on je bio razbojnik. Njegov je trag bio krvav, on je mnoge otpremio u grob.

I sad se spokojno možemo vratiti na Mirogoj, onome ukopu i onom pokojniku kojemu u lijesu današnji financi i žandari izvrću džepove, a limena glazba svira na stapke i zviždi na prste. Živjeli mladenci, živjeli pokojnici!

Stolujmo od veselja i sreće: To će reći, zaplešimo na stolovima. Imamo sve svoje. Čekajmo Čarugu! Ne plačimo zbog prolivenog mlijeka!

H-Alter