Piše: Đurđa Knežević

Kad bi se radilo o osobi ženskog spola srpske nacionalnosti, koja je još i građanka Hrvatske, razni intelektualci domoljubnog smjera, poput recimo direktora HRT Vanje Sutlića ili liječnika iz Otočca Esada Mujkanovića, da spomenemo samo autore recentnih ispada, najstrašnije bi je uvrijedili kazavši da je – četnikuša. Ali ima i gore. Ako bi se naime radilo o osobi ženskog spola hrvatske nacionalnosti, također građanki Hrvatske ali udate za Srbina – najstrašnija uvreda bi bila "četnička kurva". A može i gradacija više, pa je onda četnička kurvetina, hrvatski: srpska ober kurva. Jer prva, četnikuša, još i ima neki dignitet, čvrstinu karaktera, voli svoje, drži se svojega i svojih, ne miješa se s neprijateljem. Slično bi nekako bilo i s nekom našom ustašicom, naravno u percepciji sličnih tipova s one druge, neprijateljske, strane.

Intelektualno, poslovno, političko i kojekakvo još cvijeće demokracije i uljuđenosti na hrvatski način ne samo da se slaže s takvim svjetonazorom, već ga svesrdno podupire i marno raspiruje. Počevši od prvog nam predsjednika, koji je bogu zahvaljivao što mu žena nije ni Židovka ni Srpkinja, pa nacionalne nogometne veličine koji ne bi Srbe (a bogme ni crnce, ni pedere, logično) u reprezentaciju, pa privrednik najvećeg formata i još k tome i novopečeni gradonačelnik Splita, Mister Faker, koji ne bi Srbina za zeta, i tako redom, dugi niz godina i u prevelikom broju da bi se smjelo ignorirati.

Srpska kurva, to jest, kurvetina, objedinjuje najgore što se u demokratskoj, uljuđenoj, zemljici Hrvatskoj, tik pred vratima (samo-što-nije) Europe, može reći za osobu ženskog spola. S jedne strane povezuje ju se s najmrskijim, vjekovnim neprijateljima, paradigmom neprijatelja, naravno Srbima. S druge strane, tijelo, koje se u našoj smrdljivoj, patrijarhalnoj tradiciji niti ne smatra njezinim, već je simbolički teritorij zemlje, domovine, nacije, vjere, očeva i braće, muževa i sličnih "meglenih i kalnih" kaša u glavama domoljubnih intelektualaca, daje, još će i naglasiti, podaje, neprijatelju.

Dioničari ženskog tijela

Ono što nije njezino, čega ona nije gospodarica (vidi netom navedenu listu dioničkih društava s pravom posjeda ženskog tijela), podaje bez ovlaštenja i dopuštenja neprijatelju, i time čini predaju našeg teritorija, izdaju, a ono se ipak u ovoj našoj tradiciji sablje i mača, prangije i arkebuze, kalašnjikova i tenkića, smatra najgorim. I to ne bilo koju izdaju. Izdaš li radnike Salonita i radnice Dalmatinke, radnike i radnice Podravke, MTČ-a, HAC-a i ostalih u nizu tužnih kratica, izdaš li lažne mjenice i fakultetske diplome, tu si još i domoljub. Izdaš li majku domovinu, ili još gore, njezina oca, tako što si, ne svoje, već njihovo tijelo, u kojem se valjda slučajno ili, reklo bi se, po njihovoj volji, nalaziš, i podaš ga neprijatelju, bolje bi ti bilo da te niti nema.

Odnos prema tijelu žene njihovih samozvanih vlasnika je predobro znan. Već se i zaboravilo na stravično silovanje i ubojstvo Kristine Šušnjare, kada su se popovi raspomamili lupetajući o tome kako je ona malne svetica jer je po cijenu smrti branila svoje/njihovo tijelo. Kaže jedan od njih: "Mlada Kristina Šušnjara umrla je za ideale i krjeposti koji su joj bili važni, a to je kršćanska čistoća duše i tijela". U prijevodu, njezino tijelo pripada bogu (a to opet znači njima, popovima), a ne njoj. Samo što nisu zaplesali od sreće u morbidni dance macabre nad djevojčinom smrću. Istina, silovatelj nije bio mrski Srbin već naš domaći momak, vjerojatno dobar Hrvat i katolik, no svejedno. Tijelo je naše i samo mi možemo raspolagati njime, mi smo ti koji dopuštamo seks, mi smo ti koji dopuštamo abortus, mi smo ti koji nadziremo sve njegove funkcije. Kad su vajni ratnici sa svih strana silovali žene u "vlasništvu" onih drugih, nisu to za njih bile "samo" žene, ljudska bića ženskog spola. Bile su to muslimanske, hrvatske i srpske kurve. Nisu oni silovali žene, silovali su teritorij neprijatelja. To što su konkretne žene patile, to je junacima svejedno, vrijedi ono na simboličkoj ravni, nasilje nad i poniženje protivnika.

Takav je odnos izuzetno duboko ukorijenjen u masovnoj (pod)svijesti, takav i tamo ostaje i istrajava i danas, iz jednostavnog razloga što se nitko (ili malo tko), pa niti bolji među nama, s time ne hvata ozbiljno u koštac. Uz pretpostavku, naravno, da prvo uopće shvate o kakvom se svjetonazoru i kakvim mehanizmima društvenog podređivanja jednog spola radi. Dok se, upravo obrnuto, sustavno radi na održavanju takvog svjetonazora kojem je jedan od temeljnih postulata podređenost žena. Još kad su u pitanju nedoučeni gradonačelnici, zadrti popovi, seoski liječnici… tu se ponešto i može razumjeti (ne i opravdati), ali ako to stiže s najvišeg tornja "katedrale duha", onda je sigurno da duh u Hrvata općenito civilizacijski slabo stoji. Točnije, još se uvijek klati na niskim granama. I nije riječ samo o ekscesu, nečemu što se ne dešava svakodnevno (dakako, sve to uz pretpostavku da uopće vidimo i razumijemo to što vidimo).

Imaš li ti ženo vlasnika?

Neki dan prijateljica me, s pravom ljuta, upozori na formular prijave za nagradu UNESCO-l'Oreal za žene u znanosti, u kojem odmah nakon imena i prezimena stoji i pitanje o bračnom statusu i broju djece kandidatkinje. Teško je zamisliti da na nekom natječaju koji bi bio otvoren za oba spola, kakvih je ogromna većina, uz ime i prezime stoje ovakva pitanja, koja s bilo kakvim znanstvenim radom veze nemaju, ali spadaju u privatnost, pa čak i u intimu, o čemu se netko pristojan ne bi smio ni u snu raspitivati. Ovakva ponižavajuća, imbecilna pitanja rezervirana su samo za žene, jer napokon, valja znati ima li "ta" vlasnika, muža, oca… plodi li se i množi, sve ono što sastavljačima ovakvih upitnika ne bi palo na pamet da im je na istoj muški kandidat. A ovaj upitnik nije radio tamo neki pravni referent iz recimo Pogane Vlake, nego valjda respektabilni intelektualci, rekli bismo, svjetski ljudi.

Jedna druga prijateljica iz Ljubljane, donedavno udata za muškarca porijeklom iz Bosne i Hercegovine (mogao je bez problema biti i Srbin, Hrvat, bilo što), mladog čovjeka s visokim intelektualnim pretenzijama i naklonosti alternativi, što god mu to značilo. Kaže taj intelektualac u nekom ćaskanju na samom početku njihove veze, "Što bi rekao tvoj otac (sad je nužna oznaka: Slovenac) da zna da mu kćer jebe Bosanac (to je on sam, budući suprug, intelektualac, alternativac)?". Primjer je paradigmatičan do banalnosti. Ovdje se otac percipira i razumije kao pravi i prvi vlasnik kćeri (nije to ni u kom slučaju majka), i njega se kao vlasnika dovodi u pitanje, u istoj mjeri kao i etnički drugačijeg/drugog – jer je Slovenac. S druge je strane onaj koji otima, oskvrnjuje ("što bi otac rekao", implicira da bi otac "poludio") – u ovom slučaju Bosanac (mogao bi biti Novozelanđanin, Peruanac, svejedno), drugi je etnicitet koji sada jebanjem kćeri preotima (ocu) vlasništvo nad njom i time ga istovremeno ponižava (i kao Slovenca).  Po svoj prilici je suvišno napominjati da je sve skupa mišljeno kao vic, zezanje na račun drugoga, u ovom slučaju oca. Duhovitost dostojna Zdravka Mamića ili Ćire Blaževića ili… i tako dalje i tako dalje, "duhovitost" koja ne de-konstruira već potvrđuje (upravo njeguje) paradigmu. Pa i cijeli ritual crkvenog vjenčanja prilikom kojega otac (ili ako nema oca onda brat, neki muški član porodice) dovodi udavaču do ženika. Pritom, uglavnom, žene mogu sasvim lijepo same hodati i ne djeluju dezorijetirano, pa da umjesto pred oltarom završe u sakristiji, ali i ne radi se o tome. Radi se o primopredaji vlasništva, iz očeva u vlasništvo supruga.

Što bi bilo da se ova bolesna sintagma s početka teksta obrne i četnička kurva "prišije" nekom muškarcu? Kako bi to uostalom zvučalo da netko zagrmi i kaže da je recimo Goran Milić srpski kurvar? To ne samo da ne bi bila nikakva uvreda, već bi dotični, pretpostavljeni "srpski kurvar" dobio na značenju, bio bi to u stvari, u ovoj kulturi na grani, ne mali kompliment. Jer on je "naš" a povaljuje "njihove", baš kao i netom spomenuti intelektualac-alternativac. Prema tome, one tamo Srpkinje ili Slovenke ili Novozelanđanke, koje on recimo "povaljuje", kako se momci vole izraziti, a možda ih i "ženi", s aspekta tamošnjih domoljuba, sličnog intelektualnog profila kakav imaju i "naši" – jesu ustaške kurvetine.

ZaMirZINE