Piše: Antej Jelenić

Bahatost neoliberalne ideje pokazuje se kao originalni izvor bahatosti HDZ-a koja onda osmotski prelazi na sve druge aktere iluzije pluralizma i u takvoj klimi nikada se ništa ne propituje, ne postoji polemički duh, štoviše, sve reforme se provode pod najrazličitijim krinkama boljitka, bez ikakve relevantne rasprave.

Ako promatramo gangrenozno hrvatsko političko tkivo pod mikroskopom u nadi da će se nakon ostavke Velikog vođe pokrenuti metabolizam, stanice živnuti barem nakratko, ostajemo svi sa tupim pogledom na licu i sa strahom od onoga što predstoji.

Emisija "Otvoreno" na dan Sanaderove ostavke pokazala je upravo raspad tog političkog tkiva: gdje bi trebali sjediti lucidni ljudi čiji umovi imaju visoku sposobnost samoorganizacije, sjedili su preznojeni dječarci- Kalmeta, Friščić, Čehok i nešto bistrije djevojčice- Opačić i Pusić.

One su ipak uspjele dati kakvu takvu dijagnozu Sanaderove ostavke kao neobjašnjivog i kukavičkog čina u vrijeme potpunog raspada ekonomskog sustava uz opravdane sumnje da je "spretni Getanin" na koncu uhvaćen in flagranti i time ugrozio HDZ ili neke veće interesne skupine koje bi ipak još malo sudjelovale u pustošenju društvenog krajolika. Ali tu nastupa kraj i nepremostiva barijera u dovitljivosti kritike tih dviju djevojčica.

Tek kod nastupa suprotstavljenih im političkih momčića vidimo da političko tkivo koje promatramo zapravo predstavlja tumor (kod svakog tumora pa tako i kod ovoga) imamo bjesomučnu reprodukciju jedne te iste genetski poremećene stanice sve dok ta stanica krvotokom ne dospije u svaku poru organizma i potpuno ga zagadi svojim nihilističkim tendencijama. Jedna te ista stanica, tj. jedna te ista ideja neoliberalnog modela, koja se već toliko dugo kinđuri Fukuyaminom sintagmom "kraja povijesti", da su je svi već odavno prebacili u podsvijest i ne namjeravaju razriješiti očitu nesuglasicu tog modela sa samom prirodom (čovjeka).

Kada više ne možemo krivnju svaliti na neprijatelja izvanjskog kapitalističkom sustavu ili na vanjskog neprijatelja, Srbe recimo, i kada se ljudi sve slabije hvataju za konstrukt da je Slovenija kriva za naše stanje, onda se neprijatelj traži u operativnosti samog sistema i naravno glave se zbijaju u povijesnom poduhvatu njegovog usavršavanja. I koliko god statistike bile poražavajuće kod vladajućih pedokrata uvijek nalazimo ljigavi ekonomski rječnik kojim se hvali niža kamata zaduženja ili obveznica od one u Grčkoj ili Mađarskoj. Ili, pak, da je BDP pao manje nego u Litvi, Islandu i Tunguziji, dok kod wannabe pedokrata uvijek imamo obećanje da oni mogu bolje racionalizirati sustav, ali uvijek s naglaskom da oni na neke globalne stvari i tajne centre moći ne mogu utjecati.

Štoviše, u bizarnoj navali očinstva, sam je Sanader, teškim riječima i kroz ljutnju pozivao najveće poslodavce na solidarnost s potrošačima i radnicima čime on de facto opravdava ekonomsku katastrofu kao nečim što je izvan njegove kontrole. Time i jedni i drugi potvrđuju da zapravo ne postoji bilo kakav smisao ili koncept iza tržišnog fundamentalizma, ali unatoč tome oni ga, kao svježe žrtve ideološke pedofilije, slijepo (p)održavaju.

Čovjek uvijek ostane posran nakon "Otvorenog" kada ga u iščekivanju bilo čega, nekakve iskre života, iz katalepsije naglo prene reklama za kakanje kod Karla (Marxa!?) koja znači da je emisija gotova. Sve je rečeno, a ostaje osjećaj da ništa nije rečeno. Premijer je otišao i nikom ništa. BDP pao šest, sedam posto ili kol'ko već i nikom ništa. 40 milijardi eura duga i nikom ništa. Bahatost neoliberalne ideje pokazuje se kao originalni izvor bahatosti HDZ-a koja onda osmotski prelazi na sve druge aktere iluzije pluralizma i u takvoj klimi nikada se ništa ne propituje, ne postoji polemički duh, štoviše, sve reforme se provode pod najrazličitijim krinkama boljitka, bez ikakve relevantne rasprave.

Čehok govori da je država prepopustljiva prema razmaženim zahtjevima raznoraznih studenata, mljekara, poljoprivrednika i da je to dovelo do sadašnjih problema. Filozofiju sam u gimnaziji pao na polugodištu, a na kraju imao dvojku, između ostalog, jer je upravo Čehok bio autor konfuznog udžbenika koji nas je trebao uputiti u umjetnost razmišljanja. Taj intelektualno i vizualno zapušteni čovjek ne shvaća da su upravo neovisni mislioci, nekontaminirani glupim imperativima suvremene zapadnjačke misli, jedina šansa ovog društva. Dok god kapital bude nadzirao područje znanja i regrutirao nove kadrove koji će ga servisirati i usput otplaćivati školarine kao vrijedni Amerikanci i dok god bude nametao epistemološki okvir svemu što promišljamo, do tada nećemo uopće imati unutarnju sposobnost otpora i regulacije. Biti ćemo nešto slično akvariju bez riba čistača mentalnog i ideološkog smeća.

Štoviše, neoliberalni mozak zna da takvi neovisni subjekti predstavljaju najveću opasnost za sustav jer ih je potpuno nemoguće pripitomiti i uključiti u medijaciju novca, jer imaju nultu toleranciju prema licemjerju i demagogiji, ali najvažnije, jer imaju etičku platformu koja im ne dopušta pasivnost. Protivnici besplatnog obrazovanja, kao Čehok, to ne žele znati jer takve pojave za njih predstavljaju nešto nepoznato, radikalnu "drugost" i time ugrožavaju njihov učmali imaginarij.

Samoubojstvo na kredit

Ne možemo se ne zapitati koliko je zapravo točna nevjerojatna teza Davida Ickea o vladavini krvne linije gmazova koji opstoje u nevidljivom dijelu svjetlosnog spektra jer političke elite pokazuju neke zastrašujuće osobine gmazova dajući do znanja da nemaju ni najmanju namjeru promijeniti način razmišljanja (ne žele promijeniti niti kadrove koji su do postojećeg stanja doveli – ostanak skoro iste Vlade u RH). Oni kao mehanički kukci podržavaju sistem, koji ne samo da je doveo do monetarnog i moralnog bakrota, nego je u svojim opscenim permutacijama dopustio da se najbolesnije i najrazličitije ideje poput eugenike realiziraju samo jer iza njih stoji kapital. Imamo krajnje slučajeve gdje WHO dijeli po Africi cjepivo protiv tetanusa koje uzrokuje pobačaje kod žena. Imamo GMO kukuruz koji se šakom i kapom dijeli po zemljama Trećeg svijeta kao rješenje protiv gladi, a taj kukuruz istodobno uzrokuje neplodnost kod muškaraca. Slučajnost? Poznata je stvar da je na početku dvadesetog stoljeća Margaret Sanger, teoretičarka eugenike uz pomoć nekoliko bogatih obitelji, uključujući Rockefellere, započela projekt sistematskog uništavanja nepoželjnih krvnih linija i rasa, tzv. Negro Project iz 1939.

"Odbor za eugeniku Sjeverne Karoline" je tako 1968. proglasio Elaine Riddick Trent "mentalno neadekvatnom" zbog vanbračne trudnoće nakon čega je, bez svog znanja, podvrgnuta podvezivanju jajnika u dobi od 14 godina. Pristanak na to je potpisala njena nepismena baka stavljanjem klimavog A na dokument.  

"Svijet je komedija za one koji misle i tragedija za one koji osjećaju", prikladne su ovdje riječi H. Walpolea, koje ipak treba nadopuniti imperativom političkog i misaonog fundamentalizma koji se suprotstavlja toj tragediji.

Sablažnjava činjenica da današnja kleptokracija, ali ni "inteligencija" općenito, ne dovode u pitanje ideologiju koja je doslovno opustošila područje bivše Jugoslavije, ali i ostale dijelove svijeta od Amerike i Afrike (genocid u Ruandi nakon MMF-ovog restrukturiranja) do Azije. Suicidi zemljoradnika u Indiji samo su još jedan od dramatičnih simptoma galopirajućeg neoliberalnog tumora.

U toj zemlji preko dvije trećine ljudi živi od zemlje koja se pokazala kao velikodušan poslodavac, sve dok Svjetska Banka nije nametnula otvaranje sjemenog sektora velikim korporacijama kao što su Cargill, Monsanto i Syngenta. Dotadašnje sjeme koje se pet tisuća godina razvijalo prirodnom selekcijom na tim područjima  zamijenjeno je neotpornim korporacijskim sjemenjem kojemu su bila potrebna razna gnojiva i skupi pesticidi. Takvo sjeme je bilo zaštićeno patentom, a inžinjeringom je onemogućeno samorazmnožavanje takvih biljaka. Dotada besplatan i svima dostupan resurs je preko noći postao roba i luksuz koji kontrolira ekonomska oligarhija. Farmeri su bili primorani svake godine kupovati novo sjeme za žetvu kao i pesticide i posebna gnojiva (zabranjeni u SAD!!!) koja opet proizvode te iste korporacije. Sve veća zaduženja indijskih farmera su dovela do toga da su ti ljudi počeli prodavati svoje bubrege da bi otplatili dugove i othranili obitelji, a 25 tisuća zemljoradnika si je od 1997. do 2004. oduzelo živote najčešće popivši pesticide koje su kupili na kredit. (više na http://www.countercurrents.org/glo-shiva050404.htm)

Pustošenje Balkana

U knjizi Michaela Chossudovskog "Globalizacija siromaštva i novi svjetski poredak" na najplastičniji način vidimo da početak kraja industrijskog rasta i razdoblja "blagostanja" u Jugoslaviji koincidira upravo sa dolaskom MMF-a i Svjetske banke. U poglavlju nazvanom "Rastavljanje Jugoslavije, rekolonizacija Bosne i Hercegovine" Chossudovsky govori koliko je pogrešna predodžba da se Jugoslavija raspala uslijed agresivnog nacionalizma te duboko ukorijenjenih etničkih i religijskih tenzija. 

"Kronologija brojnih diplomatskih inicijativa se živopisno portretira, interesi UN-a za uspostavljanjem mira se stavljaju u sam fokus medija diljem svijeta dok se ekonomski i socijalni uzroci rata pažljivo prikrivaju. Strateški interesi Njemačke i Amerike se ne spominju, a duboka ekonomska kriza koja je prethodila raspadu Jugoslavije je već odavno zaboravljena. U očima globalnih medija zapadni centri moći ne snose nikakvu odgovornost za osiromašenje i uništavanje nacije od 24 milijuna ljudi."

U nastavku autor govori o direktnoj vezi raspada Jugoslavije i programa makroekonomskog restrukturiranja koji su nametnuli strani kreditori. Prva faza nametnutih reformi počinje 1980., malo prije smrti maršala Tita i uzrokuje sporiji rast, akumulaciju vanjskog duga, njegovo sve teže servisiranje što već tada ima za posljedicu etničke tenzije i političku nestabilnost. Unatoč tome što je Jugoslavija već tada opsežno trgovala sa Zapadom, Reaganova administracija je željela potpuno ukinuti "tržišni socijalizam" u Jugoslaviji i integrirati je u "slobodno tržište", što su i započeli za vrijeme premijerke Milke Planinc koja je uvela čitav arsenal reaganovskih ekonomskih mjera. Drugi paket ekonomskih stabilizacijskih reformi pod pokroviteljstvom MMF-a 1984. uzrokuje masovnu inflaciju koja u kombinaciji s prethodnim mjerama dovodi do zamrznuća duga i potpune obustave svih investicija.

U razdoblju od 1966. do 1979. industrijski rast u Jugoslaviji je iznosio 7,9 posto. Nakon svih neoliberalnih reformi u periodu od 1980. do 1987. on pada na 2,8 posto. U razdoblju od 1987. do 1988. pada na nulu dok 1990. iznosi -10,6 posto.

U takvom potpunom ekonomskom kaosu u kojem se provodila sve veća deregulacija pod paskom čikaške škole ekonomije i uz svesrdnu pomoć premijera Mikulića, a zatim Markovića dolazi na koncu do zamrznuća svih novčanih transfera prema pojedinim republikama unutar Jugoslavije i secesionističkih tendencija, a zatim i rata.

Chossudovsky potkrijepljuje svoju tezu i dokumentom pod nazivom "National Security Decision Directive" (NSDD 133) pod nazivom "Politika USA prema Jugoslaviji" označenog "SECRET SENSITIVE" u čijoj cenzuriranoj verziji objavljenoj 1990. stoji da je njihova strategija za ovo područje "nastojanje da se promovira tiha revolucija za zbacivanje komunističke vlade i njihova reintegracija u marketinški orijentiranu ekonomiju."

Socijalizam ili barbarizam

U jednom od svojih najznačajnijih eseja Milton Friedman, idejni vođa čikaške škole ekonomije, uobličuje temeljnu taktičku shemu suvremenog kapitalizma – ono što se podrazumijeva pod pojmom doktrine šoka. On piše da "samo kriza – stvarna ili prividna – za ishod ima istinsku promjenu", tj. omogućava uvođenje radikalnih mjera i deregulacije tržišta. Bila ona umjetno stvorena, prividna ili slučajna kao uragan u New Orleansu, ona za kapitaliste uvijek predstavlja unosnu priliku, kao što ranjena životinja predstavlja obrok za strvinare.

Kako kaže Šefik Tatlić u posljednjem broju "Reartikulacije": "Kada ustav kaže svi su jednaki, kapitalizam ne mora mijenjati taj ustav; on se samo treba pobrinuti da nitko više ne vjeruje u ustav". Odnosno da civilizacijske norme izgube svaku vezu sa svojim smislom i porijeklom. Tek kada mentalni krajolik postane mrtva materija ostvareni su uvjeti u kojima se može legitimirati svaki oblik perverzije.

I nakon svih fraza o slobodi govora, slobodi mišljenja, jednakosti među ljudima koje svakodnevno slušamo s govornica, ostala je još jedino sloboda tj. pravo na opscenost i banalnost partikularnih interesa koje proizvodi uvijek jedna te ista industrija.

Sanader je otišao, ali nesenzibilizirana pedokratska elita ostaje, a s njom ostaje i tjeskobno stanje ravnoteže straha u kojem se svaka pojava živog duha ili ideje koja iz temelja propituje stanje smatra pravom drskošću. Vlada atmosfera da i najmanji krivi pokret, odstupanje od zacrtane strategije vodi ravno u propast.

Ta ideja opstoji, ne samo u političkom životu, nego u osobnim promišljanjima svakog člana jednog takvog društva koji balansira između apatije i straha da će potpuno propasti ako i u najmanjoj mjeri pruži otpor europocentričnoj disciplini mišljenja i življenja. Autoriteti koji svojim pojavama i fiziognomijom žele dati do znanja da imaju privilegirani pristup istini, više nam nisu potrebni, štoviše, smiješni su. Nisu nam više potrebni visoki ljudi u odijelima kao Sanader niti visoke katedrale određenih ideja koje svojom visinom emaniraju agresivnost i sadističke tendencije. Njih ćemo svakako srušiti i ostvariti uvjete za višestruke pristupe istini.

Sanaderova katedrala je pala, na redu su ostali hramovi u kojima se slavi smrt civilizacije.  

H-Alter