Raspadom Jugoslavije, dojučerašnji vatreni komunisti među novinarima iznajmili su se novim gospodarima i zaposlili kao oduševljeni fabrikanti mržnje i ratnohuškačke propagande.

Piše: Gojko Berić

Milijana Baletić, glasovita zvijezda srpske ratne propagande, ponovo se pojavila na televizijskim ekranima. Vidjeli smo je ovog ponedjeljka u političkom magazinu „60 minuta", istog dana kad je Tužilaštvo za ratne zločine Srbije saopštilo da je pokrenulo istragu protiv za sada nepoznatog broja bivših i sadašnjih novinara i urednika Večernjih novosti, Politike i državne radio-televizije kako bi se utvrdilo da li su svojim radom podsticali na ratne zločine. Emisija Bakira Hadžiomerovića podsjetila nas je na uvježbani scenario prema kojem je Baletićeva izvještavala o "otporu golorukog srpskog naroda" i njegovoj "pravednoj borbi protiv ustaša i muslimanskih fundamentalista". U ovom slučaju obrela se u Čajniču, zabitoj planinskoj varošici u istočnoj Bosni, u kojoj je 11. maja 1992. u jednoj noći ubijeno najmanje 30 bošnjačkih civila. Masakrirani su u Lovačkom domu u Mostini, gdje su bili zatvoreni. Milijana Baletić je ovako počela svoj izvještaj sa njihovog stratišta: "Noću su Zelene beretke napale ovaj zatvor sa ciljem da izvuku one koji im trebaju, a one koji su odslužili svoje, zverski su likvidirali."

"A šta je, po vašem mišljenju, bio glavni motiv da se pobiju ovi ljudi?", propituje Milijana načelnika Opštine Duška Kornjaču, koji je u to vrijeme bio gospodar života i smrti u tom kraju. Uniformisan kao četnik, sa bradom do pojasa, Kornjača se drži dogovorenog scenarija: "Vjerujem da su u njima prepoznali one koji su sarađivali s njima, pa su donijeli odluku, da oni ne bi ispričali o njihovom ponašanju, da ih uklone sa lica zemlje." Elem, Bošnjaci su ubijali Bošnjake!? Ta je laž u srpskoj ratnohuškačkoj histeriji proturana kao zakleta istina. Strategija velike obmane sastojala se u tome da Srbi pripišu drugima ono što su sami učinili. Milijana Baletić je samo jedna od žena koje su se 90-ih stavile u službu "viših interesa" svog naroda. Prva je na ratište otišla u helankama i imala je naglašen erotizirani imidž, po čemu je pamte koliko i po njenim monstruoznim lažima. A kad je odslužila svoje, beogradske gazde su je gurnule u zaborav. Danas, sedamnaest godina nakon "svjedočenja" o pokolju Bošnjaka u Čajniču, ne kaje se ni zbog jedne izgovorene riječi. Čak smatra da su joj zvijezde bile naklonjene: "Poklopilo se da je državnoj televiziji odgovaralo da kažem sve što sam rekla izveštavajući sa ratišta u Hrvatskoj i Bosni. A meni je odgovaralo da iznesem istinu koju sam želela da kažem".

Rat počinje mržnjom. Nož i metak mogu ubiti nekoliko ljudi, a mržnjom inspirirana laž može odvući pod nož milione. Raspadom Jugoslavije, dojučerašnji vatreni komunisti među novinarima iznajmili su se novim gospodarima i zaposlili kao oduševljeni fabrikanti mržnje i nacionalističke propagande. Oni koji na to nisu pristali, ostali su u zanemarljivoj manjini. Šovinistički patriotizam – sintagma koja mi se čini najprikladnijom za razumijevanje prevlađujuće medijske slike tih godina – regrutovao je cijelu bulumentu poznatih i manje poznatih novinara. Kad je o Bosni i Hercegovini riječ, neizbrisiv trag među novinarskim kliconošama zla ostavio je Risto Đogo. U studiju bi podigao noge na sto i pred kamerama pričao morbidne viceve o silovanim Muslimankama: "Poturkinje tvrde da ih silujemo, a evo baš neki dan u jednom izbjegličkom kampu jedna od silovanih rodila je crnca." Za razliku od mnogih njemu sličnih, kako na srpskoj, tako i na hrvatskoj strani, stigla ga je zaslužena kazna – završio je na dnu Zvorničkog jezera.

Srpsko tužilaštvo je odlučilo da malo pretrese i pomenutu novinarsku bratiju. Učinilo je to nakon što su neki od pravosnažno osuđenih za zločine počinjene u Vukovaru i Zvorniku izjavili da su zločine činili pod uticajem medija. Niko ne očekuje da će epilog ove akcije biti spektakularan sudski proces. Problem je, navodno, u složenom dokazivanju uzročno-posljedične veze. Ali, što reče mudri Bašeskija – zapisano ostaje. Oni koji su već počeli analizirati prikupljeni materijal tvrde da postoje brda dokaza – novinskih tekstova, radio i TV priloga – o neviđenim izljevima šovinističke mržnje, laži i poziva na nasilje koje su fabrikovali državni mediji. Ako ništa drugo, osvjetljavanje medijskog zla reflektorima pravde pomoći će srpskom društvu da se suoči sa bliskom prošlošću i omogućiti mu da shvati da krivica velikog broja Srba ne može biti zamijenjena samo krivicom onog mrtvaca iz Požarevca.

Podržavajući akciju srpskog tužilaštva, Vojin Dimitrijević, profesor međunarodnog prava, primjećuje kako danas mnogi sjede u Haagu ili nekom drugom zatvoru, dok "ima mnogo onih koji su ih na to podstrekivali, uključujući i pripadnike novinarske profesije, koji ne samo što nisu iskusili nikakve sankcije nego se smatraju nacionalnim veličinama i objavljuju knjige u velikim tiražima". Ta bagra mirno spava, baš kao i hiljade onih koje je podsticala na zločin.

Oslobođenje