Venecuela je danas zemlja u koju malo stranaca zalazi. Između ostalog može biti i vrlo skupa. Hugo je ograničio dizanje stranog novca Venecuelancima, tako da mogu godišnje dobiti tek 2500 dolara

Piše: Marina Kelava

"Drugačiji svijet nije samo moguć, on je neophodan. Utopija Thomasa Moorea ostvaruje se ovdje u Južnoj Americi", imala sam priliku čuti od Huga Chaveza krajem siječnja na Svjetskom socijalnom forumu u Brazilu. Hugo je na vlasti od 1999. godine, dakle već deset godina, pa sam skrenula do Venecuele vidjeti kako izgleda utopija.

Prvo me čeka granica koja je na glasu kao ruta trgovine drogom i gradići na granici koje opisuju kao Divlji Zapad. Macaio s kolumbijske strane pokazao se simpatičnijim od mnogih drugih zabiti. U vrevi tržnice ručam u jednom od uličnih restorana i potom se ukrcavam u kamionet koji je ovdje legitimno prijevozno sredstvo za ljude. Uskoro smo na granici. S kolumbijske strane žele da odgovorim na hrpu pitanja o tome gdje sam bila u zadnjih šest mjeseci. Uvjeravam ih da nisam bila u Meksiku pa me puštaju Venecuelancima. Teror svinjske gripe nastavlja se i ovdje gdje me podvrgavaju mučenju u vidu velike igle u moju nadlakticu. Sad sam cijepljena protiv gripe i mogu odahnuti do slijedeće potrebe farmaceutskih kompanija da se riješe zaliha.

Nakon toga graničar jedva pogledava u putovnicu. Bez ikakvih pitanja lupa žig i pušta me dalje. U kamionu mi društvo pravi Jean Carlos koji radi kao mehaničar u Kolumbiji iako je Venecuelanac iz Maracaiba. Stariji muškarac još me jednom podsjeća na mačizam koji me prati po karipskoj obali. "Kako se na hrvatskom kaže seks?", zanima ga. Takva slična pitanja i nazivi "mi amor" i slični od kojih bi od prave feministice dobio šakom u glavu uobičajeni su obrazac ponašanja. Kamion se putem puni, a što nas ima više u kamionu više nas policija zaustavlja, čini mi se svakih 500 metara. Od granice do Maracaiba teoretski treba sat i pol sat vožnje, a nama trebaju skoro četiri sata.

Zaustavljeni smo jedno sedam, osam puta. Policija rijetko uzima moju putovnicu u ruke. (Samo jednom, i to policajac koji me pita poznajem li Davora Šukera.) Traže cedule, osobne karte Venecuelanaca. U kamionu ima Kolumbijaca bez vize, koja njima, opet teoretski, treba za ulazak u Venecuelu. Hrvatima ne treba, kao ni gotovo nikom drugom. Dobrosusjedski odnosi su im skoro kao slovensko-hrvatski. Ali u Venecueli se sve rješava s par novčanica. Tako ovi jadnici bez putovnice ostaju i praznih novčanika do Maracaiba nakon svih tih kontrola. "20, 30 bolivarijana. Ovisi o policajcu. Neki traže čak i 50", objašnjava mi Jean Carlos, ekonomski emigrant u Kolumbiji.

Maracaibo je veliki grad s više od tri milijuna stanovnika na obali najvećeg jezera na kontinentu, grad gdje se živi od nafte. Dok je u susjednoj Kolumbiji svijet trenutno podijeljen na dvije polovice, one kojima je dobro i one kojima nije dobro, u Venecueli je situacija kakva je bila do prije nekoliko godina u Kolumbiji: nikome nije dobro. Oni kojima je materijalno dobro žive u stalnom strahu od kriminala, a oni kojima nije dobro materijalno isto žive u strahu od kriminala.

Središte Maracaiba, "grada kojeg voli sunce" kako mu tepaju, čine kolonijalne kuće obojane u šarene boje, podsjećaju na perjanicu kolumbijskog turizma, Cartagenu. Ipak, dok je u Cartageni centar ušminkan, ovdje smeće leži u hrpama, a s prvim sutonom ulice ostaju sablasno prazne. Turista nema. Samo je bazilika prepuna, a radni je dan. U blizini je i ogromni kip Gospe. Dok u Boliviji crtaju Isuse po autobusima, ovdje se nadaju pomoći ženske strane nebesa.

Jedna druga Mary je studentica dizajna koja živi u Maracaibu. Za mog boravka u njenoj kući (lijepoj kući s rešetkama na prozorima) kao naručeno za potrebe ovog članka u podne su joj na ulici prislonili pištolj uz glavu. "Daj ključeve ili ćete oboje umrijeti!" "Nije mi prvi put da mi prijete pištoljem", kaže Mary, kojoj su tek 23 godine. "Moj brat je htio da ih ubiju. Ovdje možeš naručit da ubiju bilo koga. Policajcima platiš i oni to srede u jednom danu." Auto su našli kasnije zahvaljujući satelitskoj navigaciji. "Lopovi su pobjegli", rekoše policajci. Kako stvari ovdje funkcioniraju, vjerojatno su platili policajcima da ih puste. Novcem iz Maryina novčanika.

(Moram ispravit navod s početka. Ipak postoji netko kome je dobro, a ti su, izgleda, manje-više zaposleni u policiji.)

Zemlja je bogata naftom. Hugo nacionalizira ovo i ovo, i baš nam se čini kul kad potjera multinacionalne kompanije iz zemlje. Međutim, ljudi se osvrću oko sebe kad ih se pita o Hugu da vide tko sluša, iako na zidovima učestalo zablistaju anti-Hugo grafiti.

A on je sveprisutan. Na tv programima uvijek s prstom u zraku. Na naslovnici novina čitam Hugovu najnoviju izjavu: "Djecu treba učiti politici kako bi shvatili trenutak u kojem se nalazimo".

U nekima od venecuelanskih trenutaka od početka ove godine su ubijena najmanje četiri sindikalna čelnika. Jedan za mog boravka ondje, u svibnju. Argenis Vásquez, organizator štrajka u tvornici Toyota, ubijen je u gradu Cumana na vratima svoje kuće. Prije toga 4. svibnja, 29-godišnji delegat Sindikata građevinskih i šumskih radnika Keller Maneiro upucan je na parkiralištu supermarketa. U istom gradu, Ciudad Guayana, ovoga mjeseca ubijen je i Sergio Devis, vođa još jednog građevinskog sindikata. Lista se nastavlja.

U zemljama kao Kolumbija i Venecuela, gdje postoji gerila, uvijek se može prikladno njih okriviti za sve. U Kolumbiji se manje-više javno zna da multinacionalke plaćaju paramilitarne postrojbe da ih štite od gerile. Što putem nastradavaju i nevini, nikom nije važno. Još im je manje važno ako su to na primjer urođenici.

Venecuela je danas zemlja u koju malo stranaca zalazi. Između ostalog može biti i vrlo skupa. Hugo je ograničio dizanje stranog novca Venecuelancima, tako da mogu godišnje dobiti tek 2500 dolara. Mary uopće ne može putovati izvan zemlje jer ne može dobiti ništa dolara prije 24. godine. Međutim, tih 2500 dolara mogu kupiti po službenom tečaju koji je, po Hugovom mišljenju, 1 dolar za 2 bolivarijana. Po toj bi njegovoj računici čaša ledenog čaja koju smo Mary i ja ispijale u kafiću na jezeru Maracaiba, dok sam slušala priču o dolarima, koštala 5 dolara ili 30 kuna. Tko mijenja novac po službenom tečaju, tom će u Venecueli uskoro ostati prazni džepovi. Zato uvijek postoji crno tržište gdje se može dobiti između 5 i 7 bolivarijana za jedan dolar. Neki vrlo uspješno žive samo od ovog biznisa. Kupe svojih dozvoljenih 2500 dolara po službenom tecaju i onda ih prodaju na crnom tržištu po tri puta većoj cijeni i mogu sjedit u hladovini cijelu godinu.

Na privatnom sveučilištu gdje Mary studira plaća se mjesečno stotinjak dolara. Sveučilište ima moderni kampus i naravno revne čuvare na ulazu, koji ne puštaju nikoga bez studentske propusnice, pa se moram skrivati. "Probaj ne izgledati tako strano", kaže Mary. S obzirom da je ovdje u modi uniformiranost, sve djevojke imaju duge ravne i tamne kose i nose dva broja preuske traperice, i za glavu su manje od mene; malo teže izvedivo.

"Želim otići odavde čim diplomiram", kaže Mary. I ja želim otići iz ove hugotopije.

Ipak, nije to tako jednostavno. Prvo uspijevam zaspati u autobusu preko granice. Budim se u gradu Cucuta u Kolumbiji, krajnje zbunjena što očito nikoga nije briga tko prelazi granicu. (U zemljama gdje, kao, vode borbu s trgovinom drogama, čini se da preko granice možete provesti i autobus kokaina bez da itko primijeti.) Kad bi pažljivo kontrolirali tko ulazi ili izlazi iz zemlje ne bi im mogli kasnije naplaćivati mito, tako da se moram vratiti na granicu po žigove u putovnici. Na mostu između Kolumbije i Venecuele veliki natpis, "Kolumbija i Venecuela – bratske zemlje". S kolumbijske me strane opet nitko ništa ne pita, a s venecuelanske mi pokazuju na papir na kojem lijepo stoji da svaki stranac koji napušta zemlju mora platiti 55 bolivarijana. Zgodan način zarađivanja novaca. I, pitam ja policajca, mogu li platiti u kolumbijskim pesosima. Naravno. Koliko je pesosa? 25 000. Službeni tečaj bolivarijana naspram pesosu je u Venecueli 1:1, a granični policajac mi je preračunao svotu po tečaju crnog tržišta. (Zapravo 1:1000 jer je Hugo ukinuo tri nule kod bolivariana dok se peso još računa u tisućama.) Možemo zamisliti u čijem su džepu ti pesosi.

Prema INOSEC-u, Institutu za istraživanje suživota i građanske sigurnosti iz Caracasa, taj je glavni grad Hugove utopije najnasilniji grad Južne Amerike, sa 130 nasilnih smrti na 100 000 stanovnika. To mu je uspjelo u žestokoj konkurenciji brazilskih gradova. Što ono reče Hugo o drugačijem svijetu…

H-alter