Vjerojatno prvi puta u zajedničkoj povijesti hrvatsko-srpski (točnije: srbijansko-hrvatski) odnosi nemaju nikakvo bitno značenje, ni za narode o kojima je riječ (i za njihove države), niti za svjetske odnose.

Piše: Žarko Puhovski*

To je mnogo važnije od same kvalitete rečenih odnosa, jer obje su zajednice u bitnome danas orijentirane spram "Evrope", SAD; susjedi su relevantni tek u tom kontekstu.

Naravno, govori političara i žamorenje "medija" odaju posve drukčiji dojam. Dijelom zato što se – kako je tvrdio nekada zajednički popularni Karl Marks – svijest o zbilji mijenja mnogo polaganije od same zbilje, većim dijelom zato što ni političari niti mediji – takorekuć profesionalno – ne smatraju istinu svojom primarnom obavezom.

Oni se, naime, iscrpno bave poratnom simbolikom, u osnovi i dalje prežvakavajući tko je komu (kada i zašto) što učinio, ali – u skladu s "duhom globaliziranoga vremena" – svaka od tih lamentacija završava tužakanjem susjeda "međunarodnoj zajednici" i vajkanjem zbog njezine pristranosti. Više se, dakle, ni tradicijom bogati simbolički sukobi (koji su donedavno razmjerno uspješno zamjenjivali oružane sukobe) ne mogu izvesti bez uticanja izvanjskome "velikome bratu" (pri čemu katkada Hag, a katkada Brisel, katkada Vašington, a katkada Njujork poprimaju ulogu Novoga Beograda, a Karla ili Barak nadomještaju Tita).

Riječju, pravih hrvatsko-srbijanskih odnosa (i obrnuto, dakako) više i nema – oni su tek jedna od izvedenica međunarodnih strategija (ne nužno srbo-hrvatskih u prvome redu). Poratne su napetosti uglavnom opuštene mnogo brže no što se je to očekivalo (ne računajući uspaljenike/ce na internetskim forumima, te dio polupismenih političara), ostala je susjedska suradnja. Započeli su ju – dostojni davnašnje uloge lokalne avangarde – kriminalci obiju strana, nastavili (logično) policajci, slijedili su privrednici (oni koji ne potpadaju pod prvu kategoriju), turisti itd. Političari uglavnom nisu smetali – oni koji su to pokušali morali su prihvatiti vlastitu nevažnost u danim okolnostima.

Naravno, oba su nacionalizma i dalje zdravo i dobro – hrvatski se i dalje nada da će Hrvatska barem nekoliko godina maltretirati građane Srbije na Bajakovu i to (odista idealno) na osnovi šengenskih direktiva; srbijanski pak s radošću očekuje daljnje neuspjehe hrvatskoga integriranja u EU. No, realpolitičari (a ti su, po logici stvari, izborni pobjednici) znaju da je stvarnost drukčija. I jednima i drugima susjedi su češće na dnevnome redu rasprave s gostima koji dolaze "izvan regije", no u ozbiljnim unutrašnjim ili bilateralnim razgovorima. Riječju, realisti – za razliku od javnosti koja je i dalje, barem dijelom, pod opsesijom intimnih neprijatelja – znaju da su Srbi i Hrvati jedni drugima naprosto zadani. Da su im međusobni odnosi dio domaće zadaće iz ne baš najvažnijeg predmeta (no koji se, ipak, računa za prosjek ocjena). Kao tradicionalni poludobri učenici i jedni i drugi će, u prvim razredima, pokušati s ponašanjem vaterpolista (koji, nakon sučeve opomene, uvijek dižu nevino ruke u zrak, a pod vodom se sve pjeni od intenzivnoga rada nogu). No, već su na redu i viši razredi, suradnja je sve više "transparentna", rutinizirana.

Nije, stoga, više riječ o političarima – ili štoviše o intelektualcima – spasiteljima. Neće pomoći (ali bitno ni odmoći) ni polusenilni akademici, niti nacionalskojevski nastrojeni ministri. Realni posao obavljaju u međuvremenu marni trgovački putnici, dijelom oni s diplomatskim putovnicama, još više pak oni koji doslovce trže svoje proizvode.

Nasuprot omiljenoj igri koja počiva na transgeneracijskom kolportiranju traume ("nećemo zaboraviti što ste nam učinili 18, pa 19.", itd.) pomalo se spoznaje kako je riječ ponajprije o odnosu pojedinaca, Srba (pa i pokoje Srpkinje), s Hrvaticama i Hrvatima, a ne o apstraktnim nacionalnim entitetima koji su vjekovima u "posebnim odnosima". Nacionalni (pa i nacionalistički) kontekst time, doduše, nije eliminiran, ali će i sam morati biti redefiniran. Katolici i pravoslavni kao specifična etnička paradigma više nisu ni svjetsko, pa ni balkansko temeljno pitanje; ostat će ponekim "ekspertima", mudrijašima u krčmama i (polu)uspješnim političarima. Nove će generacije – nažalost – naslijediti stare predrasude (ne znajući im najčešće pravo podrijetlo), katkada će ih oblikovati u svađalačkim pjesmama, rjeđe i u tučnjavama, no sve će to biti na marginama budućih života. Oni/e koji to shvate moći će tek doista nešto učiniti za obje nacije.

*Profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu,

predsednik Hrvatskog helsinškog odbora

Politika