Piše: Muharem Bazdulj

U jednom razgovoru između Jean-Claude Carrierea, poznatog francuskog glumca, scenariste i režisera, i Olivera Sachsa, proslavljenog američkog neurologa, autora knjige "Čovjek koji je ženu pobrkao sa šeširom", iskrslo je pitanje ljudske "normalnosti", a iz neurološke perspektive. Od čega se sastoji normalno ljudsko biće, s tačke gledišta neurologa, pitao je Carriere Sachsa. Dobio je odgovor koji ga je iznenadio; normalno ljudsko biće, kazao je Sachs, jeste neko ko može da ispriča priču o sebi. Zatim je pojasnio: "Neko ko zna odakle potiče, neko ko ima prošlost, koji se snalazi u vremenu. Takav se sjeća svog života i svega što je naučio. On, takođe, ima i sadašnji život, ne samo u smislu da živi u određenom vremenu nego da ima i svoju ličnost. U trenutku kad govori s vama, sposoban je da tačno kaže svoje ime, adresu, zanimanje itd. I, na kraju, on ima budućnost, to jest stvari koje planira da obavi, i nada se da neće umrijeti prije nego što ih završi. Jer, on takođe zna da će umrijeti. Normalno ljudsko biće je stoga neko sposoban da ispriča sopstvenu priču i, shodno tome, odredi se u vremenu."

Carriere će kasnije primijetiti da ista definicija vrijedi i za društvo, samo što je društvima teže priznati vlastitu smrtnost. Ako primijenimo ovu definiciju na bosanskohercegovačko društvo, tako sklono prizivanju svakovrsne normalnosti, šta ćemo uvidjeti? Uvidjet ćemo da je bh. društvo više nego normalno (što je samo po sebi oksimoron), tj. da ono o sebi može ispričati najmanje tri priče, s najmanje tri verzije prošlosti, s najmanje tri vizije sadašnjosti. Jedino je priča o budućnosti, makar retorički, na prvi pogled zajednička: plan o priključku tzv. "euroatlantskim integracijama". Uz malo podrobniju analizu ispostavlja se, međutim, da se i taj priključak doživljava na različite načine, iznova na najmanje tri načina.

Sažetak jedne priče o bosankohercegova­čk­om društvu, s posebnim akcentom na njegovu bošnjačku komponentu, ponudio je ovih dana Bakir Izetbegović. Njegovo predavanje "Perspektive bošnjačke politike", odr­žano 23. marta u Gazi Husrev-begovoj medresi, objavljeno je pet dana kasnije u cjelini kao specijalni prilog ("separat") u Dnevnom avazu. Uredništvo Avaza ovaj je, za "normalna" društva neuo­bi­čajen, potez obrazložilo mišljenjem kako je riječ o "doista temeljitom, politički i historijski zanimljivom radu". Čujmo, dakle, kako Izetbegović otvara svoje predavanje: "Bosna je zemlja u kojoj se susreću tri vjere, tri svijeta – ona je najzapadnija tačka islama i pravoslavlja, najistočniji domet katoličanstva. Granice Bosne su stare više od hiljadu godina, islam u njoj živi već pola milenija." Već je prva rečenica karakteristična za jednu vrstu u posljednje vrijeme naročito rasprostranjene historijsko-metafizičke pretencioznosti. Ona, najprostije rečeno, uopće nije tačna i toga bi morao biti svjestan prosječan učenik petog razreda osnovne škole koje je iz puke radoznalosti katkad bacio pogled na kartu svijeta. Zapadno od Bosne su i Alžir i Tunis i Maroko – sve redom muslimanske zemlje; istočno od Bosne je katolička Litva, istočno od Bosne je najmanje četvrtina Poljske, valjda i najkatoličkije evropske zemlje. Teza o granicama starim više od hiljadu godina na isti je način posve pogrešna. Jedva da ima malo više od hiljadu godina otkad se ime Bosna (kod Konstantina Porfirogeneta) pri put javlja u historijskim izvorima. O bosanskim granicama imalo nalik ovim današnjim neće biti govora još barem tri-četiri stotine godina.

Dobro, mudrijaši će kazati da faktografsko neznanje nije neki veliki problem, pa makar bilo rasipano sa pozicije političke moći. A ipak, ovakvo nametljivo produciranje fantazme o Bosni i Hercegovini kao nekakvoj "posebnoj" zemlji u konačnici logično završava "pričom o sebi" koja je daleko od stvarnosti. U tom smislu, a kao logična posljedica perpetuiranja fantazme o "posebnosti" (ili "nenormalnosti"?), dolazi i sljedeći stav iz navedenog predavanja. Govoreći o poželjnoj bošnjačkoj politici prema nebošnjacima, Izetbegović najprije kaže kako treba "još jasnije pružiti ruku onima koji vole Bosnu i Hercegovinu", a zatim nastavlja: "Onima koji ne vole Bosnu niti Bošnjake, ponuditi program u kojem imamo zajednički interes: mir, sigurnost, bolji život, ukidanje granica. Vrijeme sve liječi, pa će izliječiti i ovo stanje koje liči na šizofreniju, na podvajanje ličnosti, jer šta drugo reći za ljude koji više vole susjednu zemlju od zemlje u kojoj su rođeni, i više vole ljude koje ne poznaju od komšija s kojima su odrasli."

Mudro zbori Izetbegović, pomislila je vjerovatno njegova publika i Avazovi čitaoci, svaka mu je zlatna. Ljubitelji sporta vjerovatno su se sjetili brojnih sportaša rođenih u Bosni i Hercegovini koji nastupaju za hrvatske i srbijanske selekcije. Pitam se, međutim: šta bi i Izetbegović i publika koja mu odobrava kazali za ljude koji više vole – ne susjednu, nego nešto dalju zemlju od one u kojoj su rođeni? Da li bi i njih prozvali šizofrenicima i podijeljenim ličnostima? Ako je odgovor potvrdan, šta ćemo sa nogometnim reprezentativcima Bosne i Hercegovine? Od njih četvorice koji su u subotu uveče zatresili mrežu na stadionu u Genku čak trojica nisu rođena u Bosni i Hercegovini. Samo je Džeko rođeni Bosanac; Jahić je rođen u Strasbourgu, u Francuskoj, a Bajramović i Misimović su rođeni u Njemačkoj, u Hamburgu, odnosno u Minhenu. Već čujem mudrijaše: ali njihovi preci su iz Bosne i Hercegovine, pa se i oni smatraju dijelom bosanskohercegovačke "priče". Tačno, ali onda se i ljudi rođeni u Bosni mogu smatrati dijelom hrvatskih i srbijanskih "priča". Svačija "priča o sebi" je legitimna sve dok ne poništava nečiju tuđu "priču".

Oslobođenje