Iako je položio test i u Vašingtonu i u Moskvi, iako dobro poznaje našu zemlju, Incka očekuje teška, u krajnjem ishodu neizvjesna misija.

Piše: Gojko Berić

U prologu Andrićeve "Travničke hronike" Sulejman-beg Ajvaz najavljuje dolazak francuskog konzula u Travnik. Radnja se događa na Sofi u čuvenoj "Lutvinoj kahvi", gdje se za ljetnih mjeseci, poslije podne, sastaju travnički begovi i ugledniji ljudi "koji su pripušteni u njihovo društvo". Riječ je o krupnoj novosti, pa ostali begovi raspituju Sulejman-bega za pojedinosti. A šta će konzul u Travniku da radi? "Sješće pored vezira da naređuje i raspoređuje, da gleda kako se vladaju begovi i age a kako raja, i da sve javlja Bunaparti", veli Sulejman-beg. Nekih osam godina kasnije, na istom mjestu, begovi su raspravljali o odlasku konzula Divala, za kojim će uskoro krenuti i austrijski konzul, i "tako će prestati drsko mešanje stranaca u bosanske poslove i prilike". Najstariji među njima, Hamdi-beg Teskeredžić, zaključuje kako niko na ovom svijetu nije vječan, ni konzuli ni taj Bunaparta, i kako će u Travniku "sve opet biti kao što je, po božjoj volji, oduvijek bilo".

Prošla su od tih događaja puna dva stoljeća, a po Bosni i Hercegovini, pa i u onoj istoj "Lutvinoj kahvi", u kojoj se danas, pored turske služi i espreso kafa, vode se slični razgovori. Samo što se više ne divani o konzulima, kojih, kao i novih begova, ima mnogo, već o personalitetu novog visokog predstavnika. Gotovo je sigurno da će Miroslava Lajčaka zamijeniti naš stari poznanik, austrijski diplomata Valentin Incko. On bi bio sedmi po redu međunarodni upravitelj BiH. Da li i posljednji? Inckovi prijatelji opisuju ga kao izrazitog filantropa, tihog i skromnog čovjeka spremnog da pomogne drugima. Izjavio je kako je sretan što se vraća u "čudesnu zemlju Bosnu, zemlju divnih ljudi". Istina je da je BiH "čudesna zemlja". Ali, ona je danas čudesna na tragičan način. Bosna je bogatstvo svojih etničkih, vjerskih i kulturoloških različitosti krvavo prokockala. Od jedinstvenog civilizacijskog kapitala ostao je tek sitan kusur u vidu mržnje i sukoba tih istih različitosti.

Iako je, kako su javili mediji, položio test i u Vašingtonu i u Moskvi, iako dobro poznaje našu zemlju, Incka očekuje teška, u krajnjem ishodu neizvjesna misija. Bošnjaci su na njegovom mjestu priželjkivali jaku ličnost iz neke od najmoćnijih zemalja Zapada, koja bi radila za njihovu opciju, dok su, suprotno tome, Srbi opsjednuti što skorijim gašenjem OHR-a. Ove međusobno nepomirljive pozicije nemaju mnogo veze sa realnošću: niti bi ijedan "jaki čovjek", makar bio i Amerikanac, mogao išta promijeniti bez saglasnosti sva tri naroda, niti međunarodni nadzor nad BiH može biti ukinut prije nego što država sa sebe ne svuče "luđačku košulju". Što se Hrvata tiče, za njih je personalitet novog gubernatora manje-više sporedna stvar, jer znaju da svoj frustrirajući status mogu promijeniti samo u dogovoru sa Bošnjacima i Srbima.

Nijedan od visokih predstavnika nije iz Sarajeva ispraćen aplauzima. Mediji su prema nekima od njih bili nemilosrdni. Lord Ešdaun proglašen je "engleskim špijunom, alkoholičarom i hohštaplerom", ostarjelom Kristijanu Švarcu Šilingu je rečeno da je svoj osamnaestomjesečni mandat prespavao, a Miroslavu Lajčaku da je "sramotno pobjegao" iz Bosne. Nasuprot tome, međunarodna zajednica je svima njima – od Šveđanina Karla Bilta, Španjolca Karlosa Vestendorpa i Austrijanca Volfganga Petriča, do Britanca Ešdauna, Nijemca Švarca Šilinga i Slovaka Lajčaka – podijelila ordenje. A zapravo je nagrađivala sama sebe, prikrivajući time svoju razjedinjenost u pogledima na stanje u BiH, svoju neodlučnost i svoju propalu strategiju. Visoki predstavnici bili su samo njena personifikacija, bilo da su učinili korisne stvari ili dangubili u uzaludnim pokušajima da situaciju promijene pripitomljavanjem predvodnika ovdašnjih nacionalističkih zvjerinjaka, koji nisu ostvarili svoje ratne ciljeve.

A stvar je prilično jednostavna: Dejtonski mirovni sporazum, osim što je zaustavio rat, cementirao je jedan nemogući sistem. Sada je pitanje ko će duže izdržati – oni koji današnje nemoguće stanje žele mijenjati ili oni koji se tome, poput Milorada Dodika, fanatično opiru? Ako u tom natezanju političkog konopca Dodik ne bude pomjeren sa mjesta na kojem se "ukopao", on će moći da samoironično objavi: Gospodo, ja sam najzaslužniji što je nadzor međunarodne zajednice nad BiH produžen, čemu sam se, kao što znate, oduvijek protivio!

Oslobođenje