Plaćeni rad kućanicama: Ne vjerujte papi ni kad darove nosi

Piše: Đurđa Knežević

Obrni-okreni, popovi svih zemalja (i religija) odvajkada su ujedinjeni u jednostavnoj ideji prema kojoj žena jest drugorazredno, inferiorno biće i jedina joj je svrha rasplodna i skrbnička. Ako plaća za rad u kući ili povlašteno drugorazredno mjesto čitačice u nekom crkvenom kutku doprinese da ju se malo više motivira da poradi na svojoj glavnoj, rasplodnoj svrsi, pa platit ćemo! Crkva nije cicija, osobito ako to u stvari plaća netko drugi, to jest, država, to jest, svi građani

Mora da se ovih dana feministkinje prve generacije križaju u nevjerici nad pravom poplavom govora i objavom darova ženama, a sve, samo na prvi pogled neočekivano, stiže iz Vatikana. Da su te iste feministkinje onih davnih godina, kad su se vodile raznorazne i važne rasprave o položaju žena u društvu, imale maštu formata čak i jednog Julesa Vernea, ne bi bile u stanju zamisliti da bi neki tamo papa u skoroj budućnosti mogao glatko preuzeti njihove ideje. I to ne bilo koji papa, već jedan od najkonzervativnijih, koji glatko može stati uz bok ultrakonzervativca Pija XII., a kako u posljednje vrijeme i svjedočimo, u tom se pravcu dosta i trudi. Papa Benedikt XVI. doduše nije Danajac već Teutonac (u mladim danima malo žešći, pomalo sklon uniformi, vojnoj ili popovskoj svejedno), ali ni njemu, kao ni Danajcima, ne treba vjerovati čak i kada darove nosi; i njegovih se darova, poput danajskih, treba bojati.

Nedavno nam tako stiže vijest da se predsjednik Papinskog vijeća za obitelj kardinal Ennio Antonelli založio "da se ženama koje nisu zaposlene, nego se kod kuće brinu o svom kućanstvu i djeci, taj rad i plati". I ne samo da je time ponovio glavnu misao jedne, ne premudre, ali jake struje u feminizmu 70-tih (mada se još uvijek nađe pokoja feministkinja, istina samo po samorazumijevanju i bez pretjeranog razumijevanja ičeg drugoga koja to i dan-danas veselo ponavlja). Da se kardinal dobro pripremio, vidi se i iz načina kako to sve obrazlaže, pa kaže da "ne razumije kako taj rad može vrijediti manje ako ga radi majka, nego ako ga obavi kućna pomoćnica". (Samo je nedostajalo, makar nije teško izvesti taj zaključak, da kaže da je to, majka i/ili kućna pomoćnica, ionako isto.) Da je također proučio i ponešto iz feminističkih diskusija vidi se iz daljnjih kardinalovih razmišljanja gdje se pita »kako to da posao kućne pomoćnice ulazi u bruto društveni proizvod, dok se posao kućanice smatra neproduktivnim«. Predsjednik Papinskog vijeća za obitelj založio se i da se oporezivanje u obitelji preformulira na način »da i rad kućanice bude temelj za poreznu olakšicu jednako kako se plaća kućne pomoćnice može prijaviti kao porezna olakšica«.

I muž, i poslodavac

Sve to što nam se nudi iz vatikanske kuhinje kao ambrozija u stvari je stara i neprobavljiva liberalna mućkalica koja služi jedino tome da se ženu definitivno, na vijeke vjekova, zacementira u domeni privatnoga. Percepcija žena, koje se »prirodno« bave djecom, mladima, starima, bolesnima i nemoćnima i skrbe o njima, pa uz to i o njihovim uglavnom zdravim muževima pri dobroj snazi, sankcionira se i plaćom za taj posao. Što to baš ženu čini kvalificiranijom, sposobnijom, spretnijom, empatičnijom za takve poslove od muškaraca znaju kardinali, generali, upravitelji poslovima nacije i društva uopće te svi ostali šoferi. Znaju, a i ne muče se s objašnjenjima, jer ZNA SE valjda što je to, pa neka one samo lijepo sjede u privatnosti i intimi doma njegovog i njihovog, brinu se, peglaju, štrikaju i štirkaju i tako dalje, a on će se baviti važnim javnim poslovima. Doduše, ako mlatne, nema se kuda, jer ako se i ode od njega, nema plaće, budući da je on, zaboga ili k vragu, poslodavac. Zato bolje jezik za zube, dok su još na broju, i plaću/trinkgeld u pregaču.

Ako su tamo davno, s industrijskom revolucijom, žene i bile potrebne na tržištu rada, sada ih je, u ova teška vremena, bolje vratiti kući i osloboditi radna mjesta za muškarce. K tome, uštedjet će se na jaslicama, vrtićima, svim vrstama socijalne skrbi koja je ženu, ne muškarca, oslobađala od kućnog rada (za koji muškarci po istom shvaćanju uopće nisu sposobni: eto kako je teško obrisati djetetu guzu, to može samo mama, a skuhati ručak izgleda da za muškarce spada u probleme ravne onima iz atomske fizike). No, to nije kraj. Kad ih se lijepo plati, ženama neće padati na pamet da traže druge poslove, da se obrazuju, bave javnim poslovima i slične gluposti, pa da time rasturaju obitelj i još k tome ne rađaju marljivo dječicu, nove radnike i/ili ratnike i nove domaćice. Odnosno, po ovom prijedlogu, budućim sretnicama – kućnim zaposlenicama, kojima bi, vidimo, mogao biti garantiran i redovni trinkgeld. Tako će svaka obitelj biti kao majčica crkva koju vodi otac (papa). Sretna liberalna država, sretan sveti otac Papa.

Zaključana u kući

I tako imamo jukstapoziciju demokracije u javnoj sferi i subordinacije u privatnoj. To što nejednakost u ovoj potonjoj izvrgava ruglu koncept jednakih političkih prava svih građana bez obzira na spol (među ostalim) ne brine one koji određuju ta prava, njihov sadržaj i formu. A to su, uz dužno poštovanje za one koji se tako ne osjećaju, mahom muškarci. Jer, činjenica jest da je liberalno razlikovanje javnoga i privatnoga čvrsto povezano uz verziju viđenja pojedinca kojeg se predstavlja kao, ili koji ima odlike, muškarca, budući da se muški spol čak ni statistički još nije odvojio od tradicionalne dominantne obiteljske uloge vlasnika imovine i »hranitelja« koji je pošteđen kućnih poslova iako njegova zaposlena supruga svojim prihodom daje hraniteljski doprinos. Tako nekako ide i ovaj potez koji bi, plaćanjem žena za rad u kući, samo pridonio zaključavanju žena u tu kuću i njihovom isključivanju iz javnog života. Time onaj koji nije »zaključan« u kuću, i koji je, ustvari, otuđen od obiteljskih odnosa, slobodan kao ptica za ulazak u javnu arenu. A ta ptičica je sve dosad najvećim dijelom muškog roda. Istina je da u samoj muškosti ili ženskosti nema ničega što determinira tko će rintati doma a tko izlaziti ‘u javnost’. Radi se naime o zatečenoj podjeli rada/uloga, koja bi ‘priznanjem’ putem plaćanja bila fiksirana i ovjekovječena.

Nije čudo što je ova ideja zapela za oko kaptolskim momcima pa glasnogovornik Hrvatske biskupske konferencije Zvonimir Ancić nalazi tu ideju zanimljivom i spremno pridodaje da bi valjalo porazmisliti kako to provesti i kod nas. Doduše, mi smo, kao i uvijek, veći katolici od pape; gdje je, naime, on bio kad smo mi trabunjali o tome, to jest, pretekli smo ga, no na sreću sve je ostalo mrtvo slovo na papiru? Riječ je o nebulozi iz sredine devedesetih, kada je u hrvatski Zakon o radu uvedena mogućnost priznavanja statusa majke odgojiteljice ženama sa četvero ili više djece, čime se moglo ostvariti pravo na mirovinski staž, zdravstveno osiguranje i na posebnu novčanu naknadu. Sve se čini kao da tamo u Vatikanu prepisuju autentične misli i ideje iz naših olovnih vremena.

S dna hijerarhijske kace

Poklona, kako smo rekli na početku, na pretek. Dvanaesto redovito zasjedanje Biskupske sinode, nedavno održano u Vatikanu, donijelo je među inima i prijedlog da žene dobiju službu lektora (štioca), koja ne znači samo čitanje ulomaka Evanđelja pred vjernicima, nego je i jedan od četiriju nižih redova, reorganizirana Apostolskim pismom Pavla VI. Ministeria qaedam. Blago ženama, smjet će čitati i pri tome još i avansirati s dna hijerarhijske kace do nekog višeg, no uvijek drugorazrednog mjesta.

Obrni-okreni, popovi svih zemalja (i religija) odvajkada su ujedinjeni u jednostavnoj ideji prema kojoj žena jest drugorazredno, inferiorno biće i jedina joj je svrha rasplodna i skrbnička. Ako plaća za rad u kući ili povlašteno drugorazredno mjesto čitačice u nekom crkvenom kutku doprinese da ju se malo više motivira da poradi na svojoj glavnoj, rasplodnoj svrsi, pa platit ćemo! Crkva nije cicija, osobito ako to u stvari plaća netko drugi, to jest, država, to jest, svi građani.

Još da se ova živahna mašta i ideje zadrže u domeni kojom se bave, to jest nebeskoj, ni pola problema. Treba samo strahovati od dosadno upornih i prilično agresivnih nastojanja da nam, htjele-ne htjele, bude kako na nebu tako i na zemlji!

Novi list