Ne odazivam se još na ime Senida

by | jan 8, 2009 | Drugi pišu | 0 comments

Nakon što je uspjela doznati tko je i što je, Senida je stigla u svoje rodne Caparde kraj Tuzle gdje se osjeća kao strankinja

Piše: Drago Hedl

Senida Bećirović i danas, nakon što je saznala svoj pravi identitet i prije nekoliko dana stigla u svoje rodne Caparde, nadomak Tuzle, još ne okreće glavu kada je netko nazove njenim pravim imenom.

Ona je i dalje Mila, Mila Janković, kao što je i Srbija u kojoj je odrasla, a ne Bosna i Hercegovina, gdje je rođena, njena domovina. Živka i Živanu Janković, beogradske umirovljenike koji su je posvojili i dali joj ime Mila i svoje prezime, ali i toplinu obiteljskog doma, i danas naziva "djedom i babom", kako ih je zvala svih proteklih godina. Zbog njihove poodmakle dobi (Živku Jankoviću je 77 godina, a supruga Živana tek je nešto mlađa), nije ih mogla zvati tatom i mamom, no kad god ih spomene, oči joj zasuze.

Novi datum rođendana

– Sve mi se ovo čini kao nekakav san u kojem se pojavljuju razne osobe, koje ne poznajem i o kojima ništa ne znam – kaže, misleći na svoje novootkrivene rođake koje svakodnevno, otkako je 26. prosinca prošle godine iz Srbije, na zimski raspust, prvi put nakon 16 godina, došla u Bosnu.

Senida Bećirović još teško razumije da je osoba koja će morati shvatiti da više nije Mila Janković i da će svoj rođendan, koji je do sada slavila 8. studenoga, ubuduće obilježavati 26. lipnja, kada je stvarno rođena i kada je nakon nepunih devet mjeseci života, 1992., zametena vihorima rata, te je sve donedavno živjela u uvjerenju da nikada neće saznati tko su joj roditelji i odakle stvarno potječe.

Ratna tragedija Senide započinje kad je bila beba

Bošnjakinju Senidu Bećirović koju su prije 16 godina oteli četnici u Beogradu je nedavno pronašao njezin otac Muhamed.

U jeku rata, tada jednogodišnjoj Senidi, njezinoj tri godine starijoj sestri Sandi i majci od travnja 1992. godine gubi se svaki trag.

Srećom, otac Muhamed je svoju Senidu pronašao u srpskoj metropoli pod imenom Mila Janković, a sada se 17-godišnja djevojka navikava na novi život. Očajan je otac, naime, Crvenom križu prijavio nestanak svoje obitelji i dao krv za DNK analizu, vjerujući da će ih ekshumirati iz neke masovne grobnice.

Nakon ranjavanja u Tuzli, evakuiran je u Njemačku gdje je i nastavio živjeti sve do nevjerojatnog obrata. Nakon što je iz Beograda dobio poziv da mu je kći živa i zdrava, odmah je otišao po nju. Nakon što joj je ispričao da su joj oteli sestru i majku, dogovorili su se da će ih nastaviti tražiti.

Nikome nisu poznate okolnosti u kojima je Senida oteta, no posvojiteljica Živana je za Dnevni avaz izjavila da je po Senidu došla u jedan gradić u sjeveroistočnoj Bosni. Međutim, sama Senida je najvjerojatnije posumnjala u svoje podrijetlo te sama prije godinu dana otišla u Dječje selo kod Novog Sada, gdje je i doznala da se njezin DNK podudara s DNK-om oca Muhameda. (Sergej Trajković)

Znala je samo da je rođena u Bosni, da ju je još kao bebu pronašao neki srpski vojnik i odnio u Vlasenicu, gdje su se o njoj kratko brinuli u tamošnjem centru za socijalni rad, a onda ju je, opet nakratko, prihvatila izvjesna Zdravka Elez, da bi potom, kao u epizodi kakva osuvremenjenog Dickensova romana, nakon jednog oglasa u beogradskim novinama kojima su potražili njeno udomljenje, završila u kući Živane i Živka Jankovića na beogradskoj Čukarici. Dok se nakratko o njoj brinula Zdravka Elez, nadjenula joj je ima Ruža, no Jankovićima se, s obzirom na to da je bila mila, bucmasta i dobroćudna, više svidjelo ime Mila, pa su je tako prozvali.

Skrbnici nisu krili istinu

– Ne znam točno kako su došli do datuma mog rođenja, mislim da su mi nešto gledali po rukama i dlanovima i zaključili da bi najbliži datum mog dolaska na svijet mogao biti 8. studenoga, pa mi je on upisan kao rođendan – kaže Senida. No, tko god da je taj datum odredio, promašio je i učinio je mlađom gotovo pola godine.

Njeni skrbnici od prvog su joj dana govorili da je posvojena i tako joj olakšali da razumije svoj položaj djeteta koje se, nakon prvih nekoliko godina života, našlo u beogradskom dječjem vrtiću, a potom i osnovnoj školi, shvativši da njeni vršnjaci imaju neusporedivo mlađe roditelje. Obitelj Janković, o kojoj govori sve najljepše i oči joj zasuze kad ih spominje, doživjela je veliku tragediju: oba sina su im poginula, jedan u prometnoj nesreći, a drugi dvije godine kasnije kada je pao s jedne dunavske splavi u Beogradu, pa su utjehu pronašli u Mili, kojoj su nastojali pružiti toplinu doma.

Poziv iz socijalne službe

Imala je svoju sobu, dobro su je pazili, starali se o njoj, no kad je završila osnovnu školu, vidjela je da su Jankovići stari i boležljivi i iako joj to nikad nisu rekli, osjetila je da postaje teret. Zato je otišla u Sremsku Kamenicu, u tamošnje dječje selo, i započela srednjoškolsko obrazovanje u Ekonomskoj školi. S Jankovićima je ostala u izvrsnim odnosima, posjećivali su je, telefonirali i dalje se brinuli o njoj.

A onda je, kako je odrastala, počela istraživati svoje korijene. U tome je imala svesrdnu pomoć Jankovića, koji su, kaže, učinili 80 posto posla da uz pomoć Crvenog križa i državnih institucija Srbije sazna tko su joj stvarni roditelji.

– Kada su me jednoga dana pozvali iz Centra za socijalni rad i pitali kako bih reagirala kada bih saznala da imam oca, shvatila sam da su na tragu – kaže Senida za Jutarnji list. – A kad su me ponovno pozvali da dam krv za DNK analizu, bila sam sigurna da su pronašli mog oca. Ubrzo nakon toga to su mi i potvrdili. Tada se čula s ocem koji radi u Mercedesovoj tvornici u Stuttgartu i saznala da je u krvavoj ratnoj priči u Bosni i Hercegovini, kada su Srbi upali u njeno selo, posljednji put viđena s majkom i starijom sestrom. Njihova sudbina ni danas nije poznata, a ona je na životu ostala zahvaljujući nepoznatom vojniku.

– Voljela bih ga upoznati i zahvaliti mu što mi je spasio život – kaže Senida.

U Capardama, gdje joj ubrzano sređuju papire kako bi dobila osobne dokumente, ostat će do sljedećeg četvrtka, a onda se vraća u Dječje selo, u Sremsku Kamenicu, kako bi nastavila školovanje.

Nada se da je sve stvarnost

Na naše pitanje što smjera i kakvi su joj planovi, samo sliježe ramenima. Ne zna još odgovor, svakoga dana otkrije nešto novo i uz smiješak kaže kako se nada da sve ovo što se s njom događa ipak nije samo san.

Jutarnji.hr

0 Comments

Submit a Comment