Piše: Ivan Šarčević

Moderna povijest obiluje ideologiziranim intelektualcima koji su izdali istinu i moralnost i aktivno se upleli u projekte uništavanja ljudi. Puna je i nemoralne šutnje intelektualaca koji su iz straha, koristi ili sebeljublja izmakli u zavjetrinu prosječnosti i načelne frazeologije i pri tome – pred svojim očima – mirno asistirali žrtvovanju nedužnih ili obezvrjeđivanju vrednotâ. Totalitarizmi, holokausti i gulazi dvadesetog stoljeća, naši ratovi, bili su vođeni uz ogromnu podršku intelektualaca. Oni su razradili ideološku ili čak teološku „opravdanost" fizičkog uništenja drugih, etničkog čišćenja, genocida… Ti intelektualci nisu svi stigli na sud jer njihova politička i moralna odgovornost redovito nije predmet sudova, iako su često baš oni bili stvarni pokretači zla.

O intelektualcima svaka politika „vodi brigu". Što je sistem zatvoreniji, to više. Partija bivšeg režima gospodarila je svim. Izgradila je kriterij prosvjećenosti, dijelila nagrade i kazne za ono što treba misliti, govoriti i činiti. Izgradila je specifični lik „poštenog intelektualca". Na gotovo isti način i nacionalističke politike kao i politikantske i fundamentalističke religijske zajednice postavljaju modele mišljenja i ponašanja, uzore nacionalnog ili religioznog intelektualca.

Ono što su proroci unutar religija, slično bi trebali biti istinski kritički intelektualci unutar sekularnog društva. U kriznim vremenima njihova se uloga čak izjednačuje. Tako bi trebalo biti i kod nas u BiH gdje vlada etnokonfesionalizam i gdje su političke oligarhije i religiozni službenici gotovo ujednačili svoje interese. Proročko-intelektualna zadaća odnosila bi se najprije na kritiku saveza vladajuće politike i religije, kako zbog obrane slobode čovjeka kroz čistoću vjere tako zbog odgovornosti za cjelinu društva i svijeta. Čistoća vjere označava da se Bog u kojega se vjeruje ne smije reducirati na Boga jedne nacije ili jedne vjere. Bog je za sve ljude, ili je Moloh kojemu se žrtvuju ljudi. Odgovornost za cjelinu odnosi se povrh svega na socijalno područje kao kritika najkatastrofalnijeg raskida, raskida između politike i morala, a što ima svoj uzrok u nezasitnoj volji za moć, a posljedice u golom natjecanju za vlast, privrednom kriminalu i konačno u nihilizmu.

I kao što iz povijesti proroka poznajemo teškoće njihova puta, ništa nije drugačije ni s angažiranim moralnim intelektualcima. Oni su disidenti među svojima, sumnjivi drugima, vrlo usamljeni, s vlastitim krizama i kušnjama da se povuku iz svega (a upravo to hoće vlastodršci!), jer zlo protiv kojega se bore izgleda im mnogo jače, sofisticiranije od dobra za koje se zalažu, i njihova je odgovornost iznimno teška, traži stalnu budnost, nepotkupljivost, i često je skopčana s lažnim optužbama, izbjegavanjem ljudi (i najbližih), opasnošću za život, te nimalo jednostavnim i materijalnim siromaštvom.

Bez sumnje, nisu svi intelektualci obvezani na politiku, ali jesu na političko djelovanje koje u najširem smislu podrazumijeva moralno, odgovorno obavljanje svoga posla kao javnih osoba. Dakle, intelektualac ne bi smio sklopiti nikakav, ni prešutni savez s nemoralnom politikom, niti ući u neplodni konformizam ni izvan ni unutar politike.

I dok po našoj zemlji, po kasabama i šipražju, niču učilišta, dok religijske institucije više proizvode zapaljive i netolerantne apologete nego teologe, dok bolonjski proces i postkomunističko školstvo pružaju priliku da se na prividu i novcu, trgovini i površnosti obrazuju specijalisti suženog horizonta, sve smo više potrebiti intelektualaca samokritičkih i svjesnih svojih granica ali odlučnih i odgovornih u moralnom djelovanju. Onih intelektualaca koje neće zadesiti „pakao umjetnika", kako kaže Miłosz, time što će „savršenstvo svoga djela" postaviti „iznad svojih obveza supružnika, očeva, braće i sugrađana".

Nažalost, većini današnjih intelektualaca – i vjernika i nevjernika – najveća je muka kako sebe promovirati i kako se primaknuti vlastima, kako od njih dobiti bolje mjesto, podršku i pomoć. Istodobno i ništa manje nemoralno jest i ponašanje onih intelektualaca koji smatraju da je najveće herojsko djelo povući se iz „prljave politike" pa je iz sigurne distance s visoka prezirati. Jasno je da je „neku stvar mnogo lakše izdržati načelno nego u konkretnoj odgovornosti" (D. Bonohoeffer), ali jedino što će podržati naš sud savjesti – shvaćen kao Božji ili urođeni glas u nama – jest bezrezervna odluka za konkretnu istinu i dobro, usprkos i gubicima i neuspjesima.

Oslobođenje