"Zvao me Brano Gvozdenović. I juče i danas ste ga napali. Kako vas nije sramota? Ja ću od danas smatrati da je svaki napad na njega – napad na mene. Za koga Vi radite? Kako mislite da ja mogu da finansiram napade na moje drugove i na državu?"

Piše: Velizar Brajović

Kada neko za 1 (slovima: jedan) euro kupi jednu novinsku redakciju uz obavezu da izmiri dugove, a što nije uradio i na šta ga niko nije primoravao, pa čak ni država kojoj nije izmirivao doprinose i poreze, onda je potpuno očekivano to što se ovih dana dešava Republici. Radi se, upravo, o našem vlasniku Zoranu Ćoću Bećiroviću , koji je za pomenutu sumu kupio nekadašnju Publiku i napravio Republiku, a sada uporno ignoriše sve pozive zaposlenih da se riješi status kolektiva i sudbina ove novine.

Sa gospodinom Bećirovićem na sreću i moje osobito zadovoljstvo nijesam imao direktnu komunikaciju. Nijesam je ni želio jednostavno zbog toga što obično ne želim vezu sa ljudima koji me i jednom prevare, da ne kažem neku težu riječ. A gospodin Bećirović me prevario onda kada je začikavao da dokažem da on ima bilo kakve veze sa novinom Publika, koju je za 1 euro i dugove kupio. Pokušao je tom svojom originalnom i uobičajenom "egzibicijom" da izbjegne isplatu novca koji mi je dugovao. I dan danas duguje, ne samo za rad u Publici, nego i u Republici. U tom egzibicionizmu, kako tvrde ljudi koji ga bolje od mene poznaju, gospodin Bećirović, nema premca. No, da ne bježim od teme.

Elem, očigledno je da je kupovinom novine gospodin Bećirović umislio da je postao vlasnik urednika i novinara, gospodar profesionalnih kodeksa, i da je mogao od njih tražiti da bez pogovora izvršavaju svaki njegov nalog. Da pišu ono što on ocijeni za shodno, jednako kao što je diktirao radnicima kako da mu grade i uređuju Avalu u Budvi i Bjanku sa skijalištem u Kolašinu. Očigledno je da je ovaj projekat poistovjetio sa izdavanjem nekog informativno propagadnog biltena u kojem pritiskom na taster aktivira novinare i diriguje kako i gdje da pogode metu koju odabere.

Od mene lično to nikada nije tražio, ali je zato plaćao ceh izvršni direktor Lazar Mišurović, od kojeg je zahtijevao da se njegove naredbe izvrše. Bilo je nebrojeno slučajeva velikih rasprava o tome hoće li se nešto napisati i objaviti, u kojim se direktor Mišurović nalazio kao između dvije vatre. S jedne strane, vlasnika koji je prijetio i s druge, glavnog urednika koji je po cijenu ostavke odbijao da izvrši nalog suprotan etici i novinarskom kodeksu.

Naravno, to našeg vlasnika nije ostavljalo ravnodušnim. Stalno se pozivao na zasluge u borbi za nezavisnu Crnu Goru, kao da je neko u ovoj novini radio protiv Crne Gore. Vrhunac njegovog nezadovoljstva izazvala su dva komentara objavljena u rubrici "Barijere: Đetići u biznisu". U prvom smo se pozabavili problemima sa kojim se suočavaju neki strani investitori. Ispričali ljudi šta ih sve snalazi od jednog republičkog elektroenergetskog inspektora od kojeg uz sve ostalo moraju da kupuju vino da bi im trafostanice puštio u rad. To se desilo neposredno nakon jednog simpozijuma na kojem je potpredsjednik Vlade i ministar ekonomije Branimir Gvozdenović izjavio da treba uklanjati biznis barijere, na šta se jedan investitor zapitao da li će gospodin Gvozdenović počistiti i u sopstvenom dvorištu, a mi to objavili.

Sjutradan je neprimjereno reagovala gospođa ”pijar” pomenutog ministarstva, na šta je dobila očekivani odgovor u vidu novog komentara.

E, tada se oglasio i naš vlasnik. Uznemireni izvršni direktor mi je proslijedio poruku Bećirovića: "Zvao me Brano Gvozdenović. I juče i danas ste ga napali. Kako vas nije sramota? Ja ću od danas smatrati da je svaki napad na njega – napad na mene. Za koga Vi radite? Kako mislite da ja mogu da finansiram napade na moje drugove i na državu?"

Neki djelovi ove poruke nijesu za štampu. Gazda je još tražio da mu se hitno proslijede objavljeni tekstovi, a ubrzo potom stigla je nova poruka.

"Sam sam pročitao. Ne moraš da mi šalješ. Kako ga nije sramota. To je uređivačka politika pa neka onda podijeli plate radnicima. Zar ga nije sramota što je pogrešnom uređivačkom politikom doveo novinu do bankrotstva. Da li se sjećaš svih tema koje sam tražio da se obrađuju za poslednje dvije godine?… Nemoj slučajno, da je ko pomenuo Brana, još jednom u negativnom kontekstu u Republici, ili njegovo ministarstvo."

I iz ove poruke izostavili smo neprimjerene riječi.

Bilo kako bilo, tek od tada naš vlasnik Zoran Ćoćo Bećirović se više nije oglašavao. Od tada ga tražimo. Pomislio sam jednom da se možda nije dao u potragu za stručnjacima Svjetske banke, koji u međuvremenu saopštiše u sred crnogorske Privredne komore da je efikasnost izdavanja građevinskih dozvola Ministarstva za ekonomski razvoj biznis – barijera. Da li je i pomenutim stručnjacima zaprijetio dam ne diraju njegovog prijatelja Brana.

No, šalu na stranu. U konkretnom slučaju legitimisali su se naš vlasnik Zoran Bećirović i ministar Branimir Gvozdenović. Ministar je mogao da reaguje u skladu sa pozitivnim normama, da ne pominjemo evropske standarde. Ovako, u nedostatku bilo kakvog argumenta odlučili su se za guranje problema pod tepih i proglašavanje neprijatelja države.

U ovoj novini ih sigurno nema i država od nas ne treba da strahuje, što se ne bi moglo reći za gospodu Bećirovića i Gvozdenovića.

O tome će svakako suditi vrijeme.

A ako je Crna Gora jednako njih dvojica, ambisala se.

Republika