Hilda Zakrajšek, stub nekadašnjeg Američkog kulturnog centra u glavnom gradu Crne Gore, svjedoči o vremenu prošlom

Piše: Tanja Pavićević

Prilikom obilježavanja petogodišnjice Američkog kornera, prije nekoliko dana, niko se nije sjetio da pomene da je „korner" imao preteču – Američki kulturni centar, koji je u Titogradu, odnosno Podgorici, djelovao blizu dvadeset godina.

Hilda Zakrajšek, profesorica engleskog jezika, prevodilac, stub nekadašnjeg Američkog kulturnog centra, čiji se rad i uticaj na stvaranje demokratskog ambijenta u Crnoj Gori još pamti, u razgovoru za „Vijesti" je ocijenila da je rad te organizacije u bitnoj mjeri uticao da nestane „otpor prema američkoj kulturi".

– Tadašnji samoupravni političari znali su da kažu – „radije smo primili Amerikance, nego Ruse, jer Amerikanci hodaju polako, a Rusi idu đonom". U početku, rad Američkog kulturnog centra se bazirao na kulturno-propagandnu animaciju, da bi od 90-tih pa do 1999. radio kao kancelarija za vezu i rasadnik demokratije, kaže Zakrajšek.

Zašto i kako je otvoren Američki kulturni centar?

– Bilo je to vrijeme ogromne ksenofobije, gdje se sve mjerilo na terazijama – koliko Rusima, toliko i Amerikancima. Bila je to 1980. godina, poslije Titove smrti. Američki kulturni centar u tadašnjem Titogradu otvoren je kao posljednji od šest postojećih u Jugoslaviji. On je predstavljao neku vrstu zahvalnosti za pomoć koja je pružena nakon zemljotresa 1979. godine. Prvi direktor je bio Robert Makarti, koji me je kontaktirao, jer sam imala Fulbrajtovu stipendiju. Prvu postavku Američkog kulturnog centra su činili direktor, pomoćnik direktora, bibliotekarka i vozač. Formacija tri plus jedan je bila postavka u svim američkim centrima u glavnim gradovima tadašnje Jugoslavije, izuzev Zagreba, gdje je bio i konzulat, i Beograda, gdje je bila ambasada sa konzulatom i „kultni" centar u Čika Ljubinoj – prvi izazov kapitalizma za socijalističku omladinu Titove Jugoslavije.

Kako su izgledali ti prvi dani?

– Kružile su priče da preko puta centra stoji kamera koja snima ko ulazi. Tadašnji zvaničnici, a malo ih je govorilo engleski, učlanjivali su se u biblioteku Američkog centra preko imena strina, baba, tetaka, a po knjige ili časopise slali su vozače svojih crnih mercedesa. Ljudima sa Univerziteta je bilo zabranjeno da dolaze. Ista stvar je bila i sa novinarima. Prvi čovjek iz te branše koji je 1982. godine prihvatio stipendiju Američkog centra i poziv Vlade SAD bio je Marko Špadijer, tada glavni urednik „Pobjede".

Na koji način su „obični" građani prihvatali rad te organizacije?

– Svi sa jako mnogo opreza. Organizovali smo predavanja iz svih oblasti, i gosti predavači su dolazili. Gotovo da je bilo nemoguće dobiti spisak ljudi koje želite da pozovete. To je viđeno kao davanje opasnog materijala Amerikancima u ruke. A ja sam samo željela da svakome pošaljem pozivno pismo i biografiju predavača. Svaki program morali smo da prijavimo Komitetu za informacije, a veliku ulogu je imao i ZAMTES. Doslovce smo morali da se borimo za svakog čovjeka koji bi došao da uzme knjigu i koji bi pratio naše programe. Čak jednom, kada nam je došao predavač, veliko ime, a dekan Građevinskog fakulteta prima dekana fakulteta iz Moskve, ali Amerikanca ne može. Nema vremena. Bila sam očajna. Hvatam se za glavu, moj direktor kaže – „ajde da tvoj tata odigra ulogu dekana". Smijeh je pomagao.

Jesu li i intelektualci reagovali tako oprezno?

– Pustili smo, mislim da je bila 1984. godina, film „Dan poslije". To je priča o nukleranoj katastrofi koju su preživjele samo bube. Pozvali smo zaista odabrane ljude iz Komiteta za informacije. Došao je pomoćnik Rajko Bogojević, sekretar Olga Perović i drugi. Ja sam prevodila simultano, a u jednom trenutku Rajko je ustao i pitao „Šta ćete vi sa tim da radite?". Iako nije trebalo ja da odgovorim na tu sveprisutnu paranoju, kazala sam „Baš ništa"… Sve je moralo biti izbalansirano. Kada je došao neki ruski ansambl da gostuje, kao pandan tome u „Pobjedi" je izašao prvi članak o Američkom centru. Napisao ga je, poslije sam saznala, Branko Vojičić. Tekst je bio potpisan samo inicijalima.

Saradnja sa DPS bila Sizifov posao Kako ste sarađivali sa političkim partijama kada bi neko od zvaničnika dolazio u posjetu Crnoj Gori? – Da organizujete posjetu sa Narodnom strankom, bilo je lako. Oni su bili organizovani kao vojska, mogla sam dobiti Kilibardu u roku od pet minuta. Socijaldemokrate nijeste mogli da dobijete do deset sati, jer spavaju. Kada je riječ o Liberalnom savezu, Slavko Perović je dočekivao gosta, pričao, davao izjavu za štampu, sve je sam radio. Bilo je i zloupotreba. Tako, na primjer, ja napravim redosljed sastanaka, a Kilibarda poslije kaže da je NS poslije DPS-a posjetio američki amabasador, jer su drugi po važnosti. Mene uhvati smijeh, jer nam nije padalo na pamet da pridajem važnost bilo kome. Jednostavno, nije bilo logično da putujemo do podvožnjaka do SDP-a, ili do liberala pod Ljubović, kad je NS pored DPS-a. Albanskim partijama i tadašnjoj SDA nikad dosta razgovora. Jeste li sarađivali sa DPS-om? – Ha, to je bio "Sizifov trud". Nismo mogli da se sastanemo sa Milom Đukanovićem do 1997. godine. Dok je postojao jedinstveni DPS, Zoran Žižić je bio pomoćnik premijera zadužen za sastanke sa Amerikancima. Momir Bulatović je bio veoma otvoren za sastanke. Najlakše je bilo zakazati sastanke sa njim, ali je na njima najmanje i "rečeno". Svetozar Marović je takođe bio veoma rad sagovornik Amerikancima, a bogami uzimao je i mnogo knjiga iz biblioteke. Doduše, nije ih baš ni vraćao – ha, ha, ha.

Šta su bile aktivnosti Američkog centra?

– Otvarane su izložbe grafike, tada su bile veoma popularne. Ipak, trebalo je naći prostor za njihovo održavanje. Mi smo u Centru kačili grafike o zavjesu, sve uz pomoć štapa i kanapa, lijepili koverte, markice, čuda činili. Pa, i kada smo kupovali usisivač, direktor Centra i ja smo ga preko ramena nosili. Zaista, bili su to pionirski počeci. Ali je postojao entuzijazam. Izložbe su otvarane u gotovo svim gradovima Crne Gore, dolazilo je iz SAD puno sjajnih predavača, a imali smo i biblioteku koja je brojala oko pet hiljada knjiga. Radili smo puno sa nastavnicima, profesorima, seminare smo organizovali uz pomoć američkoh fulbajtovaca koji su na jugoslovenskim univerzitetima radili kao lektori za engleski jezik.

Slali ste tada ljude na studijske programe. Da li je bilo puno zainteresovanih?

– Tih prvih godina do 1988. godine slali smo po troje-četvoro godišnje. Taj broj se povećao u najtežim godinama – od 1993-1998. godine i to na deset do petnaest godišnje. Čak su i grupe išle. Veliki broj studenata je odlazio na usavršavanja. I to mahom sa tehničkih fakulteta, a ne sa prava i ekonomije. Pokazalo se, kasnije, da su upravo ljudi sa tehničkih fakulteta bili nosioci višepartijskog sistema. Pravni fakultet i ekonomski dugo su bili intelektualno mrtvi. Tamo se nijesu govorili strani jezici, ljudi su se plašili svoje sjenke, i učili su nauku koja nikome više nije bila potrebna.

Kako su se politička previranja odrazila na funkcionisanje centra?

– Za vrijeme Anta Markovića, mi smo radili odlično, i to je bilo zlatno vrijeme Američkog centra. To traje kratko, dolazi 1991. godina, na pet metara od centra je kancelarija čuvenog advokata Darmanovića, koji je vrbovao Šešeljeve dobrovoljce za Bosnu. Na Centru se lome stakla, stižu anonimni pozivi, prijeti. Izloženi smo svakoj vrsti nevolje. Narednih nekoliko godina, situacija je loša, sa vlastima nemamo kontakata, nemamo predavača. Direktor odlazi, drugi ne dolazi. Američki centar opstaje, ali mijenja kurs u svom radu. Shvatamo da je vrijeme da se okrenemo višepartijskom sistemu, da se okrenemo opoziciji, slobodno mislećim ljudima. Radilo se na tome da se što više ljudi šalje za Ameriku.

Ko iz političkog i novinarskog miljea odlazi na usavršavanje?

– Gotovo svi novinari „Monitora", veliki dio iz „Vijesti", Antene M odlazili su na jednomjesečne programe. Kada je riječ o političarima, najviše njih je otišlo iz SDP, i to zato što su govorili jezik. Otišli su i Dragan Šoć, Slavko Perović, Miodrag Lekić i drugi. Pored njih i Dragiša Burzan, Mićo Vlahović, Srđan Darmanović, Dragan Vukčević, Veselin Pavićević, Mićo Ivović. Najmanje ih je išlo iz DPS-a, jer su se držali „visoko" i teško je bilo sa njima i razgovarati.

Da li je ko odbio da ide na studijska putovanja?

– Niko nije odbijao.

Američki centar se i zatvara u jednom trenutku?

– To je bilo 1995. godine, tačno u vrijeme dejtonskih pregovora. Odluka Vlade SAD. U tom trenutku, u Crnoj Gori se po prvi put čuje javno izgovorena proamerička riječ: Novak Kilibarda piše pismo ambasadi protiv zatvaranja Američkog centra, reaguju novinari, intelektualci. Nastaje komešanje, i jasno je da postoji volja da se Centar sačuva u bilo kakvoj formi. Napravljen je kompromis, i Centar je nastavio da živi u smanjenom obliku, knjige poklanjamo gradskoj biblioteci… ostajemo stražar, čistačica i ja. Zakupninu za prostorije koje koristi Centar plaća Vlada Crne Gore gradskom stambenom preduzeću. Te 1996. godine Milo Đukanović prvi put odlazi za Ameriku, a Momir Bulatović „pregovara" u Dejtonu. Centar radi, i počinje ogromna diplomatska aktivnost. Dolaze kongresmeni, senatori, novinari. Kako to reče ataše za štampu u Beogradu – „Crna Gora se vratila na mapu svijeta". Tako je do 1999. godine, kada kreće NATO bombardovanje. Rečeno nam je – evakuacija. Ispred centra su ljudi demonstrirali, paljene su američke zastave. Centar je čuvala crnogorska policija, i nijedno staklo nije razbijeno. Ali, tada je zatvoren, i nije više otvaran. Jedno poglavlje je završeno. Samo sam pomalo sjetna što je u mojoj nekadašnjoj kancelariji prvo poslovalo pogrebno preduzeće, a sada je to „ofis" gradske deponije.

Vijesti