Vojislav Pejović, novi junak balkanskih književnosti

Piše: Milica Jovanović

Debitantski roman Vojislava Pejovića, Život i smrt Milana Junaka, nije zapravo prvi prozni format mladog američkog naučnika, poreklom iz Crne Gore, koji se češće bavi pisanjem o biohemijskim procesima u mozgu nego fikcijom. Ipak, Milan Junak neka je vrsta Pejovićeve premijere u književnim krugovima regiona. Ovim romanom pokrenuta je edicija Uliks podgoričke izdavačke kuće Daily Press, čiji je urednik Balša Brković

---

Mada će čitalac, prateći odabrane sekvence iz 11 meseci života jednog običnog crnogorskog studenta u Beogradu, uistinu pročitati tek toliko puta ispričanu priču o odrastanju i snalaženju u svetu, Život i smrt Milana Junaka mogao bi zaista biti neočekivano književno otkriće. Filmska trodimenzionalnost čak i sporednih likova, detalji odabrani pažnjom veštog scenografa, dokumentaristički rakurs koji čak ni naratora-sveznalicu ne dovodi u pitanje – govore, između ostalog, o istinskoj odgovornosti za sopstveni tekst, tako neuobičajenoj za ovdašnje literature.

Na marginama Života i smrti Milana Junaka, smeštenog na sam početak raspada socijalističke Jugoslavije, razvija se sav onaj socijalni i politički kontekst, koji književni kanoni Balkana uporno ignorišu, ukoliko ga grubo ne falsifikuju, kao što je i dalje slučaj sa srbijanskim. Pisan gotovo kao intimni manifest savesti, Milan Junak je i omaž čitavoj jednoj generaciji kojoj je, posle raspada devedesetih, ostao mučan osećaj odgovornosti što se, umesto sprečavanjem rata, bavila svojim odrastanjem.

• U Peščaniku ste govorili o tom svom ličnom osećaju odgovornosti kao osnovnom motivu da ispričate priču o Milanu Junaku. Kako shvatate tu odgovornost, kao „običnu ljudsku pristojnost" ili političku poziciju?

Ideja za samu priču se rodila u New Orleansu, u proljeće 2005., ali snažan motiv da napišem nešto na temu bježanja od sopstvene odgovornosti za dešavanja u svijetu koji nas okružuje datira od početka devedesetih. Mislim da se može reći kako je u tom vremenu, te devedesete ili devedeset prve, Jugoslavija dostigla tačku poslije koje više nije bilo moguće suprotstaviti se ubilačkom nacionalizmu bez rizikovanja lične bezbjednosti. Taj period je koincidirao sa sticanjem zakonske punoljetnosti moje generacije, rođene početkom sedamdesetih. Ne mislim da se od nas, poslednje djece socijalističkog raja, moglo očekivati da dovoljno dobro razumijemo vrtlog u kom smo se našli 1990, po izlasku iz srednje škole. Nedugo zatim, međutim, postaje nedvosmisleno jasno da se zločini, sistematski zločini, vrše u naše ime. Mene je ta spoznaja zatekla dok sam gledao desetak sekundi snimka razorenog Vukovara, negdje u jesen ‘91. Svaka slijedeća godina nudila je sve strašniju sliku, a mi smo bivali sve stariji i sve odgovorniji za to što se u našem okruženju dešava.

Iako se od te jeseni jasno kristališe ko su glavni arhitekte i inžinjeri zločina, iako sam otad redovan učesnik antiratnih okupljanja u Beogradu (gdje sam studirao do ‘97.), nema sumnje da nisam učinio dovoljno da se suprotstavim galopirajućem ludilu. Na primjer, nikad nisam pokušao da nekome u Hrvatskoj ili Bosni doturim paket sa hranom. Niti sam postao članom neke stranke, a nije da nije bilo časnog izbora po tom pitanju. Besmisleno je sad da tumačim i racionalizujem svoje tadašnje odluke ili odsustvo istih, ali to ne umanjuje užasno nagrizajući osjećaj da sam posrnuo kao ljudsko biće. Ne znam da li se to može nazvati „običnom ljudskom pristojnošću", ali svakako jeste politička pozicija, kao, uostalom, i svaka interakcija jedinke sa društvom. Sve učinjeno i neučinjeno biva deponovano na račun neke političke opcije.

• Da li je realno očekivati tu odgovornost u balkanskim zajednicama?

Ne znam šta je realno očekivati za društva na Balkanu, budući da mi je teško da shvatim šta se od svakog tog društva ponaosob može očekivati. Mislim – tačnije, priželjkujem – da su ključne traume i mitovi Balkana potrošeni i politički sve manje upotrebljivi, i da je realno moguće zamijeniti ih nekim pozitivnim sadržajem, utemeljenim u potrebama ljudi da žive od svog rada, da imaju zdravstveni sistem koji funkcioniše i pristojne uslove za obrazovanje svoje djece.

Međutim, vladajuće elite izgleda da još uvijek nemaju petlju ili dovoljno vizije da se otkače od nečega što doživljavaju kao sredstvo za besplatnu infuziju glasova, ne uzimajući u obzir, naravno, da ništa nije besplatno: svaki minut vremena izgubljen danas pretvara se u pola sata zaostatka već za godinu dana.

• Šta vas vezuje za Balkan: nostalgija, odgovornost, prezir…?

Porodica, prijatelji, jezik, komplikovani osjećaj zavičaja (zato što to sve manje podsjeća na mjesto odakle se sjećam da potičem). Prezir nikako: prezir je forma oholosti i ima vrlo slabu vezivnu moć.

• Na jednom mestu, Milan Junak ispostavlja spasonosan zahtev, „ne skidati pogled sa stvarnosti" (i ostati stegnutih vilica, ako zatreba) – u naivnom pokušaju da bar kontroliše sebe, ako već ne može okolnosti. Šta je bilo presudno za vaše razumevanje da se stvarnošću manipuliše, da je „politika stvarnosti" na Balkanu pala u diskurs histerije? Kako izlazite na kraj sa frustrirajućim osećajem, koji nažalost, čini se, deli tek manjina u Srbiji, da se rat mogao sprečiti?

Pomenutih deset sekundi pogleda na razoreni Vukovar bili su više nego dovoljni da shvatim kako sam bio žrtvom – a time, dakle, i saučesnikom – jedne monstruozne šibicarske operacije. Dotad, zaista, nisam imao koncept da televizija može da laže i da neko ko ne vadi Jugoslaviju iz usta, kao što je to bio slučaj sa Miloševićem i njegovim parazitima u Crnoj Gori, može da bude glavni kreator jednog zločinačkog poduhvata. Dotad, Milošević i društvo su mi izgledali kao nešto temperamentniji momci, koji se samo malkice žešće bore protiv iživljavanja nad nedužnim srpskim stanovništvom i pokušavaju da spriječe reprizu Drugog svjetskog rata. U svojoj naivnosti, dakle, u svojoj neizmjernoj gluposti i političkoj nepismenosti, spremno sam bio progutao ono što su mi servirali.

Kad god pomislim na taj rat, i kad me neizbježno prožme osjećaj da jeste, mogao se spriječiti, obuzme me utisak kao poslije sna o voljenoj osobi koja je umrla, za koju sam u snu povjerovao da je živa, i onda se probudio.

• Priča o Milanu Junaku prepuna je filmskih referenci – od same strukture romana, ispisanog nalik na knjigu snimanja, u scenama i didaskalijama, preko prizivanja atmosfere krimi saspensa i direktnog pozivanja na pojedine klasike (izmiče mi jasna referenca, ali jurcanje za Tanjom ispričano je u crno-beloj, tipično hičkokovskoj tehnici), sve do detalja kao što je promena „gledateljskog" konteksta koji se podudara sa političkim promenama u zemlji, kada posvećeničko gledanje filmova u Kinoteci smenjuju piratske video kasete. Konačno, i pozivanje na „dubinski fokus" čini uputstvo čitaocu da vodi računa o više nivoa radnje, bez obzira na to koja od njih je u krupnom planu. Da li ste romanom odsanjali neki svoj san o bavljenju filmom, ili vam je filmski jezik poslužio kao najpogodniji za pričanje priče o ludilu 90tih?

Svakako je tačno da sam imao san da se bavim filmom, i od tog sna još nisam odustao (napisao sam dosad dva filmska scenarija, i imam u planu još par). Međutim, korištenje filmskih formi i sredstava izražavanja u mom romanu bilo je svjestan, sračunat izbor, strogo u funkciji književnog izraza. Htio sam da čitateljki ili čitaocu olakšam donošenje odluke da mi poklone povjerenje, da pristanu na iluziju pred sobom. Filmski jezik je u tom smislu bio dvostruko koristan: prvo, slika se, makar i prepričana, lakše uvlači u svijest i podsvijest od interpretativne naracije; drugo, slikovni prikaz nečijih dnevničkih bilješki je zapravo sinonim za prepričani dokumentarac; nešto, dakle, čemu se implicitno vjeruje.

Kao što odlično primjećujete, odluka da pišem filmskim jezikom omogućila je da se okoristim praktično svepristunom estetikom pokretnih slika (bez obzira da li su u pitanju piratski video snimci ili sala Kinoteke), jer praktično da nema toga što u filmu i oko filma nije pokušano: kako od strane stvaralaca, tako od strane kritičara, publike i operativaca crnog tržišta.

Scene jurcanja za Tanjom su zaista dobar primjer: silom prilika, Milan kreće u svoju ličnu suspense sekvencu, ubrzo nakon što je odgledao gomilu noir filmova u Kinoteci. Tanja jeste stvarna, ali doživljaj onoga što mu se dešava direktno je pod uticajem nečega čime je prethodno nahranio mozak. Takav je naš nervni sistem: u traganju za smislom, neprekidno se trudeći da sklopimo kockice e da bi se ukazalo nešto prepoznatljivo, nešto s čim možemo izaći na kraj, podliježemo manipulacijama svih vrsta.

• Roman je u osnovi napisan kao rekonstrukcija dnevničkih zapisa, uz retka i nasumična ali jasna podsećanja da čitalac zapravo čita tuđe intimne beleške, da je u prilici da svedoči tuđoj intimi i tako se malo opusti i zaviri i u sopstvenu. Milan Junak je ubedljiv lik, oživljen uz pomoć tada aktuelnih vesti, čokoladnih bananica, kukavičluka, iskrenog iznenađenja nad događajima na ulici, masturbiranja pred ogledalom, stavova Rekvijema. Poredeći vašu biografiju, utisak je da ste se kao autor selili iz lika u lik, da ste svoje biografske sekvence uvodili i u Junakovu priču, ali i u iskustvo Vojina, većim delom romana odsutnog aktera, putnika – sve do izbora filmova i knjiga čije ćete delove uneti u tekst. Zanimljivo je čuti kako ste se pedantno pripremali za tekst, i kako ste balansirali između mitskog autorskog nadahnuća, prepričavanja ličnih iskustava i profesionalnog odnosa prema pisanju teksta?

Negdje nedavno pročitah, i uopšte se ne iznenadih da saznam, kako ogromnu većinu romana-prvijenaca karakteriše snažna autobiografska komponenta. Život i smrt Milana Junaka uopšte nije izuzetak po tom pitanju. Mojih sopstvenih doživljaja u knjizi, donekle prerađenih, ima svega par, i mogu se svrstati u sporedne. Autobiografsko se uglavnom očitava u pisanju o sredini i događajima koji su mi veoma poznati i važni, tako da mi nije bilo teško pronaći motive kojima ću oživjeti glavnog lika. (Ko god me malo bolje poznaje, zna i za moj duboko intiman odnos prema čokoladnim bananicama; o djelu Danila Kiša da i ne govorim).

Roman je nastajao dvije i po godine: toliko je prošlo od ideje do završetka prve verzije. Obogaćen mudrošću iz udžbenika o pisanju romana i filmskih scenarija, sa živim sjećanjem na prethodne, neuspjele pokušaje pisanja duže proze, nisam otkucao ni slovceta dok prethodno nisam obavio sve pripremne radnje. Kao prvo, napisao sam grubi okvir priče i izmišljene biografije svakog lika ponaosob, ma koliko sporedan bio. Nakon toga sam složio hronološku tabelu događaja u bivšoj Jugoslaviji i svijetu, koja je obuhvatala vrijeme od januara 1986. do januara 1992. Pomoću nje sam povezao istorijske događaje i radnju romana, koju sam onda razradio do tančina, sve vrijeme kopajući po dodatnim izvorima.

Unaprijed sam donio sve bitne odluke (lice, format, dužina, stil, estetski pomjeraji u funkciji onoga što se u knjizi dešava), i zatim proveo par mjeseci uvježbajući stil pisanja, koji se podosta razlikuje od mog prirodnog glasa. Tek tada sam pristupio ispisivanju strana i ispravljanju.

Napad tzv. mitskog nadahnuća me je spopao samo jednom, dok sam, noseći plastičnu vanglu punu leda i malih plastičnih epruvetica, hodao hodnicima Tulane univerziteta u New Orleansu, gdje sam kao naučnik radio do ljeta 2005. U jednom mračnom hodniku, pukla mi je pred očima priča u svojim glavnim okvirima, i njen radni naslov: Dnevnik stisnutog želuca. Brzo sam se sjurio s laptopom u biblioteku i sadržaj glave izlio na jednu i po stranu. Ideja za roman je u znatnoj mjeri bila dopunjena hirom majke prirode, budući da nije prošlo ni šest mjeseci od tog napada nadahnuća do trenutka kad smo se moja žena, tašta, tromjesečni sin i ja našli u koloni automobila, bježeći od uragana Katrina koji je ubrzo potom smlavio grad. Početak knjige je zapravo vrsta posvete ljudima New Orleansa.

U fazi popunjavanja strana nadahnuće se javljalo tu i tamo, ali ne mogu da kažem da je bilo presudno za kvalitet proizvoda. Donekle me je iznenadilo da primijetim kako su najmanje prepravljani djelovi teksta zapravo bili napisani onih dana kad mi nije baš bilo do pisanja. Čini mi se da je moć koncentracije mnogo bitnija za rad na duge staze od tog izvikanog nadahnuća, ali to može biti i pitanje ličnih sposobnosti.

Kad podvučem crtu, svaka strana je iščitana i prepravljena barem 40 puta. Smatram da sam uspio, budući da sam postigao gotovo sve što sam planirao i da u datom vremenu nisam mogao da napišem bolju ili drugačiju knjigu. Što je bilo do mene, uradio sam: sad je na redu čitalačka publika.

• Život i smrt Milana Junaka je vaša prva knjiga. Da li je bilo teško pronaći izdavača?

Naprotiv, bilo je iznenađujuće lako. Sa svojim budućim izdavačem, direktorom podgoričkih Vijesti Željkom Ivanovićem, počeo sam da se dopisujem par mjeseci prije nego što sam završio prvu verziju romana, nemajući pritom pojma da su Vijesti već izdale, ako se ne varam, pedesetak naslova, i planirale da pokrenu novu ediciju. Kad sam Željku pun ponosa objavio da imam gotov roman i pitao ga za savjet povodom izdavača, insistirao je da mu pošaljem rukopis. Od tada do izlaska iz štampe proteklo je svega šest mjeseci.

• Do knjige se u Beogradu donedavno moglo doći samo privatnim kanalima. Zbog čega je knjizi tako teško da pređe granicu Crne Gore, iako je pisana na jeziku koji je razumljiv u još tri države?

Srećom, na ovo pitanje već mogu da odgovorim u prošlom vremenu. Prvo je, ljubaznošću Verana Matića i Lidije Kusovac, knjiga tokom Sajma gostovala na štandu Samizdata B92. Ovih dana je postignut dogovor sa beogradskim knjižarama Beopolis i Stubovi kulture, kod kojih se već nalazi u prodaji. Pregovori sa još par knjižara su u toku. Izgleda da je razlog zbog kojeg knjiga postaje dostupna publici u Srbiji tek sad, par mjeseci nakon izlaženja, prilično balkanski: mreža distribucije nekadašnje SFRJ više ne postoji, tako da ono što preostaje su pregovori sa svakim pojedinačnim prodajnim mjestom. Kako je roman izdao podgorički Daily Press, i kako se knjige u principu ne kupuju previše, to se stvar iz perspektive knjižara u Srbiji (i Bosni i Hrvatskoj) svodi na uvoz malog broja primjeraka. Dodajte tome da sam nepoznat pisac, i eto vam jedne nepotrebne komplikacije sa neizvjesnim poslovnim ishodom.

• Čitate li ex-Yu pisce, pratite li ovdašnju produkciju?

Nažalost, moje poznavanje ex-Yu književne scene je gastarbajterski polovično. Najbolje što sam u poslednje vrijeme pročitao na bivšem zajedničkom jeziku dolazi od Muharema Bazdulja, mada se radi o svega par priča koje sam pokupio s interneta. Valjarevićev Komo je izvrstan roman, prvi na koji pomislim kad poželim nekome nešto da preporučim; U potpalublju Vladimira Arsenijevića je dugo uživao status prvopreporučenog. Prilično sam uživao čitajući Konačare Nenada Veličkovića i Što je muškarac bez brkova Anta Tomića. Relativno kasno sam otkrio, i to sa zadovoljstvom, pisce sopstvene generacije iz Crne Gore: Balšu Brkovića i Andreja Nikolaidisa.

Naravno, ne smijem preskočiti one koji sjajno pišu na jezicima kojima su ovladali silom prilika. Aleksandar Hemon se na rijetko precizan i prefinjen način koristi engleskim, i zasluženo je miljenik američkih književnih kritičara. Upravo sam počeo da čitam u Njemačkoj vrlo uspješan roman Saše Stanišića, Wie der Soldat das Grammofon repariert (Kako vojnik opravlja gramofon), i prvih dvadesetak strana prilično obećavaju. Roman je preveden ili se prevodi na dvadesetak jezika, i usrdno se nadam se da je jedan od njih i naš.

E-novine