Opet queer. Ovaj put u susjednoj nam Hrvatskoj. Otvoren je Queer Zagreb Festival. Bez medijskog linča, bez prijetnji, nasilja i prebijanja. Za to vrijeme kolege u Sarajevu kriju se ko miševi po rupama…
Piše: Asim Bešlija
Jesmo li sretni? Nakon što smo dobro izgazali pedere, polomili im rebra i noseve, prolili krv i očistili ovo malo naše avlije od svakojakog zapadnog smeća i smrada. Nakon što smo premlatili te ‘duševne bolesnike’, njihove prijatelje, poznanike, podržavaoce, i sve one koji su iole podsjećali na njih. Nakon što smo to sve obavili u mjesecu ramazanu. Da, svi mi, jer smo dopustili da umjesto nas govore dvije fanatizirane grupe kojima je država dozvolila orgijanje po ulicama. I onda kad se stvar smirila, kad se zatvorila ta grozomorna izložba u zgradi koja je, da izvinete, nekad bila crkva, mogli smo u rahatluku bajramovati i trošiti nakupljeni moral po bajramskim partijama uz kružno kretanje silikonskih umetaka. Branioci vjere i morala za vlastiti groš bi rekli – pobijedila je naša normalna strana. A, upravo ta strana otkrila je jednu strašnu istinu koju su shvatili mnogi kojima nije potreban nikakav ideološki doping da bi koristili vlastiti mozak.
Koncept koji je primjenjen više je nego jasan – što čistije, to bolje. Ili ako hoćete, što manje razlika tim bolje. Bradonje i huligani igrajući ideoloških igara, prenijeli su važnu poruku – vjera a ne zakon. Trebali ste nas pitati! A, pošto nisu, je li, dobili su ono što su tražili – slobodu među svoja četiri zida. Pa, nek tamo organizuju izložbe!
Sve je pomalo podsjećalo na okvire programa koji je u neka davna vremena provodio čovjek po imenu Adolf koji je slobodu predstavljao kao odbacivanje i uništavanje svih ostalih koji nisu bili ‘normalni’. Tako se nakon otvaranja i zatvaranja festivala, sve za jedno veče, izdresirana horda zaputila u svojevrsne uhode sa misijom – ubiti pedera!. Malim uličicama starog Sarajeva orilo se – ‘ubiću te, majku ti jebem’. Tako se tog 24. septembra branila normalnost, vjera, pravna država, i naš ugled u svijetu. A, nakon kobne večeri nije se stalo na tome jer neprijatelj je svuda oko nas.
Nastavilo se sa prijetnjama na internetu, montiranjem spota na kojem se odsijeca glava, slanjem prijetećih sms poruka, telefonskim pozivima i lažnim predstavljanjem, praćenjem automobilima, sve dok se nije stiglo do pitanja nacionalnosti i porijekla organizatora festivala, i sve dok nisu utjerani u mišju rupu. Ubistava nije bilo, prašina se slegla i protjerivanje đavola konačno je stalo. Sarajevo je svojom šutnjom reklo ‘hvala’ i odahnulo. Festival je uništen, mrske izložbe prekinute, filmovi nisu prikazani a i stranci su dobili svoje. Eno im Evrope.
I što je najvažnije, pokazalo se da ova formula funkcionira. Platite jednu grupu anonimnih navijača i vjerskih fanatika, oni odrade fizički posao a oni malo intelektualniji koji koriste internet i telefon, nastave sa razvlačenjem mozga. Za sedam do deset dana posao je završen sa stopostotnim uspjehom. Niko se neće ni obazrijeti. Ubiće i boga u vama, ako ga je bilo, a po svemu sudeći nije, jer ste takvi kakvi jeste, odnosno niste onakvi kakvi bi trebali biti.
Naravno, u glavnom gradu i ostatku zemlje ovakva praksa sasvim je legitimna. Političari su tu da pomognu svojim izjavama, probrani mediji brane ugroženo pravo većine a svi ostali koji se povedu primjerom dotične manjine, zna se. I kad smo definirali i u praksi potvrdili koncept, e sad se možemo malo integrirati. U Evropu, naravno. Ali muka, što od viza, što od toga što je i stara dama puna pederluka, na koju god stranu pogledaš. Ali nema veze.
Bakir je ovih dana u Strazburu da brani prava, ona nacionalna, naravno. Ugroženi smo sami od sebe pa se valja poraditi na tome. O pederima ga niko neće ni pitati. Ni o nekakvim Hare Krišna, budistima, adventistima i svakojakom šljamu. On je tamo da predstavlja evropsku BiH među finom gospodom i da odabere šta bi to nama, kao jednoj specifičnoj zemlji, od prava i obaveza odgovaralo, pa da uzmemo a la carte. Mislim, uzećemo mi sve, ali ćemo primijeniti samo ono što odgovara većini. Samo nek nacionalna prava nisu ugrožena. A, dok se to nacionalno pitanje riješi, do tada će i ovi svi ostali koji imaju manja prava, valjda i poluditi. Pa, nam je otvoriti i opremiti što više (umo)bolnica i smjestiti ta stvorenja koja je bog kaznio. Ljekare ćemo naći među ovima što su vjernici ponekad i napraviti kamenolom za rješavanje najtežih slučajeva po kratkom postupku. Do tada, pederi neka nose oznake sa duginom bojom na desnoj miški, a ostale manjine po svome izboru. I tek tada ćemo moći reći da je to naša majka Bosna. Zelenim tepihom zastrta i okrenuta jednoj jedinoj vjeri, ovisno u kojem toru živite.
0 Comments