Većina građana BiH izjašnjava se vjernicima. I svatko od vjernika zna da u njegovoj vjeri postoji toliko potencijala i pozitivnih propisa kojima bi se, kad bi se ostvarili i kada bi se prema njima praktično djelovalo, promijenila situacija u ovoj zemlji, osobito međuljudski, odnosno međunacionalni odnosi koji najviše priječe miran, skladan i blagostanju okrenut život.

Piše: Ivan Šarčević

Zato i većina današnjih uvjerenih agnostika i ateista ne prigovaraju vjernicima što vjeruju nego što dosljedno ne vjeruju onome što im vlastita vjera nalaže.

Činjenica je dakle da su sami vjernici posumnjali u snagu i dobrotu vlastite vjere pa im, tako smatraju, nije preostalo ništa drugo nego da vjeru politiziraju, da univerzalne poruke vjere učine sredstvom parcijalnih politika. Ima doduše i onaj nemalen broj vjernika, koji bježeći od zla svijeta i prljave politike u neki svoj "zaštićeni" duhovni svijet manjih molitvenih skupina ili većih religioznih manifestacija, naivno misli da se tako spašava. Ali perući ruke nad nepravdama ovakve skupine duhovnih bjegunaca iz svijeta u biti pridonose i podržavaju zle političare koji i čine sve da ih nitko ne proziva niti se na njih osvrće.

Mnogi vjernici svih naših vjera žive vjerničku, duhovnu šizofreniju koja se najjednostavnije iskazuje zaključkom: "Pa pusti mi sad vjeru!", ili onom dogmatiziranom formulom: "Vjera je jedno a život drugo!" U takvoj situaciji duhovnoga rascjepa nije onda ništa čudno da na mjesto istinoljubivih autoriteta u vjeri pridolaze sumnjivi autoriteti, da se stvarna teologija zamjenjuje površnom dvorskom i udvorničkom teologijom, da se u vjeri više uvažavaju "novokomponirani teolozi" nego oni koji su zato potrošili život i uložili mnogu energiju, da takva teologija postaje pogonsko gorivo nesnošljivosti, mržnje i ratobornosti prema drugima.

Doista, koliko je samo kroz ova dva zadnja desetljeća kroz medije prodefiliralo političara i novinara koji su nastojali i nastoje biti "katoličkiji od pape", koji su čak i službeno učenje vjere pretvorili u neslužbeno političko pravoslavlje, politički katolicizam i politički islam. Koliko je samo "novih" vjernika, pristiglih iz političkih krugova, čak i onih udbaško-komunističkih, po javnim novinama i medijima uopće, bez iole ozbiljnijeg poznavanja i vjere i teologije, postalo mjerilom religioznoga ponašanja čitavih vjerničkih zajednica. Čak se i službeni poglavari pojedinih crkava i vjerskih zajednica dive tom novoobraćeničkom jurišu na javnost, te u svom samoljubivom površnom pojavljivanju koje im omogućuju ti javni radnici i ne uviđaju da ti političari i novinari, ti religiozni politikanti, njihovu vjeru i osobu koriste samo za postizanje sebičnih političkih i ekonomskih učinaka. Ne iznenađuje onda da neki od vjernika kada vide tko sve brani Crkvu ili vjeru, požele biti na strani neprijatelja i Crkve i vjere (Ž. Mardešić).

A što označava te nove odreditelje religioznog govora i prakse? Ponajprije oni su vjernički i teološki neobrazovani, lišeni skromnosti neznanja, bahati su i cinični. Njihov je rječnik ratoboran, pokriven maskom zabrinutosti nad ugroženošću svojih sunarodnjaka. Oni izjednačavaju univerzalnost poruke vjere s partikularnim nacionalnim interesom pa kod njih izostaju riječi ljubav prema drugome, solidarnost, ekumenizam, dijalog, sloboda uvjerenja i vjere, kajanje, opraštanje, pomirenje… dakle sve bitne riječi vjere u Boga. Njihovo najjače sredstvo je poziv na (narodno) jedinstvo, što je u stvari poziv na fundamentalizam, jer ne pozivaju na jedinstvo u vjeri – njih vjera i ne zanima – nego na zbijanje redova, na jedinstvo protiv onih drugih, na jedinstvenu isključivost prema drugima, na jedinstvo u uništenju protivnika, neprijatelja, a ne na zajednički napor da se postane istinskim vjernikom.

Religiozni politikanti učinili su da se ne uviđa kako je veća opasnost iskrivljenje vjere od nevjere. Religiozni politikanti su uspjeli uljuljati svijest u uvjerenju da se ispravno vjeruje, imunizirati baš najtežu ali i najblagoslovljeniju krizu – krizu vjere. Doista, ovdje je u konačnici riječ o krizi vjere jer smo većinom religiozni bez Boga. Boga se odbacuje i niječe jer on svojom univerzalnošću ograničava, smeta porobljavanje i dominaciju nad drugima. Iznad svega Bog smeta jer ne dopušta da se na sve, osobito na zlo, uvijek mora reći "da", nego i ono osobno, vjerničko "ne".

Oslobođenje