Dubrovnik je špijunirao za sebe, ali i za tadašnje velesile – zahvaljujući čemu je i održao neovisnost punih 450 godina

Piše: Branka Džebić

Povijesnim dubrovačkim galijunom Tirena povorka držićologa uputila se u petak ujutro prema Rijeci Dubrovačkoj, ladanjskom naselju Dubrovačke Republike, mjestu gdje je Marin Držić, vrativši se iz Siene, tražio smiraj i nadahnuće za pisanje svojih ponajboljih djela. U Rijeci, impresivnom izvoru rijeke Omble, Držić je dugo i često boravio, pisao stihove, promišljao sadržaje svojih pastorala, osmišljao likove, svirao na različitim instrumentima i pjevao. I upravo tu nastala je njegova pastoralna igra u stihovima Tirena, što je Držić sam otkrio, kako nam je na brodu pričala dubrovačka povjesničarka Slavica Stojan, onda kada su ga optuživali da je plagirao Mavra Vetranovića.

Šteta je da brod nije mogao pristati u luku, kako bi sami sudionici skupa doživjeli autentični ambijent u kojem je Držić stvarao dok je bio rektorom polovice crkve Svih svetih, upravljajući svim njezinim imanjima, kao što je šteta da ova visoka obljetnica – 500 godina od njegova rođenja, nije iskorištena kako bi se označilo mjesto gdje je nastala slavna pastorala.

Nasuprot idiličnosti Rijeke Dubrovačke, samo nekoliko kilometara dalje, u gradu opasanom zidinama život je prolazio u nadmudrivanju mnogih diplomata i špijuna tadašnjih velesila. Dubrovnik je naime Držićeva vremena bio jedan od najznačajnijih špijunskih centara na Sredozemlju. Pa dok su tadašnje velesile kakve su bile Turska, Španjolska, Venecija i Francuska špijunirale za svoje vlade, Dubrovnik je špijunirao za sebe, ali i za sve njih – zahvaljujući čemu je i održao neovisnost punih 450 godina.

Upravo to bila je jedna od najintrigantnijih tema skupa o kojoj su govorili talijanski povjesničar Paolo Preto, koji sustavno istražuje tajne službe Venecije i Dubrovnika, turski znanstvenik Bulent Ari, te perspektivni dubrovački povjesničar Lovro Kunčević. Mirjana Polić-Bobić pozabavila se pak španjolskim špijunima u Republici među kojima je najpoznatiji bio Marin Zamanja koji je španjolskom kralju pisao čitave elaborate, počevši od ekonomske snage Otomanskoga Carstva do savjeta gdje bi bilo najbolje napasti Turke na Jadranu.

I dok se izvana činilo da sjaj Dubrovačke Republike ništa ne može narušiti, u Senatu su se još od početka 13. stoljeća odvijala stalna previranja. U Držićevo vrijeme već je postojalo jasno da je riječ o klanovskom sukobu dubrovačke vlastele podijeljene na Buniće i Črijeviće na čelu s Gundulićima te Benesse, Caboge, Zamanje i Giorgije na čelu s Bobaljevićima, o čemu je u svome zapaženom izlaganju svjedočio Nenad Vekarić, voditelj Instituta za povijest HAZU.

Nakon što je 1358. svrgnuta venecijanska vlast i dominaciju preuzeo Gundulićev klan, njihovi su protivnici šest puta sa šest različitih vanjskih saveznika pokušavali urotom vratiti se na vlast. Jedan od njihovih eksponenata bio je i Marin Držić koji kao pučanin nije imao nikakva politička prava, ali je kao književnik bio blizak talijanskim državama, pa i građanskoj Firenci, na čelu s Mediccima, čiju je pomoć u uroti i tražio. Vekarić ističe kako je Držićeva uloga u uroti predimenzionirana, ocijenivši kako je tome pridonio i sam književnik kada se kao posrednik upustio u nešto što je umjesto njega trebao obaviti neki Caboga, Benessa ili Bobaljević.

Mani Gotovac: Zašto se i danas bojimo Držića?

Držić se nije suzdržavao kritizirati društvo svoga vremena, što ga je izdvajalo od ostalih suvremenika, a naše se kazalište danas, s pola tisućljeća odmaka, čini se, još boji Vidre i njegova djela. Upravo to je bila teza Mani Gotovac, koja je podsjetila da Držića nije bilo na hrvatskim pozornicama od smrti pa sve do 1938. godine.

»Bio je doslovce zagrobljen punih 400 godina. Uskrsnuo je tridesetih godina prošlog stoljeća, kada su se njegove komedije pojavile urazumljene, žanrovski sređene i prilagođene ukusu publike i politike«, ustvrdila je Gotovčeva.

Prekretnica je uslijedila 50-ih godina prošlog stoljeća sa Škiljanovom režijom »Dunda Maroja« i Gavellinom režijom »Hekube«, kao predigra dvjema slavnim izvedbama Držića na Dubrovačkim ljetnim igrama – »Skupa« 1958. i »Dunda Maroja« 1964. u režiji Koste Spaića.

Bile su to režije, kako kaže Gotovčeva, koje su zamagljivale svaku tužnu grimasu, zamijenivši ih smijehom i prikazujući samo svjetlo života, baš kao što se tadašnja država 60-ih pokazivala kroz dubrovačke Igre – dobro subvencionirani jugoslavenski prozor u svijet.

Zaokret će učiniti tek 80-ih godina redatelj manirizma Kunčević, koji će na scenu dovesti osamljenike, prevratnike, melankoličare. Svijet će pokazati kao zlokobnu, zamršenu i enigmatičnu stvarnost, a u tom duhu režirat će poslije Juvančić, Carić i Magelli.

Iako bi se naprečac moglo zaključiti kako ovogodišnje Dubrovačke ljetne igre »slave Vidru«, Gotovčeva se pita, »drže li se Držića«, odnosno može li se kvaliteta zamijeniti kvantitetom, aludirajući na brojne predstave prikazane u sklopu ovogodišnjih Igara, koje prethodno nitko nije kritički procijenio.

»Iz toga oksimorona slave, odnosno izdaje, pojavljuje se opet Kunčević da bi cijeli ulog Igara stavio na "Skupa", kako bismo se skupili, ne u smislu škrtosti, već u smislu sabranosti. "Skup" je pokazao svu shizofrenost vremena u kojem živimo, ali i stanje duha u europskoj totalitarnoj demokraciji, pa i u Dubrovniku koji se obnavlja nakon rata« – kazala je Gotovčeva, zaključivši da je »strah od Držića uzrokovan strahom od suočavanja sa samim sobom, to jest s istinom o nama«.

Vjesnik