Pogledom izvana mnogo bolje se razumiju neke stvari u sopstvenoj zemlji.

Piše: Časlav Pejović*

Boravak u Japanu, već duži od 15 godina, za mene je bio dragocjen, nezavisno od mog profesionalnog angažmana. Jedna od prednosti života u inostranstvu jeste da čovjek može mnogo naučiti iz kontakta sa drugačijom kulturom i načinom pristupa životu. Tu je Japan posebno dragocjen zbog svoje posve drugačije i bogate kulture. Druga prednost jeste da se pogledom izvana, mnogo bolje razumiju neke stvari u sopstvenoj zemlji. Jedna stara kineska mudrost, koju često citiram, kaže: "Ljudi koji su rođeni i žive na planini mogu vidjeti kako izgleda njihova planina tek kad se od nje odmaknu i posmatraju je iz daljine". Za ovu priliku sam odabrao nekoliko svježih tema i primjera iz Crne Gore, gdje se, upoređivanjem između načina ponašanja u Japanu i Crnoj Gori, može doći do interesantnih zaključaka.

SLIKA PRVA: Nedavno sam pročitao izjavu našeg vrsnog vaterpoliste Zlokovića da je bio razočaran što je njegov Herceg Novi u finalnoj utakmici sa Srbijom na Evropskom prvenstvu navijao protiv reprezentacije Crne Gore. To je nešto na ivici apsurda, posebno što je praktično pola reprezentacije Crne Gore iz Herceg Novog. Čovjek se, logično, treba zapitati zašto je to tako? Zašto znatan dio građana Crne Gore kao "svoju" smatra reprezentaciju Srbije, a ne zemlje u kojoj su rođeni oni i svi njihovi preci, u kojoj su grobovi predaka? Za Srbiju se, pretpostavljam, navija ne toliko što se Srbija osjeća kao sopstvena država, već prije zbog nezadovoljstva načinom na koji ih tretira Crna Gora. Mislim da je to jedna od stvari kojoj se u Crnoj Gori mora posvetiti više pažnje, jer je veoma važno učiniti sve da svi građani Crne Gore osjećaju Crnu Goru kao svoju državu. Za to je potrebno više dobre volje, a manje inaćenja.

Jedna od stvari koja me impresionira u Japanu jeste privrženost kompromisu i napori koji se čine da se sačuva harmonija u društvu, a u tome kompromisi imaju ključnu ulogu. Mislim da i u Crnoj Gori treba tražiti kompromise, a ne nametati volju većine, ne vodeći dovoljno računa o tome što manjina misli. Recimo, kao što je bio slučaj prilikom usvajanja himne i grba Crne Gore. Jer, demokratija nije samo vladavina većine, već i zaštita i poštovanje prava manjine. Za početak treba uzeti ono oko čega postoji najveća saglasnost, kao što je privrženost prihvatanju evropskih standarda. Na osnovu tih evropskih standarda i principa (umjesto "balkanskih"), vjerujem da se može doći do kompromisa koji bi za sve, ili barem većinu, bio prihvatljiv. Istina, u Crnoj Gori je često teško primijeniti standarde razvijenih demokratskih država, ma kako efikasni bili u tim državama. Ako pospete i najbolje sjeme na beton, teško da će iz tog sjemena nešto nići. Demokratizacija društva je dugotrajan i mukotrpan proces kroz koje društvo mora proći da bi moglo postati demokratsko. U tom procesu je normalno da postoje brojni otpori i prepreke, koje je, ponekad, teško prevazići. Moj utisak "izvana" jeste da u Crnoj Gori postoji potreba za daljom demokratizacijom društva, ali postoji, takođe, utisak da je znatan dio građana pasivan, kada je riječ o spremnosti da se tome doprinese. Možete vi dotjerati konja do vode, ali ga ne možete natjerati da pije vodu. Osim ako je žedan, a tada ga i ne treba tjerati.

SLIKA DRUGA: Dok sam sjedio u nekom društvu, slučajno sam čuo telefonski razgovor u kome se od neke nastavnice srednje škole tražila "intervencija" za nekog đaka koji treba da polaže popravni ispit. To je jedna od stvari koje mi najviše smetaju u Crnoj Gori. Zašto se, pobogu, traži intervencija, umjesto da se taj đak usmjeri da svojim trudom zasluži ocjenu, i tako intervenciju učini nepotrebnom? Ovaj primjer je samo dio jednog, u Crnoj Gori rasprostranjenog, načina ponašanja u raznim situacijama kada se traži "intervencija" prijatelja, rođaka ili kumova… Upravo pročitah u novinama da 45 odsto studenata Ekonomskog fakulteta smatra da je veza ključni faktor prilikom zapošljavanja! Zašto se u Crnoj Gori tako olako i često pribjegava traženju rješenja na neredovan i, moglo bi se reći, na nepošten način? Odnosno, zašto se izbjegavaju redovni i regularni načini? Zašto se traži prečica i lakši put, ako postoji redovni put? To je toliko uzelo maha, da je postalo način života, odnosno dio sistema. Princip "ja tebi ti meni" jeste jedan vid korupcije na "grassroots" nivou, a to je nešto što čitav sistem čini korumpiranim. To je, u stvari, mnogo štetnije po državu, nego korupcija u državnim organima.

Ta sklonost prečicama, umjesto redovnog puta, jeste jedan od ozbiljnih problema Crne Gore. Time se ne samo hrane korijeni korumpiranog sistema, već se društvo lišava temeljnog i profesionalnog pristupa u obavljanju poslova. Jer, ako se do cilja dolazi prečicom, gube se kvalitet i znanje koji se stiču kroz proces dolaska do cilja redovnim putem i taj proces je, u određenom smislu, važniji nego sam dolazak do cilja. Tako, generacije onih koji biraju prečicu ostaju uskraćene za znanje do kojeg se može doći samo kroz redovan proces sticanja znanja. Drugim riječima, te generacije ostaju osakaćene, što nanosi ogromnu štetu temeljima na kojima počiva sistem.

Ne tvrdim da slične stvari ne postoje drugdje, pa i u Japanu (gdje postoji tzv. "kone", kao skraćenica od "connection", odn. "veza"). Ali ne u tolikoj mjeri da takav način funkcionisanja postane dio sistema, već to postoji prije kao devijacija sistema, sa neupredivo slabijim uticajem na funkcionisanje samog sistema. Ja, zaista, za petnaestak godina, koliko živim u Japanu, nikad nijesam čuo da neko kod profesora interveniše za ocjenu, ili, recimo, za upis na fakultet, iako sam profesor, te tako u poziciji da čujem tako nešto. Ako bi se pravila anketa u Japanu, sumnjam da bi iko naveo vezu kao bitan faktor prilikom zapošljavanja. Izvjesno je da je visoki profesionalizam jedan od razloga na kojima se temelji vrhunski kvalitet japanskih proizvoda, i , generalno, uspjeh japanske ekonomije. "Intervencijama" tu nije mjesto.

SLIKA TREĆA: Vožnja jednim lokalnim autobusom je predstavljala poseban doživljaj. Počelo je time da od vozača nijesam dobio kartu kada sam je platio. U autobusu me dočekala neka vrsta muzike (?) koju je teško svrstati u bilo koji žanr. Posebna priča su tekstovi. Po sjećanju, jedan stih je išao otprilike ovako:

"Dosta ga je bilo muzike, dura i moooola,

Pustite me da uživam u čarima alkohooola!"

Vozaču je očigledno prijala takva vrsta ritma i stihova, pa je, u jednom trenutku, kao u transu, podigao obje ruke uvis, dok me je podilazila jeza od pomisli da je moja bezbjednost, kao putnika autobusa, bila u tim rukama. U jednom trenutku je podigao ruku i ispružio je unazad prema meni: "Gospodine, ‘oćete bonbon?" "Ne, hvala", odgovorih, pomalo zbunjen neočekivanom ponudom.

Prirodno mi se nametnulo poređenje s vozačima autobusa u Japanu, koji nose uniforme, šapke i bijele rukavice, strogo su zvanični i obraćanje putnicima se svodi na obavještenja o sljedećoj stanici, upozorenja da se isključe mobilni telefoni ili pozive putnicima da ustupe mjesto starijim osobama, invalidima ili trudnicama. Kao rezultat tog poređenja, osjetio sam izvjesnu simpatiju i naklonost prema vozaču lokalnog crnogorskog autobusa. I bio zatečen ovakvim svojim osjećanjem.

Vijesti

*Autor je redovni profesor Pravnog fakulteta na Kjušju univerzitetu