Riskiram upasti u istu zamku i ustvrditi da je Radovan Karadžić bio apsolutno zdrav u bolesnom društvu, jer ono u čemu se našao, skrojeno je u Beogradu, u vili Ćosićevih, u Srpskoj akademiji, u književnim salonima, na dvoru srpske političke elite

Piše: Mirko Kovač

Kao i milijuni gledatelja diljem svijeta i ja sam čekao pred tv-ekranom prvo pojavljivanje u haaškoj sudnici netom uhićenog bjegunca Radovana Karadžića, optuženog za okrutne ratne zločine, progonstva, deportacije, istrebljenja muslimana, konclogore. Svjetske i domaće agencije i tv-postaje objavile su podatke o gledanosti te emisije koja se uspoređuje s onom kada se prvi put uživo, na televiziji, pojavio uhićeni i u bradu zarasli Sadam Husein. Tko je imao više gledatelja doista nije bitno, ali to je veliki uspjeh Radovana Karadžića. Slavu mu nitko ne može oduzeti; jedino je moguće osporiti.

Svi su svjetski mediji uredno i točno izvijestili o tome kako je izgledao Radovan Karadžić, kada je trepnuo, osmijehnuo se ili prstima dodirnuo čelo; takvoj se pedantnosti novinarskoj nema što prigovoriti, jer javno mnijenje u ovom trenutku ne zanimaju zlodjela optuženog, uhićen je nakon trinaest godina skrivanja, pa je važnije koliko je ostario i smršavio, kakvo je odijelo obukao, kako se držao u sudnici, itd. Njemačka agencija DPA naglasila je u svom izvještaju da je djelovao umorno, a za vrijeme čitanja sažetka optužnice koje je trajalo 18 minuta, optuženi je u nekoliko navrata sklopio oči i jedva zadržao glavu da ne klone. CNN točno konstatira da je "ošišao dugu kosu i obrijao sijedu bradu, te da je njegovo svježe izbrijano lice upalo", a Sky News opisuje njegovo plavo odijelo, bijelu košulju i tamnu kravatu. Kanal France 24 javlja da je Karadžić u sudnici "kontrolirao emocije".

Ne znam što se sa mnom zbivalo toga dana, neki su mi detalji promakli, ali su mi se urezale riječi uglednog nizozemskog suca Alfonsa Orija, profesora Kaznenog prava na Sveučilištu u Leidenu, koji je još 2001. godine prisegnuo i postao sudac Tribunala, kada je u svom izlaganju u sudnici rekao: "Hapšenje Radovana Karadžića dobra je vijest za žrtve".

"Najskuplja srpska glava"

Svi su analitičari istaknuli da je držanje Radovana Karadžića na prvom pretresu bilo uljudno i posve suprotno Miloševićevu ili Šešeljevu ponašanju. Nije vrijeđao Tribunal i ne vjerujem da će se bilo kada u daljem postupku onako prostački obratiti sucu "popuši mi", kako je to Šešelj u više navrata činio, na zadovoljstvo srpskih radikala i njihovih pristaša, jer Karadžić je uglađeni zločinac višeg ranga, dok su dvojica njegovih prethodnika na istom optuženičkom stolcu tek "politički džepari" kojima nije bilo strano ništa što je "nadljudski neljudsko", da se poslužim terminom Arendtove. Karadžić se ipak vinuo visočije od dvojice spomenutih s istog stolca, jer je za pjesmu i gusle kao stvoren, utjelovljenje je mita, pa je posve prirodno što ga crnogorsko-primorski mitropolit Amfilohije oslovljava visočajši. On je u svakom pogledu iznad Šešelja i Miloševića, jer se u tu epsku figuru ulijeva sve ono što je za mit potrebno: markantan je, a na bojnom polju i megdanu div-junak koji se nasjekao turskih glava, zna "udarati uz gusle", lijepo "poje", pjesnik je i duhovnik, ljubavnik i preljubnik, psihijatar i iscjelitelj, progonjena zvijer, "najskuplja srpska glava", kako bi rekao lirik Bećković koji je još sredinom devedesetih godina izrazio zebnju da bi ga netko od Srba sklonih izdaji mogao izručiti za šaku dolara. A nadasve, Radovan je Karadžić, za razliku od Miloševića, Šešelja ili Mladića, potpuno zdrav; sam se na prvom pretresu očitovao kad je na pitanje suca Orija "kako zdravlje", trijumfalno, radosno i uvjerljivo uzvratio: "Moje je zdravlje savršeno".

I ja mu vjerujem unatoč analitičarima, psihijatrima, kriminalistima koji dijagnosticiraju da je poremećen, paranoik, psihopat, "bolesni narcis", da je imao "preuranjene traume", pa je zato specijalizirao psihijatriju kako bi se samoterapijom oslobodio mokrenja u krevetu, te da je i prerušavanje u nadriliječnika i maga nenormalno, "simptom duševnog oboljenja", ili barem bijeg od "vlastitog ja", potraga za identitetom, itd. Bojim se da su te dijagnoze površne i neutemeljene; sada bi se svatko htio malo ogrijati na Karadžićevoj slavi, pa to čini i FBI-ovac Roy Hazelwood, doktor za zločince, koji postavlja dijagnozu da je Karadžić lud, a da ga nikad nije sreo, ili istražio njegove korijene, prelistao anamnezu bolesti, ili, ne daj Bože, čitao njegove pjesme.

Riskiram upasti u istu zamku i ustvrditi da je Radovan Karadžić bio apsolutno zdrav u bolesnom društvu, jer ono u čemu se našao, skrojeno je u Beogradu, u vili Ćosićevih, u Srpskoj akademiji, u književnim salonima, na dvoru srpske političke elite. Njima u Bosni nije bio potreban luđak, imali su takvoga kod kuće, nego netko posve zdrav i normalan tko će njihove projekte dovesti do kraja.

Karadžić je bio savršeno zdrav, priseban i svjestan kad je donosio odluke da bi se ostvarili planovi genocida i strategija "konačnog rješenja". Nije Karadžić mogao sam krenuti u pljačke, silovanja, ubojstva, nije mogao sam napraviti masovne grobnice i konclogore, niti u dva dana pobiti preko osam hiljada muslimana iz srebrničkog kraja, da nije imao podršku "vaskolikog srpstva", srpske države i njezine vojne sile koja mu dodjeljuje Ratka Mladića, redizajniranog komunističkog oficira promaknutog u Kninskoj krajini u čin generala, što je bila nagrada za zločine. Naravno, to što nije bio sam, ne opravdava njegove sramotne i nečovječne poslove, čak i da ih je izvodio kao medij "srpskih šamana" i vršio zlodjela hiponotiziran magijom svoje nacije. On je ispao najveći luzer ondašnje srpske politike koja je svoj narod uvela u izolaciju, a od svoje zemlje napravila gulag, pa je samo tako bio moguć trijumf gluposti i laži o urotama. Izolacija je raj za samozavaravanje.

Lik iz književnosti

Beograd je stvorio Karadžića i došao mu glave – pao je kao žrtva prepucavanja vlasti u Srbiji, a ne zbog toga što je kucnuo čas da pravda trijumfira. Kada je, nakon dolaska Koštunice na vlast, napustio hajdučku "vučju jazbinu" o kojoj je njegov senator Kalajić pisao, i prešao u Beograd, sugerirano mu je da se ipak preruši i kao druga osoba djeluje makar i na margini života u Srbiji. To je Karadžić maestralno izveo i stvorio novi lik srpske književnosti Dragana Davida Dabića. Nije se maskirao, primjerice, u starog rokera s naušnicom u uhu, nije izabrao pritajenu službu noćnog čuvara u nekom skladištu, nije se zamonašio i s Amfilohijem postio i meditirao u istoj ćeliji, nego se uspješno transformirao u iscjelitelja i maga, znajći da se "vrač ili mag najčešće poistovjećuje s mitiskim junakom", kako to veli autor knjige "Magija i šizofrenija" Geza Roheim.

Usuđujem se reći da su tumači njegove psihe ponovno omanuli kada su u njegovu prerušavanju vidjeli simptome bolesti. R. Barthes koji je istraživao povijest i simboliku prerušavanja i bavio se teorijom maske, veli da "ličnost mora biti stabilna da bi se prerušila". Stvoreni lik Dragana Davida Dabića, klesan precizno, gotovo znanstveno, potvrda je zdravlja Radovana Karadžića, jer u toj travestiji ništa nije napravljeno ofrlje, to je sretna i relaksirajuća figura u kojoj se skrasilo jedno čudovište. Dabićevi pokreti, geste, hod, perčin, naočale, odjeća – sve je to pažljivo i odmjereno probrano. I ja sam uvjeren da je taj kratki život u tijelu Dragana Davida Dabića bilo najsretnije razdoblje života Radovana Karadžića, jer je bio slobodan, ma koliko se to činilo paradoksalnim. U toj figuri Karadžić je proživio sretne dane, jer je Dragan David Dabić bio čovjek bez prošlosti, poštovan kao iscjelitelj i predavač, anoniman a slavan, daleko od čangrizave i nepodnošljive žene, od ovozemnih problema, nije ga se ticala čak ni ta histerija oko Karadžića, intimno je bio na njegovoj strani i iskreno želio da ne padne u ruke haaških gadova; doživljavao ga je kao mitsku ličnost opjevanu u desetercu; te je pjesme pokatkad slušao uz jeku gusala, u kafiću "Luda kuća".

Krvava stvarnost

Hapšenjem Dragana Davida Dabića, o kojemu je i predsjednik Srbije Boris Tadić saznao iz novina, jedna je novela dovršena, a njezina fantastika i njezina "estetika udvajanja" pretočena je u stvarnosnu prozu: pred sudom u Haagu jest ratni zločinac Radovan Karadžić. Nema nikakve dvojbe da će Karadžić zanijekati svoju krivnju po svakoj točki optužnice, a zasigurno se neće braniti okrivljujući one koji su mu stvorili uvjete za rad i koji su ga nadahnuli, nego će se pozivati na više ciljeve, na etnička načela, na svoju ugroženu naciju kojoj je prijetio nestanak. On se nikad ne bi izjasnio kao revni Eichmann Miloševićeve doktrine, jer kao što sada, kako reče na prvom pretresu, ima "nevidljive savjetnike", tako je i onda, u dosluhu s višim bićima i na nekom božanskom mjestu, izabran da svetu srpsku zemlju odvoji od nekrsta. Davno je veliki i nesretni srpski pjesnik Dis pjevao o "mračnim dušama što nazvaše se patrioti". Etnija daje kukavnu slobodu da sve ono što je izopačeno ostane nekažnjeno. Svaka ideologija koja nagrađuje nedjela mora propasti, a tu je najžilavija ideologija nacije.

U sljedećim poglavljima suđenja Radovanu Karadžiću, odvrtjet će se retrospektiva njegova života i krvave stvarnosti kojom je upravljao. U samici, u kojoj će provesti ostatak života, ako pravde bude, Radovan će Karadžić imati vremena da se prisjeti svih postaja na svom putu. I ma kakva njegova sjećanja bila, pohodili ga mrtvi ili ne, mučile ga "sjene pakla" ili ne, gotovo sam siguran da će se sa sjetom vraćati na sretne dane provedene u liku i obličju Dragana Davida Dabića, jer ta je pojava zapravo metafizička projekcija njegove sudbine; u toj epizodi zgusnuo se onaj život koji bi bio njegov da se povijest nije tako raskalašno ponijela. I sve bi bilo bolje od onoga što Radovan Karadžić jest. Ubojstvo "simpatičnog Dabe" vjerojatno je posljednji Karadžićev zločin.

E-novine