Amerikanci ponajviše vjeruju u puni stomak

Piše: Ivo Škorić

U stomak, u rezervoar tj. spremnik, u američki životni stil, te da se Sunce vrti oko Zemlje, te da je Bog stvorio čovjeka… S druge strane, u američku javnost iskrsavaju teške priče, nalik na one iz ratnog Sarajeva. Ljudi sve češće biraju između lož ulja i zdravstvenog osiguranja i pale namještaj koji su naslijedili od pradjedova da bi se ugrijali tokom zime.

Priznajem, teško je intelektualcu ne imati problema sa pretkopernikanskim američkim biračkim tijelom: još 2004. godine 55 posto Amerikanaca vjerovalo je da je Bog stvorio čovjeka, a ne Darwinova evolucija. Taj postotak je pao na 51 posto 2005., i moguće je da i dalje pomalo pada, no zato 18 posto Amerikanaca vjeruje da se Sunce okreće oko Zemlje.

Saudijska Arabija i Amerika imaju mnogo zajedničkog – recimo u obje zemlje mogu se naći klubovi u kojima se muškarci i žene druže odvojeno. Jedino što su u Saudijskoj Arabiji muški i ženski prostori obično jednako dobro opremljeni, za razliku od izvjesnog golf kluba u McCainovoj Arizoni – što je predmet jednog sudskog spora. Žene hoće big-screen TV u svom djelu restorana, također, kad ih njihovi muževi imaju tri. Protivnici rodne segregacije su brzo prozvani feminacistima, što sramotno podsjeća na ponašanje koje obično pripisujemo narodima malih postkomunističkih sredjneevropskih državica.

Vjera u Stomak

Amerikanci ponajviše vjeruju u puni stomak. U reklami, koju je moj sin zapamtio i rado je recitira kad mu se ukaze prilika, djevojka sažvače novčanicu od pet dolara, a glas u pozadini kaže: ako možeš pojesti pet dolara, zašto ne jedeš više mesa? U Indiji čovjek u prosjeku pojede 3 kg mesa na godinu. U Americi 123 kg. Da bi to bilo moguće, u SAD-u se zakolje deset milijardi grla stoke i peradi godišnje, koju prije klanja treba, naravno, toviti: samo 1/15 zasijane zemlje u SAD-u je za ljudsku potrošnju, 14/15 je hrana za stoku i perad. Ako se uzme u obzir da industrijska proizvodnja 1 kg govedine, proizvodi jednaku količinu stakleničkih plinova kao i 250 km vožnje automobilom, nije teško izračunati koliko Amerikanci uništavaju planetu samom svojom ishranom, koja osim toga rezultira sa senzacionalnih 60 posto predebelih odraslih osoba i epidemiji šećerne bolesti i arterioskleroze.

Vjera u Rezervoar, tj. Spremnik

Amerikanci, također, vjeruju u pun rezervoar benzina. Prosječna američka cestovna lađa – sport utility vehicle – troši oko tri puta više benzina od prosječnog niskolitražnog evropskog automobila, i sukladno tome proizvodi tri puta više stakleničkih plinova, što je više po osobi, nego vožnja avionom. Kad se uzme u obzir koliko ljudi vozi te aute bez dodatnih putnika, proizlazi da je to prava tragedija za planetu. Kako ima vrlo malo elektrificiranih pruga, vlakovi žderu dizel, i po putniku proizvode više stakleničkih plinova nego autobus.

Kao da to samo po sebi nije dovoljno uništavajuće, popularne gladijatorske igre za site i dokone mase su razbijanje automobila, tzv. demolition derby, i gradnja divovskih mašina, sa golemim gumama, koje prelaze preko drugih automobila, tzv. monster truck show. Ti sportovi su se mogli razviti samo u uvjetima gdje se polovni automobili mogu kupiti skoro za džabe i gdje je benzin jeftin. Požurio sam stoga vidjeti jedan takav monster truck show, prije nego što tradicija odumre uslijed previsoke cijene benzina. Osjećao sam se kao da sam na snimanju nastavka filma Borat: slavljenje američkog načina života, visoke potrošnje i totalne nepažnje prema okolini, buka i smrad, a sve uz javnu molitvu Svevišnjem i voditeljevo pjevanje državne himne, totalno bez sluha.

Organizatori su bacali banane u publiku. Banane uopće ne rastu u SAD-u. To što su ovdje najjeftinije voće, treba zahvaliti samo jeftinom benzinu i ekonomskoj manipulaciji Latinske Amerike. Panem et circenses. Postariji kaskader je došepesao (izgleda da mu nije svaki skok bas kak treba završio) na binu, prije jednog skoka motorom preko dužine kamiona s prikolicom, da najavi kako skok radi za sve veterane u publici, zamolivši veterane da ustanu. Srcedrapateljno im je rekao kako su crven-bijeli-plavi u njegovom srcu i kako te boje ne blijede!!! Kako u Hrvatskoj tako i u Americi.

Koliko dugo će to još moći tako?

Ne dugo. Eto, u jednom od ranijih članaka spomenuo sam kako je zaklada Sveučilišta Harvard 37 teška milijardi dolara. Ne više – izgubili su dvije milijarde u padu vrijednosti dionica i dolara ove godine.

Dionice najvećeg svjetskog proizvođača, General Motorsa, pale su na najniže grane u posljednjih pedeset godina (osim toga, GM više nije najveći – najveća je Toyota, proizvođač Priusa, prvog uspješnog hybrid-vozila).

Uslijed krize sa zajmovima na kuće, najvećim svjetskim pozajmljivačima novca za kupnju kuća, Freddie Mac, Fannie Mae, vrijednost na tržištu pala je 50 posto. FM-i imaju 5 bilijuna (američkih trilijuna, u Americi nema rijeci "milijarda", op. a.) dolara duga, a jedinstvene su državno-privatne institucije, osnovane od Kongresa, iako se njima trguje na burzi. Kao što su investitori i očekivali, američka država će ih izvući iz bankrota (jer koja bi bila alternativa sa najvećim svjetskim dužnikom?), no na čiju štetu?

Jednako kao što je Bush pomogao manjinama i imigrantima da kupe kuće kako bi ih ubrzo izgubili i predali u vlasništvo bogatih bankara, odlučio je pomoći starim ljudima zadržati zdravstveno osiguranje (medicare), tako da ga uništi. Tzv. medicare advantage čini bogatije jednakijima od drugih, plaća doktore manje, a osiguravajuća društva više, za uslugu selekcije tko može, a tko ne može primiti pomoć.

Američka Marija Antoinetta, ružnija od originala, ekonomski savjetnik McCaina, bivši teksaški senator Phil Gramm, potpredsjednik Švicarskog bankarskog konglomerata UBS, izjavio je da, što se osamdesetogodišnjaci uopće imaju buniti, kad u drugim zemljama i nema osamdesetogodišnjaka, neka budu sretni i zahvalni Americi da su uopće tako dugo živi.

Dugo se šuškalo da bi Gramm mogao postati ministar financija pod McCainom – no nakon ove izjave, McCain je, u šali, rekao da je Gramm kandidat za ambasadora u Bjelorusiju, a Gramm je uljudno zamoljen da se povuče iz McCainove kampanje.

Osim što je arhitekt novog Zakona o bankrotstvu, kojeg su Bushevi buldozi 2005. godine progurali kroz kongres, a koji bi trebao dodatno zagorčati život sirotinji nakon što su ih banke, gomilajući rekordne profite na kamatama, i raznim haračima, zavukle u dug, Phil Gram je kao senator 2000. godine kumovao donošenju novog zakona o trgovanju vrijednosnim papirima koji je pomogao Enronu legalno opljačkati ulagače.

Zakon o bankrotstvu je prodan narodu kao dobar jer je kakti trebao utjecati na smanjenje kamata na kreditne kartice, kroz smanjenje broja bankrota, no ustvari je došlo do dizanja kamata u prosjeku 25 posto u zadnje dvije godine, jer su banke nanjušile da se ljudi sad više boje bankrota, pa će platit što se od njih traži.

Gramm je najbliži tamnoj strani vlasti Busheve i Cheneyeve administracije, o kojoj se danas pišu knjige kao: The Dark Side Jane Mayers i istoimena TV serija o Bush-Cheney kabali na PBS (public broadcasting) televiziji. Danas, međutim, banke gube milijarde: Citigroup 2.5 i JP Morgan Chase 2.4, a vermontski senator Sanders (jedini socijalist u Senatu) poziva građane da mu šalju svoje priče o ekonomskoj krizi: ima teških priča – kao da su iz ratnog Sarajeva, gdje ljudi biraju između lož ulja i zdravstvenog osiguranja i gdje pale namještaj koji su naslijedili od pradjedova da bi ugrijali kuće tokom zime.

Sve je moguće

U takvoj dubokoj krizi, vjerojatno najdubljoj nakon Velike depresije 1929. godine, sve je moguće. Bushevi misle da su u Hrvatskoj, pa da mogu ne otvarati e-maile koje ne žele pročitati – sadašnja administracija se ponaša kao neka mala srednjoeuropska postkomunistička tiranija ignorirajući demokratski proces i volju naroda, birajući zakone koje će provoditi, i ne odgovarajući na e-maile koji donose neugodne vijesti, kao ovaj od Agencije za zaštitu okoliša.

Dok bivši sekretar Domovinske sigurnosti, Bushev kadar Tom Ridge, prodaje na crno svoje usluge, veze i poznanstva državi Albaniji, za 40 tisuća dolara na mjesec, Albanija prikriva lokalnog mešetara koji protuzakonito prepakuje kinesku municiju i prodaje američkoj vojsci u Afganistanu, gdje municija ne radi kako treba, prouzrokujući žrtve među američkim vojnicima.

Dok rečenu agenciju Domovinske sigurnosti nadgleda čak 80 parlamentarnih komiteta i subkomiteta, srpski siledžija Miladin Kovačević, na slobodi uz 100 tisuća dolara kaucije, uspješno napušta zemlju i leti za Srbiju.

Pentagon, u međuvremenu, otpustivši čelnike zrakoplovstva, radi kompletnu inventuru nuklearnog arsenala nakon što su prošle godine zametnuli 6 bojevih glava (zabunom su ih okačili o avion i odnijeli u drugu bazu) i nakon što su greškom poslali novu generaciju detonatora za nuklearne bombe na Tajvan, misleći da šalju dijelove za helikoptere, sve to dok sole pamet cijelom svijetu o nuklearnoj sigurnosti i non-proliferaciji (ove detonatore vrijedni su Kinezi do sada vjerovatno već precrtali, kad su im već tako lijepo pali u krilo).

U Iraku, američki vojni konvoj pregazio je slijepog nogometaša, jednog od 21 sportaša (sad ih je, dakle, 20) koji su se spremali za Paraolimpijske igre u Pekingu. Irak šalje samo 1 (jednog) ne-invalidiranog sportaša na Olimpijske igre, zahvaljujući svojim oslobodiocima.

David Malone se uzverao uz zgradu New York Timesa kako bi skrenuo pažnju na svoju knjigu, koja se uglavnom bavi temom bliskom Obami, da je pravi rat u Afganistanu, a ne u Iraku, ili Iranu. Jedan drugi alpinist, Greg Mortenson, učinio je više koristi u Pakistanu i Afganistanu, i to za mnogo manje novca, nego cijela američka država, otvarajući rodno miješane škole. Program je toliko uspješan i popularan da ga i talibani i CIA trpe, a Pentagon ga je pozvao da drži treninge generalima. Računica je jednostavna: jedan jedini ispaljeni krstareći projektil košta koliko 20 škola, a škole traju duže i produciraju trajnije rezultate.

Psihijatri i psiholozi

Kao što je Miloševićev režim koristio psihijatre da dizajniraju metode slamanja volje neprijatelja za otpor (kao npr. masovna silovanja) – i u Hrvatskoj i u Bosni na čelu civilnog vodstva srpskih entiteta bili su psihijatri: Rašković i Karadžić – tako je Bushev režim koristio psihologe. Društvo američkih psihijatara usprotivilo se učestvovanju u zločinima i dizajniranju metoda slomaja volje neprijatelja (npr.: waterboarding) u zatvoru Guantanamo i na drugim tzv. crnim lokacijama u Poljskoj, Tajlandu, itd. Bushev režim je znao da američko pravosuđe ne bi trpjelo te zatvore unutar svoje jurisdikcije, niti bi ijedna općina u Americi dala privolu da oni budu izgrađeni na njenom teritoriju. Vrhunac ironije je da je Guantanamo zato smješten na Kubi, otoku s kojim Amerika uopće nema diplomatske odnose, kojeg Bushev režim ekonomski bojkotira i kojeg prosječni Amerikanac doživljava kao komunistički gulag, pa u njegovoj svijesti Guantanamo tamo nekako i pripada.

To je dvosjekli mač – jer svaka američka akcija protiv Kube može dovesti do kubanske reakcije protiv Guantanama. Tako je, dok su Amerikanci sebe sami nasukali u Guantanamu, Castro politički razvio Huga Chaveza, o čijoj nafti SAD ovisi, u ozbiljnog protivnika SAD-a, a sada i saveznika Medvedovljeve Rusije. od Još od Kubanske krize 1962. Amerika nije geostrateški tako loše stajala u regiji. Pored toga, Bushev režim je počinio, i dalje čini, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti u Guantanamu, te bi Bushu i Cheneyu zapravo trebalo suditi u Nuerenbergu ili u Haagu, no jedini američki političar koji se sistematski zalaže za njihov sramotni opoziv je naše gore list Dennis Kucinich.

Miljenko Jergović je u komentaru za Jutarnji list tokom Bushove posjete Zagrebu napisao da su se Sanader i Mesić držali k'o šef sale i njegov pobočnik – ta znaju dečki kako s ratnim zločincima, iskustvo je to…

H-Alter