Za strance, kao što sam ja, koji vole Crnu Goru, sve je ovo veoma tužno. Ali za Crnogorce, to je tragedija. Nekvalitetna i nekontrolisana izgradnja u Zalivu uništava najvredniji dragulj Crne Gore

Piše: Džulijan Brajtvajt*

Svaki put kada dođem u Crnu Goru, dvije stvari mi oduzmu dah. Fantastična ljepota mjesta i to kako se brzo uništava.

Ja sam britanski turista koji Kotorski zaliv posjećuje već više od decenije. Kada sam vidio Perast 1996. godine, to je bila ljubav na prvi pogled. Tada je Perast bio uspavani gradić sa jednim restoranom i bez stranaca. Zaliv je bio mirno mjesto. Ono turista što je bilo, dolazilo je iz Srbije i većinom odlazilo u Budvu.

Puno toga se promijenilo u posljednjih deset godina. Neke promjene su bile dobre: Perast sada ima nekoliko restorana i konačno počinje da privlači Evropljane srednje klase, od kojih zavisi budućnost Crne Gore kao turističke destinacije.

Ali ono što je ostavilo najveći utisak na mene, jeste brzina kojom se Boka uništava.

Ovo je oblast izuzetne ljepote, svjetska baština UNESCO-a, koja je preživjela rimsko i otomansko carstvo, uspon i pad venecijanske i habsburške imperije, Titovu Jugoslaviju i ratove 90-tih, ali će tokom nekoliko godina biti izobličena korupcijom i divljom gradnjom najgore vrste.

Još 1996. godine, opštinske službe odgovorne za čišćenje ulica i puta oko Zaliva, nijesu imale gotovo nikakva sredstva. Ali pošto je bilo tako malo turizma, to nije bilo toliko važno. Danas, iste službe nemaju gotovo nikakva sredstva. Ali, sa porastom turizma, plastične flaše, kese i opušci su svugdje, a kante za smeće se prelivaju. Još gore, sada se otpadni građevinski materijal i polomljen namještaj bacaju na ulicu ili pored Zaliva, gdje ostaju da leže od juna do septembra.

Tada, 1996. godine, istorijski gradovi Boke – Muo, Prčanj, Stoliv, Dobrota, Ljuta – su još bili izdvojeni, odvojeni šumama i poljoprivrednim zemljištem koji se nisu menjali vekovima. Danas, svuda niču jeftine kockaste betonske kuće, uništavajući prirodnu i arhitektonsku harmoniju Zaliva. U međuvremenu, u samim starim gradovima, slične betonske kocke se na silu ubacuju između elegantnih palata i kamenih kuća koje su izgradili crnogorski moreplovci, pri čemu se uništavaju i prelijepe bašte i drveće.

A tada, 1996. godine nije bilo puta Žabljak-Lipci. Kao i Kineski veliki zid, ovaj put je jedna od rijetkih ljudskih građevina koje se mogu vidjeti iz svemira. Ali za hiljadu godina, naši potomci mu se neće diviti kao jednom od velikih kulturnih i građevinskih trijumfa čovječanstva, već će ga smatrati nepojmljivim primjerom kako čovjek može da naruši prirodu. Put prolazi kao ožiljak preko planina prethodno nepromijenjenih milionima godina. Što je još gore, preduzimači građevinskih radova sada ruše planinu dinamitom i prodaju kamen. Od svjetske baštine do kamenoloma – za deset godina…

Za strance, kao što sam ja, koji vole Crnu Goru, sve je ovo veoma tužno. Ali za Crnogorce, to je tragedija. Nekvalitetna i nekontrolisana izgradnja u Zalivu uništava najvredniji dragulj Crne Gore. Boko-kotorski zaliv je najjužniji fjord u Evropi. On je jedinstven i glavna turistička atrakcija Crne Gore svjetskog ranga. Upravo zato se, uz sve članke o Crnoj Gori u časopisima kao što su "New York Times", "The Guardian", i 2Conde Naste Traveller" objavljuju slike Bokokotorskog zaliva, a ne Budve ili Svetog Stefana. Uništenje zaliva će, takođe, uništiti ugled Crne Gore kao turističke destinacije.

Budimo veoma jasni u vezi sa ovim. Osim ako Crna Gora ne bude mogla da trajno privuče imućne evropske turiste, država i njeni stanovnici biće osuđeni na siromaštvo. Šta drugo Crna Gora ima? Propalu fabriku aluminijuma?

Ali turisti neće doći u Crnu Goru ako je prljavija, skuplja i uništenija od konkurencije. Prljavština i cijene se mogu srediti. Ali kada su jednom mjesta kao što je Bokokotorski zaliv opkovana betonskim prstenom, gotovo je i za ovu generaciju i za sve druge generacije Crnogoraca. Kada Boka više ne bude mjesto koje privlači maštu bogatijih evropskih turista, Crna Gora je ubila zlatnu koku koja bi obezbjeđivala prosperitet ove male zemlje tokom mnogo budućih generacija. Crnoj Gori će ostati samo oni turisti koje donose sopstvenu hranu, ostavljaju sopstveno smeće i ne plaćaju turistički porez.

Međutim, može se nešto učiniti. Da je ovo Britanija, premijer bi već bio predmet žestokog osporavanja u parlamentu i medijima zbog dozvoljavanja uništenja državne baštine da bi se izgradilo nešto što skreće državna sredstva od mnogo značajnijih projekata, kao što je poboljšanje vodovodne i elektrodistributivne mreže ili izgradnje puta koji bi omogućio hiljadama turista koji posjećuju Hrvatsku da nastave put u Crnu Goru.

Baš kao što su obični crnogorski građani spriječili građenje brane na rijeci Tari, tako mogu i da zaustave uništenje Kotorskog zaliva. Putem nevladinih organizacija kao što su Expeditio i peticija građana, oni mogu zahtijevati da njihov premijer okonča uništenje zaliva dinamitom. Na isti način, oni mogu zahtijevati da crnogorski parlament obezbijedi Zavodu za zaštitu spomenika u Kotoru materijalna sredstva, pravnu nadležnost i političku podršku za kontrolu izgradnje i razvoja cijelog Kotorskog zaliva, a ne samo starog grada Kotora i Perasta, kao što je trenutno slučaj.

Tačno, borba protiv moćnih interesa koji uništavaju zaliv biće teška. Ali narod Crne Gore je više puta pokazao da ima volju i hrabrost da se odupre, od žena koje su sakupljale potpise da spasu Taru, do odvažnih ljudi koji se bore protiv šumskih požara, koji na drugi način prijete uništenjem dragocjene prirodne ljepote Crne Gore.

Zajedno, građani Crne Gore imaju snagu da zahtijevaju promjene.

*Autor je dugogodišnji britanski diplomata

Vijesti