Istina će biti najprije da nije kriv nitko. Nije, zato što su bezočnost i bešćutnost tu oduvijek. Jedino što se promijenilo jesu modusi kojima se posreduje

Piše: Jurica Pavičić

U jednoj od kratkih priča Raymonda Carvera, skupina ribiča ode ribati na rijeku i uz obalu pronađe leš. Ne želeći uprskati ugodan vikend, ribiči su nastavili s razonodom i smrt prijavili tek u ponedjeljak. Takva bezobzirnost, međutim, zgrane njihovu okolinu i nanese im trajnu sramotu.

Carverova priča jako se dojmila suvremenika, pa nije čudo da je čak dvaput filmovana. Pa ipak, Carverov short story prava je kamilica prema onom što se ovog tjedna dogodilo.

Dvojica Osječana u ranim dvadesetim godinama pronašli su, naime, uz obalu Drave leš samoubojice. Ali, nisu samo nastavili loviti ribu, nego su leš prevrtali, ismijavali se s njim i snimili se mobitelom. Na koncu su – a to je najbolesnije od svega – svoju "razonodu" objesili na You Tube, gdje je stajala sve do utorka kad je pukla bruka, a "film" skinut.

Bio sam u ratu, i u nekoliko sam navrata prisustvovao kad su se ljudi ismijavali s leševima. Ali, u ratu si okružen smrću, imaš potrebu "udomaćiti" je jer bi poludio, a mrtvaci u ratu ionako izgube ono singularno dostojanstvo koje imaju u miru, pa postanu dio mase, broja, statistike.

Da su devedesetih u ratu postojali mobiteli, internet bi bio pun ovakvih snimaka, kao što su ih vjerojatno pune iscufane VHS kasete po dnu hrvatskih i srpskih regala i kamarina. Ali, filmsko "djelo" s Drave nije nastalo u ratu. Njegovi protagonisti u doba rata morali su biti bebe, i sumnjam da je itko od njih doista ikad prije vidio leš uživo. Kako to da ne osjećaju atavističku prepast koju ljudi osjećaju pred slikom dokinuta života? Kako ih načas ne sledi analogija s vlastitom konačnošću? Jesmo li to krivi mi, novinari, koji smo svijet zasitili slikovnom reprezentacijom smrti? Kultura, pretrpana nasiljem? Igrice, u kojima se protivnikov avatar smiče dodirom joysticka?

Mnogo je takvih interpretativnih teorija nadahnutim moralnom panikom. Ali, istina će biti najprije da nije kriv nitko. Nije, zato što su bezočnost i bešćutnost tu oduvijek. Jedino što se promijenilo jesu modusi kojima se posreduje.

Od islamističkih video smaknuća, pa do školskih tuča na You Tubeu, ljudska bešćutnost danas koristi demokratizaciju pokretne slike i blagodat Mreže. Ono što bi ostalo u dnu regala, danas vrišti s weba.

Jutarnji list