Da – pasivizacija masa – a onda imamo teorije tipa Žižeka i drugih glasnogovornika koji govore o tome kako je super da si pasivan i da si preko pasivnosti ustvari aktivan. To su akademske smicalice…
Piše: Jerko Bakotin
Marina Gržinić, slovenska filozofinja i umjetnica, urednica časopisa Razgledi: Mlada, muška, bijela, testosteronski nabijena, servilna filozofska scena pametnih mladih i ne tako mladih dečki, punih sebe i fasciniranih svojim interpretacijama trendovskih filozofskih fosila, i rasprodajom slaboumnih viceva, nije sposobna stati za Feral Tribune, za povijesnim kontekstom, nego danonoćno onanira da pokaže kako je trendy, sposobna služiti Žižeku i kompaniji, pokazati kako su pametni i tko će biti bolji i uslužniji u upotrebi istog vokabulara. Čista pasivizacija, samo ego trip.
Marina Gržinić je filozofinja i umjetnica. Živi u Ljubljani; radi u Ljubljani i Beču. Istraživačica je na Filozofskom inštitutu ZRC SAZU i profesorica na Akademiji za likovnu umjetnost u Beču. Bavi se teorijom i kritikom umjetnosti, kulture i novih medija. Dobitnica je više međunarodnih nagrada za umjetničku video produkciju. Objavila je više knjiga u kojima se bavi radikalnim propitivanjem suvremene stvarnosti, medija i novih tehnologija, radikalnim feminizmom, punkom, avangardom općenito, te naročito položajem umjetnosti u današnjici. U Hrvatskoj su objavljene njene knjige ‘U redu za virtualni kruh’ (Meandar) i ‘Estetika kibersvijeta i učinci derealizacije’ (Multimedijalni institut / Košnica, Zagreb, Sarajevo).
Istočna Europa uvijek je bila drugo Europe, divlja i necivilizirana zemlja u kontrastu s kojom je zapadni dio kontinenta gradio svoj identitet. Danas se Istok pretvara u blijedu i kolonijalnu repliku Zapada. Kako Slovenci promatraju svoj identitet, sada kada su službeno predvorje Europe, dio sanitarnog kordona?
Svo to pozivanje na Slovence i Hrvate i Bosance, ta nacional/istička karta kao okvir za razlikovanje, perfidna je i vrlo dobro djelujuća mašina. Slovenci i Hrvati su opasne ideološke kategorije, i odgovaranje na te kategorije uzimajući ih kao same po sebi prirodne, ideološki je manevar koji ne omogućava ozbiljnu analizu. Treba to pitanje smjestiti u širi europski kontekst, i reći da je sama ideja EU ideja širenja kapitala koja ide za otvaranjem nužnih tržišta. Pošto ne možete samo kupovati, a da ne biste unosili i ideologiju, tu su različiti koncepti nacionalnih identiteta koji služe kao ljepilo. Stvarno problematično je da EU u svrhu širenja tržišta unosi čitav niz hijerarhija i oblika diskriminacije, koji se implementiraju na cijelom teritoriju tvrđave EU i pograničnih država. Dakle, princip prema vani je diferencijacija i nacionalna identitetna politika, ali unutar i na granicama djeluje se dijagonalno.
EU birokrati i nacionalni političari Hrvatske i Slovenije tu se odlično prepoznaju, nema razlike. Osim – da nacionalni političari stare Europe još uvijek uče ponašanju one iz nove Europe. Ali s druge strane, Berlusconi i Sarkozy nisu anomalija, već istina EU, koja se skriva i stalno se pokušava oviti u neku civilizacijsku retoriku. Isto tako se i „domaći" fašistički političari, koji idu samo za tim da nagrabe što više novaca, pokrivaju u nacionalističke floskule. Ni oni nisu anomalija, već realnost naše društvene i političke svakodnevnice. Cijenu plaćaju svi na teritoriju Europe, gdje restriktivna fašistička i rasistička politika i diskriminacija služe samo kao retorička, pravna i ideološka podloga za lakše iskorištavanje.
U tekstu pod naslovom Pank: strategija politika i amnezija (U zborniku Punk je bil prej, također i na hrvatskom u Estetici kibersvijeta) napisali ste da su upravo došljaci iz drugih republika SFRJ bili ključni za formiranje ljubljanske alternativne scene. Da li je brisanje bila strategija vlasti kako bi se cenzurirali disonantni tonovi i olakšala konstrukcija nužne purističke slovenske prošlosti?
Ukazala sam na procese koje su bili važni u smislu politizacije prostora i kako je to bilo moguće upravo s unutarnjom migracijom, jer je tada to bio prostor jedne države, Jugoslavije. To je važno, jer je sličan proces za mogućnost novih emancipacijskih politika aktiviran i na širem kapitalističkom teritoriju – ako uzmemo u obzir da smo živjeli u socijalizmu. Stuart Hall i ostali pokazali su da su procesi migracija kao posljedica kolonija i procesa dekolonizacije u svijetu bili presudni za oblikovanje oslobađajuće politike otpora. Ti migracijski procesi su otvoreno ukazali na konzervativne, izrabljivačke politike u prvom svijetu, naturalizirane do takve mjere da više nisu omogućavale reakcije. S druge strane, te su unutarnje migracije bile povezane na punk i rock'n'roll, znači došlo je do prekida sa svakom plemenskom odnosno ex-jugoslavenskom (mafijaškom) nacionalnom strukturom. Migracije su u direktnoj vezi s klasnom borbom; to nema veze s tim da li si Slovenac ili Hrvat, već s političkom elitom koja je sposobna sve uništiti i iskoristiti samo da ostane na vlasti. Jasno je da se taj nagon mora pokriti nacionalističko – identitetnom retorikom koja priseže na krv i zemlju. Ako pogledamo nogometne utakmice koje su bile dio Eura, struktura je vrlo slična. U isto vrijeme dok se gasi Feral Tribune, a deset posto stanovništva u Sloveniji živi na rubu neimaštine, dolazi do urnebesne homogenizacije na osnovu krvne pripadnosti, kruha i igra! A kraljevi i EU političari sjede na počasnim tribinama.
Na ovim prostorima na djelu je potpuna pasivizacija javnosti. Koja je danas situacija u pogledu alternativne kulture i radikalne kritike društva u Sloveniji? Slavoj Žižek je istakao da su šutnja i pasivnost ponekad najbolja strategija: pružajući nemoćan otpor, često tek dajemo legitimitet sistemu.
Da – pasivizacija masa – a onda imamo teorije tipa Žižeka i drugih glasnogovornika koji govore o tome kako je super da si pasivan i da si preko pasivnosti ustvari aktivan. To su akademske smicalice kojima prekrivaju svoju lijevo – političku kapitulaciju i lagodan život. Feral Tribune nikada nije bio pasivan! Događa se upravo suprotno: mlada, muška, bijela, testosteronski nabijena, servilna filozofska scena pametnih mladih i ne tako mladih dečki, punih sebe i fasciniranih svojim interpretacijama trendovskih filozofskih fosila, i rasprodajom slaboumnih viceva, nije sposobna stati za Feral Tribune, za povijesnim kontekstom, nego danonoćno onanira da pokaže kako je trendy, sposobna služiti Žižeku i kompaniji, pokazati kako su pametni i tko će biti bolji i uslužniji u upotrebi istog vokabulara. Čista pasivizacija, samo ego trip.
Kakav je položaj žena u Sloveniji danas? Imali smo seksualnu revoluciju, žene su neovisnije nego li ikada prije, ali žene – i muškarci – su i dalje eksploatirani od strane patrijarhalno – šovinističkog poretka?
To nije nešto posebno slovensko! Sjetite se Hrvatske, ili bilo koje europske države. Iako, danas postoje razlike, ima emancipacije na tom polju za nas bijele, akademski situirane žene iz srednjih ili viših slojeva, dok imigrantice svih boja, provenijencija, konteksta te obrazovanja – nekada većeg nego onog klase emancipiranih iskorištavača – rade na crno za malo novca! Druga i treća generacija imigrantskih žena sposobna je ponuditi preciznu političku analizu svoje terminalne prekarnosti i marginalizacije na tržištu rada, na društvenom i političkom planu, dakle analizu onog što Balibar zove klasnom racijalizacijom. Sve ih je više različitih boja i provenijencija, a podvrgnutih istom sistemu diskriminacije. Vrlo je važna gramatika i struktura rečenica tih analiza – šture, precizne rečenice bez odvratne barokne stilizacije: veza kapitala i rasizma, modernizma i kolonijalizma, biopolitike koja se reartikulira s nekropolitikom – život kojeg determinira smrt, milijuni ljudi kojima je samo dozvoljeno da umru!
Zapad je neurotično – prisilno opsjednut seksom i daleko je od seksualno slobodnog društva kakvo je zamišljao Wilhelm Reich. Industrija histerične hiperproizvodnje reprezentacije seksa koegzistira sa starijim diskursima otvorene seksualne represije. Radi li se o diskursima koji surađuju na istom projektu: zarada od seksa i tijela te u isto vrijeme uspostavljanje kontrole nad njima?
Toj vašoj analizi, koja je svakako na mjestu, ja bih ponudila jednu kvadrantnu shemu. U svom tekstu From Transitional Post Socialist Spaces to Neoliberal global Capitalism, objavljenom u Third Text, London, 2007, navodim četiri moguće vrste današnjih društvenih uređenja. Definiram ih na osnovi povezanosti arhaičnih, dogmatskih, nacionalističko-šovinističkih oblika, koji su nekakvi pokušaji društvenog uređenja u suvremenim neoliberalnim kapitalističkim državama i libidalnim strukturama. Prvi tip je histerično – isključivi neoliberalni populistički tip. To je tip koji neprijatelje naroda prepozna kao tvrdokorni virus ili otpadak unutar društvenog tijela, te ih isključi. Taj tip zapravo ne priznaje drugi spol, jer ga poništava preko isključenja; relativizira svaku praksu unutar sebe, dok «drugog» s procesom uništenja ne samo isključuje iz biološkog života, nego mu ukrade svako dostojanstvo.
Drugi tip je perverzni, uključujući, totalizacijski društveni tip, koji pokazuje sve značajke kapitalističkog državnog blagostanja, a prema vani se predstavlja sa socijalističkim licem. To je kapitalistička država blagostanja (Švedska, Danska, Nizozemska itd.) koja se, općenito rečeno, zalaže za ljudska prava, ali samo u okviru matrice globalnog kapitalizma i u skladu s lokalnim strukturama koje tu totalnost i oblikuju. Taj tip totalizacijskog društvenog tijela bavi se problematikom ljudskih prava, ujedno zanemarujući politički i ekonomski kontekst koji tu problematiku u stvari uzrokuje. U Hrvatskoj se, kako to lijepo kaže Šefik Šefi Tatlić, sve to odražava u činjenici da se nevladin sektor protivio pokušajima krajnje desničarskih stranaka, npr. Hrvatske demokratske zajednice i sličnih, kad su npr. htjele ukinuti zagrebački Radio 101, no isti taj nevladin sektor u prošlosti se nije suprotstavljao koncentracijskim logorima u Bosni i Hercegovini, koje su posredno podupirale baš te stranke. Subjekt koji želi biti uključen u skoro mazohističkim odnosima obredno ponavlja to što Drugi želi čuti.
Treći tip ne možemo naći u okviru ozbiljne političke analize modernog globalnog kapitalizma – to je psihotični socijalistički ili komunistički tip. Ta totalnost, kako to navodi Šefik, u Hrvatskoj na neki način spaja prošle dvije totalnosti. Kada netko kritizira fašistički šovinizam hrvatskog moralno većinskog stanovništva, ne razumije se sadržaj kritike nego se pokušava tu kritičku poziciju predstaviti kao dio neke druge, psihotične totalnosti, a ne kao objektivno mišljenje. Radi se o totalitarističkom retoričkom obratu koji kritiku (ili bolje rečeno detaljnu analizu) patološkog stanja prikaže kao potvrdu same patologije. Dakle, kada netko u Hrvatskoj javno kritizira djelovanje prije spomenutih totalnosti, psihotični mehanizam hrvatskog javnog prostora najprije istraži narodnu pripadnost – političko usmjerenje, koje kritizira, i se odazove na ta otkrića, umjesto na sadržaj kritike.
Četvrti tip je klasični liberalni neurotični sistem, kod kojeg je društvena cjelina razdijeljena na dvije antagonističke klase.
Kakav je status i položaj umjetnosti u suvremenom svijetu McGuggenheim muzeja? Kako umjetnost danas može ne biti tek zanimljiva, ljepuškasta roba, koje su pretpostavke jedne kritične, angažirane umjetnosti?
Mislim da kontekst financiranja suvremene umjetnosti postaje glavnim regulatorom svih tih odnosa. Radi se o ubrzanom privatiziranju svih sektora umjetničkih, kulturnih i socijalnih polja u neoliberalnom globalnom kapitalizmu. Svuda oko nas – ne samo u Sloveniji – postoji mogućnost realizacije opsežnih umjetničkih i kulturnih projekata koji nisu prilijepljeni velikim umjetničkim institucijama, značajno i konačno ovisnih od kapitala multinacionalnih bankovnih konglomerata, osiguravajućih društava, naftnih i građevinskih poduzeća. Te multinacionalke sve više podupiru službene umjetničke i kulturne ustanove, (koje su u prošlosti izdašno podupirale države), te čak obrazovne ustanove. Proces povezivanja cijelog programa i vizije određene socijalne i političke emancipacijske prakse u specifičnom kontekstu s privatnim kapitalom, financiranjem, pomoći, s infrastrukturnim financijskim ulaganjima ili s čim već hoćete, postaje po jednoj strani zabrinjavajuće vidljivo, po drugoj strani sasvim normalno djelovanje!
Dakle, kapitalističke (i nekad socijalističke) države sve manje i manje ulažu u kulturne i umjetničke projekte koji nisu povezani s tržištem umjetnina i tako cijeli sektor prepuštaju, kako kažemo, sirovoj neposrednoj privatizaciji. Isto to možemo reći za nadnacionalno zakonodavstvo Evropske Unije. Država podupire samo selektirane ideološke projekte koji u krajnjoj fazi podupiru tek neoliberalnu ideologiju kapitalizma i svakodnevnu nacionalnu ideologiju. Da bismo mogli razvijati nekomercijalno usmjerene i kritičke umjetničke i kulturne projekte, prisiljeni smo moliti za pomoć privatna poduzeća. Kao što znamo, kapital ima samo jedan točno određen cilj – težnju za viškom vrijednosti, i nijedno financiranje ne znači tek samo poboljšanje razumjevanja i međusobnog sudjelovanja. Neoliberalna kapitalistička vlast i njeni aparati bez prestanka pritišću neovisnu, sve više i nacionalnu, umjetnost, te kulturne i obrazovne ustanove, neka se prihvate privatnih izvora financiranja. Neoliberalna država strateški je u službi kapitala: na jednoj strani nameće hijerarhije i dozvoljava nadzor privatnog kapitala nad javnim sadržajima, na drugoj strani omogućava klasične slučajeve neograničenog neoliberalnog upravljanja u odnosu na bitne javne i društvene programe.
Američka vlada najavila je da će ugrađivati čipove u kolumbijske imigrante koji dolaze na privremeni rad, kako bi znali tko je u našoj zemlji i zašto. Šire se sustavi nadzora kamerama: korporacije kontroliraju svoje zaposlenike, škole učenike, itd. Možemo li očekivati masovno širenje čipiranja stanovništva?
Čipiranje se već vrši preko vrlo suptilne pravne regulacije cijelog područja EU i Europe u cjelini; isto tako putem bolonjske reforme školstva. U prošlosti je Europska Unija barem programski djelovala u javnom interesu preko zakonodavne politike borbe protiv diskriminacijskih populističkih politika te otvarala društveni i politički prostor jednakim mogućnostima za različite spolne, rasne i migracijske pozicije. Danas to nije ni najmanje tako. Kako je napisala Tatjana Greif, Europska komisija je u godišnjem programu iznenada zapustila zakonodavnu politiku protiv diskriminacije na temelju starosti, posebnih potreba, spolnog opredjeljenja i religije, kao što predviđa Član 13. Amsterdamskog ugovora. Sada osigurava jedino još ljude s posebnim potrebama, ostale kategorije regulirane su pomoću neobvezujućih preporuka.
Bolonjska reforma je, kao što su odlično izrazili protestirajući studenti – bolonjska degeneracija. Ta administrativno implementirana reforma unosi kontrolu preko degeneracije znanja i degeneracije mogućnosti kritičkog mišljenja svih budućih generacija.
Hrvatsko ministarstvo znanosti i obrazovanja obznanilo je plan kojim se predviđa da roditelji svaki dan dobivaju SMS izvješća o ocjenama svoje djece. Što to znači za društvene odnose, slijedi li erozija povjerenja i solidarnosti kao društvenih kategorija i njihove zamjene institucionaliziranom paranojom, kontrolom i otuđenjem?
Točno tako, kapitalizam nikada nije razvijao ni solidarnost niti društveni smisao, već ide samo za iskorištavanjem, a to je uvijek u vezi s kontrolom. Nova forma kontrole je definirana digitalnom tehnologijom, internetom i mobilnom telefonijom. Paranoja i otuđenje idu ruku pod ruku s tehnologijom, i kod nje ništa nije tehnološko, već politički ideološko. Možda treba prestati govoriti o društvenom odnosu – jer taj implicira neku emotivnost i brigu – i početi upotrebljavati, kao što je to istakao Badiou, društveni antagonizam. Živimo u permanentnom izvanrednom stanju!
Žižek naglašava kako glavna opasnost danas ne dolazi od tradicionalne patrijarhalne represije, nego upravo suprotno, od naredbe uživaj!, koja se neprestano servira iz medija; zahtjev za užitkom je dominantna ideologija, a svi koji ne uživaju su reprezentirani kao manje uspješni. Posljedica je masovna likvidacija želje. Kako se boriti protiv takve situacije?
Otuđenje je postalo sexy i trendy. Ponudila bih opciju, a to je upravo politička akcija ili politički akt. Znači, suprotno predloženoj pasivizaciji i zombizaciji cijelog suvremenog društva, kako to stanje elaborira mlada zagrebačka umjetnica Lina Dokuzović koja studira u Beču na Akademiji za likovnu umjetnost, treba inicirati proces političke akcije i pokazati granice sistemu; njih sistem stalno skriva. Treba povući demarkacione linije, dekolonizirati vlastitu matricu znanja i izgraditi savezništvo sa svim povijesnim praksama i teorijama koje su sistematično marginalizirane i proglašene zastarjelima i «ready» za otpad. Postoje prakse u hrvatskom prostoru, koje idu od Mladena Stilinovića i Sanje Iveković, do Weekend arta i Grubića, te se vežu na Natašu Govedić, Biljanu Kašić i scenu oko Zareza i Mame, Antoniju Majaču ili Slavena Tolja i posebno na Feral Tribune. Šefik Šeki Tatlić je teorijska snaga s kojom radim s rukom u ruci, a Edo Maajka i punkerske riječke sile nešto što je utkano u genealogiju kritičkog prostora ex Juge.
Ekstremno organizirana platforma
Nedavno ste pokrenuli časopis Reartikulacija, umjetničko – političko – teoretsko – diskurzivnu platformu, kako stoji u podnaslovu. Možete li reći nešto više o konceptu i dosadašnjim akcijama u sklopu projekta?
U pozadini Reartikulacije postoji jasna samoorganizacijska ideološka i političko-aktivistička pozicija. U eseju Past Futures: Extreme Subjectification. The Engineering of the Future and the Instrumentalization of Life Rozalinda Borcilă i Cristian Nae pokazali su da globalizacija kapitalizma nije samo raspršena artikulacija moći, već je i konfiguracija koja utemeljuje medij produkcije ljudskih odnosa; korporativno gospodarstvo stvara novi, ekstreman proces oblikovanja subjektivnosti koji napada i pobjeđuje ustaljeno zapadnjačko individualno Ja. Neoliberalni kapitalizam djeluje na dva nivoa: prvi je dominacija nad teritorijem i gomilanje dobara i usluga, a drugi je intenzivni proces pasivizacije, koja je doslovno prisvajanje subjekta, koji postaje dio planetarnog upravljanja brojnom populacijom pomoću unutrašnje kontrole (engl. govermentality). Čovječanstvo se svakodnevno preoblikuje, i pritom samo neki zavrijede biti ljudi, a ostali se nikada neće moći emancipirati do te mjere da bi kapitalistički stroj prepoznao u njima ljudskost. Takav položaj zahtijeva ekstreman oblik (samo)organizacije i oblikovanje suprotnih strategija kojima možemo ostvariti oblike sudjelovanja onih koji se suprotstavljaju globalnim neoliberalnim kapitalističkim silama. Te sile djeluju na osnovi stupnjevanja udaljenosti između manjih tehnokratskih i upravljački usmjerenih skupina na vlasti, koje nadziru ulaganja kapitala, i svih ostalih koji žive na rubu egzistencije. Stvara se novi razred ekstremnih subjektiviteta koji nema nikakve mogućnosti za autonomno odlučivanje i autonomno djelovanje. Stoga Reartikulacija nudi oblik potpunog postvarenja kojom je moguće braniti se, i reartikulirati ekstremne uvjete u kojima se zajedno s umjetnošću, kulturom i obrazovanjem našao društveni prostor, koji je sve više reguliran ne kao život (bios) već kao smrt (nekro). Alijenacija u međuljudskim odnosima koja je motivirala generaciju kritičkog mišljenja (Frankfurtska škola) danas je samo dio spektakla, koji alijenaciju predstavlja u senzualnom, modnom, luksuznom i seksi obliku subjektivnosti u zapadnom svijetu, subjektivnosti koja nestaje zbog tehnologizacije komunikacije i estetizacije privatne sfere života. Senzualizirana alijenacija je zaštitni znak neoliberalnog globalnog kapitalizma.
Borcila i Nae tvrde, da Ja onemogućava dualnost privatnog i javnog, te posljedično samo učvrščuje produkciju subjektivnosti u mreži međuljudskih odnosa i društvenih praksa, koje primjenjuju normalizirane neoliberalne postupke subjektivne produkcije. ‘Ja’ je problematičan pa ga treba razumjeti u ovisnosti od dugotrajne povijesti kapitalizma. Subjekt je jedino suvremen termin za čovjeka (…). Načini također, po kojima zahtjevamo da se subjektu vrati njegov status, nisu ništa drugo no oblici njegovog ponovnog prisvajanja (aproprijacije).
Reartikulacija nije slobodan oblik racionalnog Ja koji odlučuje da će možda djelovati, nego ekstremno organizirana teorijska i umjetnička platforma koja zahvaća u društvenu i političku sferu, brutalno iznuđen oblik organizacije u ekstremnim uvjetima proizvodnje, života i rada; bez novca, prostora, publike i vidljivosti. Ti uvjeti niti mogu niti žele predstavljati jedino ljepotu i udobnost zapadnjačke biti. Reartikulacija je posljedica spajanja dviju struja – političke i ekonomske; politiku ne poima jedino kao sastavni dio sadržaja časopisa, već postavlja i pitanja o konceptu političkog u procesu upravljanja unutar kapitalizma koji nas tlači i sistematski nadzire. Samo na ovakav način moguće je ponovo povezati Reartikulaciju sa ekstremnim formama inženjeringa subjektivnosti, koje treba aktivirati da bi mogli djelovati u neoliberalnom kapitalizmu.
0 Comments