Kako Crna Gora može efikasije da se posveti suzbijanju pranja novca
Piše: Boris Ristović*
Početkom ove godine, kancelarija Programa Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP) u Crnoj Gori citirala je procjenu američkog Stejt departmenta i MMF, da obim pranja novca na globalnom nivou iznosi 3 – 5 % svjetskog bruto domaćeg proizvoda.
Kontraverze koje je ova procjena izazvala ukazuju na opasnost ovog fenomena, posebno u kontekstu tranzicionih zemalja kao što je Crna Gora, koje još izgrađuju svoje državne sisteme za borbu protiv ovog fenomena. To je posebno primijećeno u posljednjem izvještaju Evropske komisije o napretku u Crnoj Gori.
Fenomen pranja novca se javlja kao posljednja faza seta kriminalnih aktivnosti (davanje/primanje mita, pronevjera novca, izbjegavanje poreza, nelegalna trgovina narkoticima, cigaretama, oružjem…) i njime se označava komplikovani proces, na čijem početku stoji nelegalno stečeni novac, koji se preko serije finansijskih transakcija pretvara u legalni kapital.
Neumitno se postavlja pitanje kako Crna Gora, njen državni sistem i svi društveni segmenti reaguju na ovaj problem.
Kao prvo, u crnogorskom državnom sistemu za sprječavanje pranja novca postoje četiri bitne cjeline sa različitim odgovornostima i nadležnostima. Uprava za sprječavanje pranja novca u direktnoj interakciji sa finansijskim tržištem (u najširem značenju te riječi) dolazi do podataka, kojima servisira policiju čije istražne radnje omogućavaju tužilaštvu da procesuiraju slučajeve pred sudovima.
Treba mijenjati Krivični zakon
Što se tiče normativnog dijela, nedavno izmijenjeni Zakon o sprječavanju pranja novca i finansiranja terorizma pruža prilično zadovoljavajući okvir za funkcionisanje Uprave.
Međutim, kako je sama Uprava odgovorna samo za jedan dio kompletnog procesa, tako je i pomenuti zakon samo jedan dio zakonskog osnova za borbu protiv sprječavanja pranja novca.
Drugi dio, veoma važan, je krivično zakonodavstvo. Imajući u vidu planove o veoma bitnim izmjenama Krivičnog zakona i Zakonika o krivičnom postupku, tokom ove godine, od izuzetne je važnosti pomenuti da će – ako ti zakonski tekstovi ne uvedu institut prebacivanja tereta dokazivanja krivice na okrivljene – u slučajevima pranja novca – biti propuštena prilika da se učini važan korak naprijed u podizanju efikasnosti kompletnog sistema borbe protiv pranja novca.
U vezi s tim je i još jedna očekivana novina u crnogorskom pravnom sistemu – prošireno oduzimanje imovine stečene kriminalnim aktivnostima, mada još nije jasno da li će ova materija biti tretirana kroz izmjene krivičnog zakonodavstva ili kroz posebni zakonski akt.
Broj pravosnažnih presuda u vezi sa pranjem novca, koliko god u Crnoj Gori bio zaista nizak – nije jedino mjerilo kvaliteta.
Naime, karakteristično mali broj presuda po osnovu pranja novca posljedica je otežane dokazivosti ovog krivičnog djela, ali i toga što se u istražnom procesu mnogo lakše dolazi do dokaza po druga krivična djela (posebno utaje poreza).
Nedostaje interakcije državnih organa
Da bi se stekla realna slika o ovoj problematici u Crnoj Gori od suštinske je važnosti uspostaviti transparentan i jasan sistem interakcije između Uprave, policije, tužilaštva i sudstva, koji bi omogućio jasne podatke o broju, progresu i rezultatima postojećih slučajeva, sa jasnom odgovornošću svakog organa ponaosob.
U protivnom, nezadovoljavajući krajnji rezultat će biti pripisan kompletnom državnom sistemu. Štaviše, postojanje jasnih podataka će samo po sebi doprinijeti stvaranju realne slike, poboljšanju društvene debate o ovom problemu i smanjivanju prostora za, pogotovo političke, špekulacije.
Što se tiče samih posljedica pranja novca – država je oštećena, ne samo finansijski, već se nekažnjavanjem ovih aktivnosti bitno smanjuje sposobnost države da zaštiti društvene interese, kao i interese onih pojedinaca koji svoje poslovanje vrše u zakonskim okvirima.
Ako ovakve anomalije poprime veće razmjere, onda se i povjerenje samih građana u državu i motivisanost za poštovanje zakona bitno umanjuje.
S druge strane, država je zadužena za održavanje ključnih servisa za građane: zdravstvo, obrazovanje, socijalna davanja, saobraćajna infrastruktura, pravna i fizička bezbjednost…
Ovi servisi se finansiraju iz državnog budžeta. Državni budžet se puni sredstvima koje država ubira od prihoda, od poreza na prihode zapošljenih, poslovanja privrednih preduzeća, pa sve do naplate carina na uvoz robe i raznih drugih finansijskih davanja.
Opasnost po državu!
Nelegalni finansijski tokovi, koji sami po sebi rezultiraju pranjem novca, predstavljaju opasnost za državu jer nisu obuhvaćeni poreskim sistemom prikupljanja prihoda.
Prema tome, svaki cent koji – umjesto u budžet – završi u nečijem privatnom džepu znači manje sredstava za kvalitetno pružanje usluga svim građanima.
Manje sredstava za škole koje pohađaju djeca i omladina, manje sredstava za bolnice i domove zdravlja, manje sredstava za održavanje i izgradnju puteva, manje sredstava za penzije i socijalna davanja, manje sredstava za izgradnju i održavanje kvalitetnog rada policije i sudstva…
Shodno tome, pranjem novca koji bi potencijalno služio kao budžetska podrška pomenutim državnim servisima, namijenjenim svim građanima, tj. novca koji pripada svima – on završava u džepovima pojedinaca.
Onog trenutka kada građanin shvati da ovakve pojave direktno utiču na njegov život, uskraćujući mu kvalitet usluga koje mu pruža država, zagarantovanih ustavnim i zakonskim propisima, počeće sa modernim tumačenjem patriotizma, koje se ogleda u poštovanju zakona, plaćanju poreza i građanskom aktivizmu.
A u procesu daljeg razvoja i demokratizacije crnogorskog društva na osnovama evropskih standarda – ko može zamisliti većeg patriotu od onog koji plaća poreze, poštuje zakone i spreman je da se bori za zaštitu svojih interesa, odnosno interesa društva koje mu to omogućava i garantuje?
*Autor je menadžer projekta za antikorupciju u kancelariji UNDP-a u Podgorici
0 Comments