Piše: Inoslav Bešker

Smatrate li da se mentori i zaštitnici mita, kriminala i korupcije nalaze na tri strane Markovog trga i Zrinjevcu 3,  te koliko će se dugo novinari baviti ovim nesumnjivo sramotnim i kukavičkim prebijanjem novinara Dušana Miljuša, a da se pri tome ne prozovu stvarno odgovorni za to da se Hrvatskom slobodno šeću naručitelji tog sramotnog i kriminalnog djela?

Stjepan Tot,  Slatina
(3-VI-2008)

Atentat na Dušana Miljuša nije izoliran čin, nego samo jedna od mračnih epizoda u mreži (1) prikrivanja i zataškavanja unosnih zločina te (2) zastrašivanja ili eliminiranja onih koji te zločine otkrivaju i na njih podsjećaju.

U Italiji, u kojoj živim, prvi na udaru organizirana kriminala su bili tužioci koji su posjedovali tzv. "povijesnu memoriju" o zločinima, koji su bili kadri na temelju toga proniknuti u tkivo mafija i njihove sprege s vlašću (jer i toga je bilo), a i s Crkvom (ondje gdje je "zatvarala oči"). Drugi na udaru bili su hrabri svećenici, koji su "na terenu" pokazivali da se može i drukčije, a ne po mafijaškim pravilima. Stradali su, naravno, i oni koji su se mafiji oduprli ne plativši rackett ili ometavši njezine poslove.

U Hrvatskoj, kao i u Rusiji, prvi na udaru su novinari – s time da ih je u Rusiji ubijeno više od 200, a u Hrvatskoj (još) ne ubijaju. Daleko od toga da bih htio da neki plaćeni ubojica prospe mozak državnom odvjetniku. Nipošto. Ili nekom župniku u četvrti u kojoj mafijaši diktiraju pravila. Bože sačuvaj. Ali ne možemo ne vidjeti da mafija u Hrvatskoj samo novinare vidi kao zbiljsku prepreku svome nesmetanom gospodarenju. Neke je kupila, i to nije tajna. Neke pak mlati i prijeti im ubojstvom, a u slučaju Dušana Miljuša stigla je na sam rub ubojstva.

To su činjenice.

Mirko Norac Kevo osuđen je ovih dana nepravomoćno jer je znao za zločine u Medačkom džepu, a nije poduzeo mjere iz svoje nadležnosti da to spriječi ili kazni. U toj zapovjednoj odgovornosti toga hrvatskog generala i po mnogima istinskog junaka dio je odgovora na Vaše pitanje.

Drugi dio odgovora je u činjenici da je Norac u zatvoru jer je u Gospiću činio i organizirao zločine, a onaj tko mu je to izravno zapovijedao, tko ga je obmanuo da su ti zločini u interesu Hrvatske, i koji je pravomoćno osuđen na veću kaznu zatvora – Tihomir Orešković – boravi na slobodi, jer je bolestan, po liječničkim nalazima, taman toliko da ne bude u tamnici, ali ne toliko da bude u Bolnici za lišene slobode na zagrebačkoj Svetošimunskoj cesti (o lažnim liječničkim uvjerenjima i obmanama javnosti, poput tvrdnje da je Mladen Naletilić na samrti, a da Franjo Tuđman ima vrijed želuca, nećemo ovdje opširnije – ali i ona pokazuju razmjere urote laži u svrhu ne samo zaštite zločinca u prvom slučaju, nego i političkog obmanjivanja javnosti u oba slučaja, ne samo bez kazne, nego i bez ikakve etičke odgovornosti, kamoli stida).

Podsjetimo da obavještajna zajednica ili ne zna ili neće (ne znamo što je gore) ući u trag onima koji zastrašuju novinare odnosno svjedoke, ali zna i hoće sama zastrašivati i progoniti novinare, npr. Željka Peratovića koji ne dopušta da se zaboravi nekažnjeno ubojstvo krunskog svjedoka ratnog zločina, dakle Milana Levara.

Dok se usporava i zataškava postupak protiv Branimira Glavaša, optuženoga za ratne zločine, za ministra unutrašnjih poslova postavljen je Berislav Rončević, političar koji je ničim izazvan tvrdio da sve duguje Branimiru Glavašu i koji izaziva javnost, tvrdeći da ne zna tko je Dušan Miljuš, ako je istinit taj citat. A o takvu ministru ovise gospoda Benko odnosno Tomurad, koji niti odstupaju, niti ih Rončević smjenjuje, čak ni pošto policija građanku bez relevantna medicinskog a kamoli pravnog razloga odvodi u ludnicu. O ministrici Ani Lovrin ovisi zatvorski sustav, iz kojega osuđeni Hrvoje Petrač može suvereno odlučivati koga treba a koga ne treba prebiti, kako svjedoči njegova gospođa mama – a da ni to nikoga u vlasti ne zanima.

U Ustavu jasno piše tko je sve odgovoran za obavještajnu zajednicu, u Ustavu jasno piše tko predlaže ministre, tko ih imenuje, a tko im izglasava povjerenje, u Ustavu jasno piše tko donosi zakone i nadzire njihovo provođenje.

Dovoljno je, dakle, pročitati Ustav, promotriti stanje, primijetiti kako se u Hrvatskoj nekažnjeno ubijaju ili zastrašuju svjedoci, ucjenjuju i premlaćuju privrednici, zastrašuju, proganjaju odnosno prebijaju novinari, a  sve to bez procesuiranja i kažnjavanja – pa zaključiti da ste vjerojatno u pravu, kad je riječ o Saboru i o Vladi (ne izuzimajući ni period 2000-2003), ali ne treba zaboraviti da nad obavještajnom zajednicom stanovite ingerencije ima i predsjednik Republike. Ako se sjetimo novinara koje je mafija kupila ili su s njome organski srasli i kad vidimo njihove veze, ne samo prijateljske s nekim vrhovima vlasti, nego i poslovne (kakve s njima ima i Grad Zagreb koji ih sufinancira) – nešto smo bliže lociranju žarišta raka, a ne samo njegovih mafijaških metastaza.

Vijeće Evrope je na Četvrtoj ministarskoj konferenciji o politici sredstava masovnog komuniciranja, u Pragu 7-8 prosinca 1994, dogovorilo i objavilo ovo načelo:

"Održavanje i razvitak izvorne demokracije iziskuju postojanje i jačanje slobodnoga, neovisnoga, pluralističkoga i odgovornog novinstva. Taj se zahtjev ogleda u potrebi da novinstvo:

• informira pojedince o djelovanju javne vlasti i o djelovanju privatnog sektora, omogućujući im tako da formiraju svoje mnijenje,
• omogući pojedincima odnosno skupinama da izražavaju mnijenja, pridonoseći time da o tim mnijenjima budu obaviještena i javna i privatna tijela, te društvo u cjelini,
• podvrgava djelovanje različitih tipova vlasti stalnome kritičkom preispitivanju."

Novinstvo je, dakle, i djelatnost kojom se zadovoljava ljudsko pravo na informiranost, pravo koje je izravno u funkciji temeljnih ljudskih prava – na život, slobodu, rad, ravnopravnost. Istraživačko novinarstvo, u kojemu se dokazao i zbog kojega je stradao Dušan Miljuš, bavi se ponajprije trećim aspektom citiranoga praškog načela, koje obavezuje i Hrvatsku, barem otkako je uspjela biti primljena u Vijeće Evrope. Tome trećem aspektu bi morali biti usmjereni i novinarski komentari (pa i ovaj).

Svojedobno sam citirao Alana Knighta, koji je (2000) ustvrdio da "istraživački novinari mogu biti viđeni kao čuvari javne savjesti". To nipošto ne znači da bi istraživački ili ini novinari imali odlučivati kako se tko ima ponašati, ni da su čuvari nekoga višega moralnog znanja, napisali su (1998) Ettema i Glasser, koji smatraju da novinari donose i pronose podatke koji angažiraju javni osjećaj za pravdu i da bi novinari morali biti, dakle, "čuvari onoga što zamišljamo da je naša savjest: moralno angažiran glas".

Novinari to moraju činiti nenaoružani ičim osim svojim riječima, podacima, činjenicama, zaključcima, ili naprosto pitanjima. Zbog toga, i samo zbog toga, ubijani su i u nedavnome hrvatsko-srpskom ratu. Kada to tako čine, oni – tvrdi Vijeće Evrope – održavaju i razvijaju istinsku demokraciju.

Vlast koja omogućuje ili makar dopušta da novinari zbog toga nekažnjeno stradaju, logično je protiv održavanja i razvijanja izvorne demokracije. Ako omogućuje ili dopušta bilo ratnom zločinu, bilo mafiji, da zastrašuje ili eliminira novinare, onda znači da je s tim zločinima povezana, bilo idejno, bilo ekonomski, ako ne i jedno i drugo.

Naravno da će nam sada opet nekoliko dana ili tjedana zamazivati oči i tvrditi da čine sve što mogu. Povjerovati im treba tek ako činjenicama pokažu da su za suzbijanje mafije i ratnog zločina, i to bez pritiska izvana. Nisam optimist da ću to u Hrvatskoj doživjeti.

Jutarnji list