U BiH, osobito u Sarajevu, omiljeni Stjepan Mesić zavrijedio je svojim vikend-duelom s Miloradom Dodikom da ga, uostalom baš kao i uvijek kada nas obraduje svojom nazočnošću, Hanka i Kemo odvedu kod Hodžića na ćevape

Piše: Josip Vričko

U BiH – osobito u Sarajevu – omiljeni Stjepan Mesić zavrijedio je svojim vikend-duelom s Miloradom Dodikom da ga, uostalom baš kao i uvijek kada nas obraduje svojom nazočnošću, Hanka i Kemo odvedu kod Hodžića na ćevape, kojom će se prigodom tradicionalno pjevati i pričati vicevi do koliko god to predsjednički protokol dozvoli. Bosni, međutim, već odavno nije do viceva, a hrvatski se predsjednik u subotu u to mogao osobno uvjeriti na domaćem terenu. Očito iznerviran što je, evo, nakon šefa srbijanske diplomacije Vuka Jeremića, i drugi Srbin, u samo nekoliko dana, usred Zagreba pokazao kako (srpski) vukovi dlaku mijenjaju, ali ćud nikako – Mesić je, uz ostalo, eresovaskoga vožda nazvao – iluzionistom. A neizravno i bezobraznikom, što se, evo, u "Lisinskom" usudio falsificirati povijest.

 Ne dvojim kako hrvatski predsjednik razmjerno dobro poznaje političku situaciju u prvom komšiluku, pa me stoga prilično čudi da već nije detektirao da je Milorad Dodik najmoćniji političar u BiH. O njegovoj moći, možda i ponajviše, svjedoči gotovo šizofrena okolnost – Bakir se Izetbegović proteklih dana, pa, eto, i nakon, kazao bi Lagumdžijin SDP, zagrebačkog perfomansa drugara Miće, promovirao u odvjetnika lidera bh. Srba, što svoju domovinu spominje samo u krajnjoj nuždi. Potpredsjednik stožerne bošnjačke stranke, naime, drži kako se ne treba bojati psa koji laje, te da, u biti, Dodik jača Bosnu (?!) tako što ekonomski oporavlja Republiku Srpsku. Što, valjda, sugerira kako, baš kao što je nekada govorio Bakirov stranački šef Tihić, nitko odavde ne može ništa odnijeti. A komu se ide preko Drine – široko mu polje. Nek’, biva, veže opanke!

Slažem se, ipak, s Mesićem kako je ključ "slučaja Dodik" u Beogradu. Odakle bi, ali s relevantnih mjesta, Banjoj Luci trebalo objasniti kako im je (jedina) domovina Bosna i Hercegovina, a Sarajevo glavni grad. Baš kao što su to više puta iz Zagreba (zapadnom) Mostaru – ili Širokome Brijegu, svejedno – poručili hrvatski predsjednik, ali i hrvatski premijer. Mada je Sanader potkraj tjedna malo kompromitirao svoju poziciju, pokušavajući – poput Velikoga brata – u Zagrebu pomiriti, štoviše ujediniti dvije sestre, dva posvađana bh. HDZ-a…

 U nas, u apatičnoj, pa tim slijedom i patetičnoj Bosni dosada, a koliko vidim ni nakon zagrebačkog dodikovanja, nije problematizirana bjelodana politička okolnost; Milorad Dodik i Boris Tadić politički su saveznici. Unatoč tomu, ovdje se, vjerojatno slijedom međunarodnoga naputka, srbijanski predsjednik doživljava kao europejac. Srbijanski preporoditelj – čak! Baš se, međutim, na "slu­čaju Tadić" zrcali kako nam, zapravo, malo za ljubav treba. Pa je tako važnije to što se čelnik DS-a rodio u Sarajevu, nego to što mu je – kad je odavde odselio i bio već veliki – u beogradskome dnevnom boravku kreiran i ćaletovom rukom redigiran Memorandum SANU-a.

Pasusi, doduše ponešto parafrazirani, toga velikosrpskoga pamfleta, ali i projekta – mogu se prepoznati u istupima, ili, pak, nastupima, srbijanskih političara s obje strane Drine. Pritom, svjedoci smo danas – baš kao što smo (neki) bili i ranih devedesetih – ne prezaju (veliko) srbovati jednako u Sarajevu i(li) Zagrebu… da o Beogradu ili Banjoj Luci – novim Palama, i ne govorimo. Zato, bez iluzija molim; Milorad Dodik nije iluzionist, a još manje, kao što vjeruje Izetbegović mlađi, pas koji (samo) laje. On i sve ono što radi dio je projekta.

Nezavisne Novine