Karl-Heinz Dellwo, bivši član terorističke skupine Rote Armee Fraktion, koji je 1975. godine s pet drugova zauzeo njemačku ambasadu u Stockholmu

Piše: Vesna Laušić

‘Od tvrdnje da nam je potrebna stalna revolucija, koju su nekada svi zagovarali, nije ostalo ništa, sve se individualiziralo. Ideja lijevih više ne postoji, a ljevičari žele zaboraviti svoju ljevičarsku prošlost’ 

Iako je najveću pozornost publike na jučer završenom Subverzivnom filmskom festivalu u Zagrebu izazvao svjetski poznati filozof Slavoj Žižek, mnogima je među gostima tog novopokrenutog festivala vjerojatno ipak najitrigantniji bio Karl-Heinz Dellwo, bivši član poznate njemačke oružane skupine RAF (Rote Armee Fraktion), koji je, nakon zauzimanja njemačke ambasade u Stockholmu 1975. godine, 21 godinu proveo u zatvoru.

Dellwo je, naime, zajedno s još pet pripadnika druge generacije RAF-a, tom akcijom htio postići da njemačke vlasti oslobode 23 zatočena pripadnika prve generacije RAF-a, među kojima i Andreasa Baadera i Ulricke Meinhof.

Međutim, pod (javnosti) još uvijek do kraja nerazjašnjenim okolnostima, tijekom talačke krize došlo je do eksplozije u kojoj je poginulo dvoje zaposlenika veleposlanstva i dvoje pripadnika skupine.

Ostali su uhićeni pred kamerama: Dellwo je osuđen na doživotni zatvor, no u proljeće 1995. pušten je na slobodu. Taj, unatoč svemu dobrodržeći 56-godišnjak danas vodi tvrtku BellaStoria Film te u Hamburgu živi sa suprugom Gabrielom Rollnik, koja je kao pripadnica skupine "2. lipnja" također odrobijala 15 godina.

U Hrvatskoj je upravo objavljen prijevod knjige Gerda Koenena o RAF-u. Ako je vjerovati recenzijama, on pripadnike skupine prikazuje i kao svojevrsne terorističke šminkere, pop-ikone. Koliko ta, kao i druge priče koja nam se danas serviraju o RAF-u uopće mogu biti vjerodostojne, budući da ih stvara sustav protiv kojega se RAF borio?

Odgovornost za Stockholm Zašto ni danas ne želite reći detalje događaja u njemačkoj ambasadi u Stockholmu 1975.? Već sam puno govorio o tomu, ali u smislu subjekta i objekta, počinitelja i povijesti. Ne želim njemačkim medijima i javnosti dati kriminalističke detalje, kako bi onda to mogli demonizirati. Iako su se kasnije gotovo svi članovi skupine oprali od odgovornosti – ispalo je da je samo troje ljudi odgovorno za sve – ja ne bježim ni od odgovornosti ni od kolektiva. Unutar kolektiva možemo jedan drugome reći: ti si odgovoran za to, a ti si za to, ali ne želim detalje iznositi u javnost.

Istina je da je to bilo razdoblje u kojemu je vladala pop-kultura: pripadnici RAF-a bili su mladi umjetnici kojima je bio bitan i izgled. No, u razdoblju od 1976. do 1978. godine, umjetnost i pop-kultura stopile su se s idejom oslobođenja, što je jako bitno. Danas, međutim, imamo samo kulturu i umjetnost, ali bez te želje za oslobođenjem. Nekada su, u postfašističkom razdoblju od 1945. do 1968., u Saveznoj Republici Njemačkoj, svi bili povezani – lijevi političari, sociolozi, bivši povratnici iz Vijetnama… Svi su slobodno razgovarali o politici, kritički gledali na društvo.

Mislite da se danas ne može govoriti o nekoj suvremenoj ljevičarskoj viziji društva?

Točno. Od nekadašnjeg diskursa, odnosno od tvrdnje da nam je potrebna stalna revolucija, koju su nekada svi zagovarali, nije ostalo ništa, sve se individualiziralo. Ideja lijevih više ne postoji: tu i tamo ima malih promjena u sustavu, ali ne postoji sveobuhvatnija misao o tomu kako oblikovati novo društvo; ideje kao što su kolektivizam i emancipacija više ne postoje. I sami ljevičari žele "odgurati" od sebe svoju ljevičarsku prošlost, žele je zaboraviti.

Zašto se to dogodilo?

U posljednjih sto godina bilo je puno pokušaja i puno neuspjeha; mislim da je ljudima potrebno da to probave. Tek nakon toga mogle bi se početi rađati nove ideje. Možda neki pokret već i postoji, ali on još nije postao svjestan; početkom stoljeća činilo se da ima nade, a onda se 2002., 2003. sve razvodnilo. Lijevi radikali više ne žele dovesti u pitanje njemački sustav.

Koliko je to posljedica 11. rujna 2001.?

Zatvorski dani Jeste li u zatvoru bili izloženi većoj opresiji nego što bi to bio slučaj s nekim nepolitičkim zatvorenikom? Kad sve zbrojim, u 21 godinu zatvora, 18 mjeseci štrajkao sam glađu, preživio sam 220 napada petorice, desetorice, tridesetorice… Ali, najgore mi je bilo to što sam se nalazio u traktu visoke izolacije u kojemu je sve bilo bijelo: tada sam stvarno mislio da ću poludjeti. Moglo bi se to usporediti s fašizmom, ili ovime što sad Amerika na još gori način radi u Guantanamu. Mi smo, kao ljevičari, bili izdvojeni kao posebna grupa ljudi bez ikakvih prava, i stavljeni u uvjete u kojima više ništa nije bilo prirodno. Kako ste uspjeli preživjeti tih 20 godina? U zatvoru politika prestaje biti centralno pitanje: to je jedna egzistencijalna situacija u kojoj se postavlja samo pitanje – potonuti ili isplivati. Održala me slika o sebi: nisam htio dopustiti da me se tretira kao životinju.

Sve to ima veze i s realsocijalizmom i drugim stvarima, ali, naravno, i s napadom 11. rujna. Realsocijalizam, kao sistem koji se počeo razvijati u istočnom bloku nakon Oktobarske revolucije, propao je, antimperijalistički pokreti također. Pogledajte što se danas događa u Angoli: Mugabe je nekada poticao ljevičarstvo, a sada provodi diktaturu. Osim toga, iskustva pojedinaca su loša i dolazi do delegitimizacije pokreta. A onda je tu i ta islamistička prijetnja s Istoka. Svi su se ljevičari zbog toga primirili i kažu: građanski sustav je sada ono što mi moramo braniti. Nestao je revolucionarni žar, misli se – bolje da više ne diramo sadašnji sustav.

Što osobno mislite o napadu 11. rujna?

Ta akcija pokazuje da im je ponestalo sredstava, a način na koji je izvedena automatski diskreditira sve njihove političke ciljeve i nema smisla. Drugo, budući da ja odbijam svaku religiju, u svemu tomu nalazim i vidljive realne oprečnosti: i u podjeli uloga, i u odnosu sila koje stoje nasuprot Zapadu. Mislim da se radi o tomu da se vizija oslobođenja svijeta koju je nudila 1968. raspala, i neki se, budući da nema druge, vraćaju korak natrag, sili i religiji, koja im nudi tu nekakvu budućnost.

Radikalni, ali i oni umjereniji ljevičari uglavnom zaziru od religije i duhovnosti općenito. Zašto?

Ja sam odrastao kao katolik: imao sam 15 godina kad sam izbačen iz katoličke škole, a s 18 sam, budući da se to nije moglo napraviti ranije, izbačen i sa župnog vjeronauka, što je tada bio veliki skandal. Svi oni koje doista zanima svijet, koji se bave situacijom u svijetu, znaju da nema tog "drugog doma" na drugom svijetu, nekakvog raja, nego žele stvoriti "raj" na ovom svijetu, u kojemu žive. Osobno mislim da se na puno ideja iz kršćanstva čovjek uvijek može pozvati – na pravednost i jednakost prije svega. Možda je to najbolje formulirao György Lukács, koji je rekao da je kršćanstvo izjednačilo ljude pred Bogom, francuska revolucija pred zakonom, a socijalizam ih izjednačava u stvarnom svijetu, dakle u svemu, pa i u gospodarskom smislu.

Otkud potječe "slika o sebi"? Moja me je majka pokušala odgojiti kršćanski, možda je to odatle (smijeh). To je sve stvar odluke: morate odlučiti o pitanjima koja dolaze prije politike – hoćete li biti časni, hoćete li lagati, hoćete li iskorištavati druge ili ćete biti otvoreni prema drugima… To se ne uči u marksizmu ili negdje drugdje; to naučite u djetinjstvu ili mladosti, a život vam kasnije neprestano iznova postavlja to pitanje, na neki vas način testira.

Politika je danas među ljudima uglavnom proskribirana kao manipulacija. Postoji li neki drugi način borbe protiv nepravdi?

Upravo je pokret 1968. kritizirao takvo shvaćanje politike. Šezdesetosmaši su se borili da sve bude politizirano, čak i osjećaji: tražili su da ljudi sudjeluju u odlukama, jer se zakoni ne mogu donositi izolirano od subjekta. Samo potpunom politizacijom može se emancipirati od politike. Andreas Baader je govorio: Cilj politike je ukidanje politike. Sada je sve to nestalo, ostalo je samo sjećanje na 68…

Kada biste srednjoškolcima govorili o RAF-ovcima, što biste im rekli? Biste li ih uopće nazvali teroristima?

RAF-ovci nisu htjeli živjeti u kapitalističkim uvjetima; htjeli su se izdići kao ljudi, biti u stanju ponovno oblikovati svoj život, ali ne tako da se to svede na individualnu razinu, nego da to postane stanje u društvu: da to svatko ima priliku nešto učiniti, da je u središtu čovjek. RAF je u tom svom naletu htio postati subjekt, stvaralac povijesti: zato je i došlo do naoružavanja i do tih akcija. No, kad su vidjeli da ne mogu biti subjekti, da ta njihova ideja nije provediva – oni su umrli. 

Slobodna Dalmacija