Prisilno odvođenje Mirjane Pukanić u vrapčansku umobolnicu prestalo je biti internim problemom jedne obitelji u onom času kad su javni mehanizmi počeli kršiti zakonske i etičke norme kako bi ispunili plan Ive Pukanića

Piše: Ivica Đikić

Predsjednik Republike Stipe Mesić u subotu je dao legitimaciju nastojanju dobrog dijela državnih struktura da se zataška ili razvodni priča o nezakonitoj upregnutosti državnih i gradskih institucija i službenika u realizaciju morbidnih privatnih interesa utjecajnog novinskog izdavača Ive Pukanića. "Obitelj Pukanić prolazi krizu, jedno teško razdoblje, i mislim da je najbolje ostaviti ih na miru", preporučio je Mesić koji se suzdržao od komentiranja institucionalnog postupanja u slučaju Mirjane Pukanić. No, zato je održao kraće predavanje o načinu na koji bi novinari trebali pristupiti tematici što je vezana uz pokušaj ubojstva Ive Pukanića. "Taj slučaj ne treba podcijeniti i policija ga treba shvatiti ozbiljno. Treba pronaći onoga tko je pucao i onoga tko je to naručio", rekao je šef države, te je podsjetio na ubijenog bankara Ibrahima Dedića kojemu nitko nije vjerovao kad je govorio da ga hoće likvidirati. A onda je likvidiran.

Mesić o obitelji

U vezi s pokušajem Pukanićeva smaknuća Mesić je, načelno, u pravu. Samo načelno, jer postoji nekoliko točaka koje zdravom razumu i logici otvaraju prostor za analiziranje Pukanićeva svjedočenja: priča mu je rupičasta, a bilo bi naprosto neodgovorno ne primijetiti nelogičnosti. Drugo, Pukanić je svojim sveukupnim imidžom i javnim djelovanjem, a naročito ponašanjem u posljednjih petnaestak dana, itekako dao povoda da se dovede u pitanje ono što je ispripovijedao o događaju koji se zbio pred zgradom u zagrebačkoj Ilici: u televizijskoj debati što je upriličena dvadesetak sati poslije pucnjave u kojoj je bio meta, Pukanić je, recimo, o tome govorio sasvim uzgredno, e da bi većinu svog učešća u toj emisiji posvetio vrijeđanju novinara i civilnih aktivista koji su se zauzeli za ljudska prava njegove supruge Mirjane.

Mesićeva rečenica o obiteljskoj krizi Pukanićevih, krizi koja ne bi trebala zanimati javnost i koja je medijski preuveličana, neodrživa je čak i u načelnom smislu. Ona, ta ignorantska rečenica, nije ništa drugo doli predsjednikovo bezobzirno stajanje u zaštitu čovjeka koji mu je dugogodišnji prijatelj i vjerni sudrug u nekim vrlo sumnjivim podzemnim političkim operacijama, kao što je bila neuspješna akcija tzv. spašavanja Ante Gotovine. Prema Feralovim informacijama iz izvora bliskih pantovčačkim dvorima, predsjedniku je nekoliko njegovih savjetnika – među kojima i neki do čijeg mišljenja drži – sugeriralo da ne progovara o toj aferi ili da, ako progovori, bude neutralan i da ne iskazuje simpatije prema Pukanićevim gadljivim operacijama. Nije poslušao.

Žarko Puhovski, bivši predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora, nije, pak, uspio preskočiti svoje ekshibicionističke porive koji ga već godinama tjeraju da fanatično teži originalnosti promišljanja makar pritom dolazio u sukob s pameću i moralom. Puhovski se sastao s Pukanićem kako bi relativizirao poziciju i napore HHO-ova predsjednika Ive Banca. Istodobno, odvjetnik Veljko Miljević – duhovni učenik Ž. Puhovskog – sastao se sa Stipom Mesićem, da bi zatim preuzeo ulogu Pukanićeva odvjetnika i glasnogovornika.

Asistencija sistema

Prisilno odvođenje Mirjane Pukanić u vrapčansku umobolnicu prestalo je biti internim problemom jedne obitelji u onom času kad su javni mehanizmi počeli kršiti zakonske i etičke norme kako bi ispunili plan Ive Pukanića da suprugu na duže vrijeme smjesti u psihijatrijsku ustanovu i da je u nastavku postupka liši tzv. poslovne sposobnosti: to je bio scenarij pretvaranja gospođe Pukanić u osobu koja nije sposobna da se brine o svojim pravnim poslovima, pa bi se njezin moćni muž – uz još pokoju asistenciju sistema – domogao autonomnog raspolaganja cjelokupnom obiteljskom imovinom. Da je takav plan uistinu postojao, najbolje svjedoče izjave Ive Pukanića koji je zdušno podržavao prisilnu hospitalizaciju svoje supruge i koji je najgrubljom verbalnom vatrom nasrtao na sve one što su tražili da se ispita zakonska i medicinska opravdanost njezina prisilnog smještanja u duševnu bolnicu. Kad je zagrebački Županijski sud – na temelju nezavisnog psihijatrijskog vještačenja – odlučio da hospitalizacija nije potrebna, Pukanić je nevoljko okrenuo ploču, nastojeći da se zaboravi njegov prvotni plan i da se poštede svi javni službenici koji su mu otvoreno pomagali, zloupotrebljavajući svoje položaje i ovlasti.

Njegova je želja u dobroj mjeri uslišana, jer do današnjeg dana Državno odvjetništvo nije pokrenulo predistražni postupak u kojem bi se ustanovilo tko je i zašto kršio zakone i zlorabio javnu funkciju prilikom odvođenja Mirjane Pukanić u Vrapče. Dostavljaju se očitovanja umiješanih ljudi i institucija, pišu se izvještaji i nadležna tijela pronalaze da je sve bilo čisto, a za to se vrijeme istražni aparat i javnost bave isključivo paralelnim svijetom koji je osmislio Ivo Pukanić: u igri su nepoznati ucjenjivači labavih motiva, narko-mafija, neviđeno šeprtljavi ubojica, kokainske sklonosti i ostali Pukanićevi magneti za odvlačenje pažnje s njegovih sistemskih pomagača. Gdje je nestao interes za dr. Jasnom Lulić? Ili za dr. Dunjom Tomljenović i dr. Slobodankom Keleuvom? Ili za dr. Zvonimirom Šostarom i dr. Vladom Jukićem? Za Marijanom Tomuradom i onima u policijskoj hijerarhiji koji su iznad njega?

Liječnica opće medicine s Črnomerca Jasna Lulić policiji je – nakon neznano čijeg poziva – telefonski naložila da nasilno hospitalizira gospođu Pukanić. Pritom nije dostavila pismeni nalog i pisano obrazloženje za takvu vrstu postupka. Prema našim informacijama, u trenutku kad je alarmirala policiju nije čak bila ni u ordinaciji, a poslužila se neuvjerljivim izlikama da bi izbjegla pojavljivanje u stanu u kojemu je Mirjana Pukanić mirno sjedila i razgovarala s novinarima: bila je, naime, čula za žurnalističku prisutnost na toj adresi, a dobro je znala da o psihičkom stanju dotične pacijentice, kao ni o psihijatriji, nema pojma. Zašto tužiteljstvo i policija više od deset dana oklijevaju da saslušaju Lulićevu koja bi trebala objasniti na temelju čega je dala nalog za hospitalizaciju, jer obrazloženja nema ni u uputnici koju je naknadno ispisala? Otkud joj zaključak da je Pukanićeva neposredno i ozbiljno opasna za samu sebe ili za druge ljude, ako ju nije ni vidjela ni čula? Koji su je motivi vodili? Zašto nije priupitana je li ju netko pritisnuo da uzbuni policiju?

Prijateljsko klupko

Kako se, kao što rekosmo, Jasna Lulić nije pojavila u Ilici, policajci su se morali povući da sačekaju dolazak druge liječnice. Tada se pojavila djelatnica Hitne pomoći dr. Dunja Tomljenović koja je policiju naputila da odvede Pukanićevu u bolnicu. Tko je znao da se dr. Lulić nije pojavila tamo gdje se trebala pojaviti? Tko je Dunju Tomljenović poslao na poprište drame i tko joj je objasnio o čemu se radi i što treba poduzeti? Ni ova gospođa još uvijek nije dobila priliku da istražiteljima odgovori na gornja pitanja, ali i na pitanje na osnovu čega je – u roku od nekoliko minuta – ocijenila da je Mirjana Pukanić u stanju koje zahtijeva hitni smještaj u klinici za duševne bolesnike. Što je to vidjela ona, a nije vidio nitko drugi tko je u tom trenutku bio prisutan u stanu u Ilici?

Liječnici Tomljenović, koja također nema dodira s psihijatrijom, neposredna je šefica dr. Slobodanka Keleuva, ravnateljica zagrebačke Hitne pomoći. Ni ona nije podvrgnuta obavijesnom razgovoru, premda za to postoje vrlo opravdani razlozi: dotična ravnateljica kućna je prijateljica Sine Karli, najbliže Pukanićeve suradnice. Sasvim je logično zaključiti da je Tomljenovićevu na intervenciju poslala upravo dr. Keleuva i da joj je ona objasnila što treba činiti, ali politički strogo kontroliranom Odvjetništvu i istoj takvoj policiji logika u ovoj priči evidentno ne znači ništa. Zašto je dr. Tomljenović odlučila da se Mirjanu Pukanić otpremi u Vrapče, a ne u bolnicu u Vinogradskoj, koja je njezina mjesna bolnica? Zato što joj je tako naredila osoba koja ju je poslala na specijalni zadatak, osoba koja je, naime, znala da je dan ranije psihijatrica iz Vinogradske, dr. Jelena Potkonjak, potpisala nalaz u kojemu stoji da gospođi Pukanić nije potrebno kliničko liječenje. Trebalo je naći drugu ustanovu, a kud ćeš bolje od one u kojoj je ravnatelj dr. Vlado Jukić koji sa Slobodankom Keleuvom dijeli zajedničkog bliskog prijatelja – Zvonimira Šostara, šefa zagrebačkog zdravstva i socijalne zaštite. Dr. Jukić iskazao se prilikom otpuštanja M. Pukanić iz Vrapča. Jeftinim je trikom pokušao prevariti aktiviste HHO-a i izručiti pacijenticu u suprugovo vozilo.

Dakle, ovako. Šostar je prisni prijatelj Vlade Jukića, koji je spremno zadržao Pukanićevu u bolnici, i Slobodanke Keleuve, kojoj je, usto, i neposredni šef. Keleuva je, pak, bliska sa Sinom Karli i Ivom Pukanićem, a s tim dvojcem, po vlastitom priznanju, krajnje je blizak i sam Šostar koji je – ima još! – nadređen i liječnici opće prakse Jasni Lulić, čija kći inače radi u Hitnoj pomoći kod dr. Keleuve, i djelatnici lokalnog Centra za socijalnu skrb, koja je prisustvovala nasilnom odvođenju. Toj je djelatnici morala biti poznata socijalna anamneza gospođe Pukanić u kojoj, prema Feralovim saznanjima, nema ni spomena o njezinoj eventualnoj agresivnosti prema sebi ili drugima. Iz spomenute Šostarove nadređenosti proizlazi mogućnost pritiska i nezakonitog utjecaja na donošenje nezakonitih i neetičnih odluka.

Bliskost s Bajićem

Ova nevjerojatno isprepletena povezanost čovjeka kojemu je bilo u interesu da Mirjana Pukanić završi u umobolnici i ljudi koji su u poziciji da zloupotrebama realiziraju taj podli interes, upalila bi lampicu i najneinteligentnijim istražiteljskim laicima, ali ne i u slučaju u kojemu je centralni lik Ivo Pukanić, uživalac visokog hrvatskog režimskog pokroviteljstva koje se, pored svega, očituje i u HDZ-ovu, zasad tihom, opstruiranju parlamentarnog čeprkanja po ovoj priči.

Pukanić je, između ostalog, vrlo blizak s glavnim državnim odvjetnikom Mladenom Bajićem koji ga je prošle jeseni poštedio i najobičnijeg saslušanja u vezi s pismima koja je Pukaniću iz zatvora upućivao osuđeni otmičar i kriminalni boss Hrvoje Petrač: poštedio ga je zato što su prijatelji, ali i zato što bi se onda morao pozabaviti i Sanaderom, i Mesićem, i samim sobom, jer ih je Petrač u epistolama označio kao svoje potencijalne dobročinitelje. Umjesto da je pokrenulo predistražni postupak, za što postoji čvrsto utemeljenje u osnovanoj sumnji da su kršeni zakoni i u spoznajama o međusobnoj povezanosti umiješanih persona, Bajićevo tužilaštvo prima ili očekuje očitovanja, izjave i inspekcijske nalaze, iz kojih redom – koje li nevjerojatnosti! – proizlazi da je sve bilo po zakonu. Upleteni ljudi i ustanove pišu da su se ponašali u skladu sa zakonima, a istražni organi ne poduzimaju ništa da ispitaju podudaraju li se te izjave s istinom koju uopće nije komplicirano ustanoviti. Istovremeno, posvećeni su odvlačenju pažnje na rasvjetljivanje Pukanićeve neuvjerljive žrtvene ispovijesti koja otvara nepregledne mogućnosti za odugovlačenje s objavom rezultata.

Među spomenutim očitovanjima, prvo je stiglo iz Ministarstva unutarnjih poslova. Unutarnja kontrola našla je, naravno, da se policija striktno držala zakona: oni su samo postupali po liječničkim nalozima. Nema odgovora zašto su postupali po telefonskom naputku i bez uvida u pisano obrazloženje za hospitalizaciju. Objašnjenje za primjenu sile i stavljanje lisica pati od nesuvislosti. "Ako netko pruža otpor, bilo aktivan ili pasivan, mi smo dužni postupiti adekvatno", izjavio je ravnatelj policije Marijan Benko koji je propustio precizirati je li Pukanićeva pružala aktivan ili pasivan otpor. Zato je kazao da policija nije nadležna procjenjivati je li netko opasan ili nije: policajci samo slušaju liječnike, a u ovom je slučaju – kaže Benko – liječnica Tomljenović zapovjedila primjenu sile. Nasuprot tome, šef zagrebačke policije Marijan Tomurad tvrdio je da su gospođi Mirjani Pukanić lisice stavljene da ne bi naudila sama sebi, iako je samo netko nenormalan ili korumpiran iz njezina ponašanja mogao pročitati namjeru da naudi ili sebi ili bilo kome drugom.

Tu nije kraj policijskom opsluživanju jednog moćnika koji živi od glasa da je opasan i da može uništiti svaku političku i javnu ličnost koja se odbije pokloniti njegovim htijenjima. Podaci o pokušaju da se ubije Pukanića obavijeni su najvećom mogućom tajnošću, pa nije moguće doznati ni banalnosti: je li dotični povrgnut poligrafskom testiranju?, jesu li mu na glavi pronađene barutne čestice, s obzirom da je ispričao kako je napadač pucao iz neposredne blizine, i to odozgo?, je li uopće provedeno ozbiljno vještačenje tragova?… Pukanićevo nošenje pištolja za pojasom i bahato pokazivanje vlastite naoružanosti pred novinarskim kamerama sankcionira se tek upozorenjima da to više ne čini, jer učini li to ponovno, policija će morati početi da hapsi snimatelje koji objektive spuštaju prema šerifovu pojasu nad kojim državni organi nemaju ingerencije.

Europa sve prati

Ivo Pukanić pokušao je, uz pomoć jarana iz zdravstvenog i policijskog sustava, nabrzinu realizirati svoj monstruozni plan. Da nije bilo nevladinih organizacija i nekolicine novinara, to bi mu i uspjelo. Kad je stvar ipak osujećena, pokrenuo je široku i očajničku operaciju saniranja štete u kojoj su državni mehanizmi – od predsjednika Republike do policajaca i liječnika na Črnomercu – opet na njegovoj strani: valja sve učiniti relativnim, pa zatim pomesti pod tepih. Činjenica da državni aparat drhti pred slabićem koji se jedino u ovakvoj zemlji mogao domoći tolike društvene važnosti, najporaznije je otkriće ove mračne storije u koju bi malo svjetla, kao i obično, mogao unijeti tek međunarodni pritisak. Evropska komisija, naime, pomno prati što se događa.

Feral Tribune