Marko Oršolić, bosanski franjevac, direktor Internacionalnog multireligijskog i interkulturnog centra (IMIC) iz Sarajeva

Piše: Dragan Banjac

Bosanski franjevac Marko Oršolić (1943, Tolisa kod Orašja, Bosanska Posavina) zaredio se u samostanu franjevačke provincije u rodnom kraju. Završio je studije teologije, političkih nauka, istoriju i filozofiju, a magistrirao je filozofiju znanosti i fundamentalnu teologiju. Doktorsku disertaciju napisao je u vreme raspada SFRJ 1990, ali ga je sukob na tlu nekadašnje Jugoslavije omeo da doktorira. Ljudskost i ekumenizam dokazao je i u najtežim trenucima, pogotovo od 1991. godine, od kada se na poseban način bavi "nevladinim sektorom i ulogom religije u njemu". Kao sveštenik Oršolić svakodnevno ima misu u crkvi sv. Ante u Sarajevu, a osnivač je i direktor Internacionalnog multireligijskog i interkulturnog centra (IMIC) u Sarajevu, odavno poznatom kao "simbol svih vera" u BIH. Razgovor za Danas počinjemo pričom o ovoj specifičnoj organizaciji.

Ćirilica Oršolićevu poslednju knjigu u Beogradu je promovisao Živorad Kovačević, predsednik Evropskog pokreta u Srbiji, a u Zagrebu pravoslavni vladika petrovački Hrizostom. Potom je otišao na slavu kod vladike ljubljanskog Jovana i ćirilicom mu napisao posvetu. "Što ćirilicom", pitao je vladika, a Oršolić mu je rekao: "Vama drago, meni svejedno". Slično je bilo kada je predvodio islamsko-katoličko-pravoslavnu delegaciju u Beograd 1980. godine. "Rečeno nam je da je patrijarh German bolestan i da nema ništa od prijema. Napišem mu pismo ćirilicom… Kad smo stigli ozario se. Bosanski franjevci su do 1747. godine pisali ćirilicom (bosančica) – kaže Oršolić. Jugofobija Treba biti vrlo jasan i ljudima razjasniti da je ključno da se shvati – da nama života nema bez dijaloga i razumijevanja, bez poštivanja ljudskih prava, bez demokracije i bez našeg međusobnog povezivanja. Jer, mi smo sudbinski povezani, svi na slavenskom jugu. Nisam jugonostalgičar, ali ni jugofobičan, to je bio prirodan okvir našeg življenja, a sada se može napraviti drugi, budući evropski – kaže Oršolić.

– U Jevrejskoj opštini u Sarajevu osnovali smo centar koji iznad svega ima cilj – nikome ne dozvoliti da ljude dijeli po vjeri. Po vjeri se možemo razlikovati, i to je legitimno, ali se ne možemo dijeliti. Ko na Balkanu vjerom dijeli taj je ubojica ili priprema međusobno istrebljenje. Moramo raditi na tome, jer etablirane vjerske zajednice nisu u stanju u cijeloj Jugoistočnoj Evropi da same nadvladaju svoje konzervativizme, tradicionalizme i mnoge druge probleme nagomilane stoljećima.

Na koje nagomilane probleme mislite?

– Vjerske zajednice moraju u današnjem modernom vremenu i na ovom geopolitičkom prostoru odgovoriti na ulogu vjere u Drugom svjetskom ratu, u ovome ratu, kao i o ulozi vjere u funkcioniranju društva. Iskreno i pošteno i iznad svega samokritično.

Da li je religija delila ljude na ovom delu Balkana?

– Na našem geopolitičkom prostoru stoljećima je religija dijelila ljude i ta podjela je često završavala krvavo. Stoga mislim da je uloga svih nas ovdje, pogotovo religioznih ljudi, da pomognemo profunkcioniranje društva.

Pomenuli ste i potrebu za istinom o ratovima?

– Bosanski franjevci su se još srpnja 1941. godine u tada Pavelićevom Zagrebu vrlo jasno distancirali od nove politike i od ustaštva, i rekli da moraju pomagati ugroženu braću Srbe i Jevreje, i druge. Triput sam objavio taj dokument, jer je za mnoge bio novina. Posebno je pitanje kako je on bio prihvaćen, jer su se oni koji su dali tu izjavu morali skrivati od onih franjevaca koji su, iako u manjini, bili čak članovi Pavelićeve vlade i njezinih komisija. Što se tiče religije, prije svega katoličke, Drugi svjetski rat je karakterizirala jedna velika šutnja i nedjelotvorno suprotstavljanje fašizmu. Dio toga se može razumijeti obzirom na teritorijalno-političke konstelacije, ali se ne može danas razumijeti! Bosanski franjevci su bili na Drugom zasjedanju Avnoja i surađivali na strani partizana, ali drugi nisu. Franjevci su, ipak, dušu spasli.

Mislite li na Svetu stolicu kada govorite o ćutanju?

– Stravično je da su i Adolf Hitler i Ante Pavelić kršteni u katoličkoj crkvi i da nikad iz nje nisu izbačeni. To je moralo da se desi, jer su, kako mi u crkvenom pravu kažemo, bili javni grešnici, odnosno zastupali rasističke teze. Ne bih da ulazim u zločine koje su činili, ali, recimo, Majn kampf nikad nije stavljena na indeks zabranjenih knjiga. To su sramne stvari koje danas, toliko godina poslije, treba reći, jer – ako se ne kaže ostaje nejasnoća i, naravno, gorčina.

Islam niste akcentovali!?

– Ne, i mnogi su mi na tome prigovori. A nisam zato što je Hitler, da bi napravio handžar-diviziju, morao ići po muftiju u Jeruzalem. Nije ga mogao naći u Bosni i Hercegovini, jer su mnogi predstavnici ondašnje Islamske zajednice bili u antifašističkom pokretu, ili njegovi jasni simpatizeri. To su stvari koje treba jasno reći.

Zašto Crkva ne želi da se bavi svojom ulogom u ratovima i zločinima?

– Mnogo više krivim teologe. Crkva ima svoje razloge, ali da bi iskazala svoju riješenost prethodno su neophodni istraživački radovi teologa. A teolozi zaobilaze te teme, ili ih samo dotiču. Ne možete doći do Stepinčevog dnevnika, do nekih crkvenih arhiva u Sarajevu ili Mostaru, a Vatikan je 2003. otvorio svoju arhivu.

U jednoj knjizi kažete da u zagrebačku katedralu ne ulazite zato što u njoj "između Vas i Boga stoji Alojzije Stepinac".

– Rekao sam to. Inače, sa Stepincem sam završio dok se na uvid ne dobije njegov dnevnik! On je u nekom arhivu, vjerojatno u policiji i treba ga vidjeti. Stepinca je Papa proglasio blaženikom vjerojatno zbog njegove odanosti prema univerzalnoj crkvi i to je čisto religijska sfera. Objektivno govoreći, njegova je uloga bila dvojbena. On nikada nije osudio zlo fašizma i ustaškog pokreta, ali je pomagao Židovima. Možda odmah nije mogao, ali je bilo vrijeme i kada je mogao, ali to zlo nije osudio.

Vratimo se Bosni. O čemu razmišljate kada u Sarajevu jednim pogledom vidite tri bogomolje?

– Problem je u BIH što je to normalno za ljude, ali nije i za vjerske poglavare. U kraju iz kojeg potičem i Srbi, i Bošnjaci, i Hrvati, ili katolici, pravoslavni i muslimani otvoreni su ljudi i religija im ne smeta da susretnu drugoga na pravi način. To "bratstvo-jedinstvo" želio bih da se obogati i religijskom, odnosno multireligijskom spoznajom i dijalogom. Dijalog ili smrt, drugog nema.

Danas