Predsjednički izbori u Srbiji, osim što su izazvali golemu pozornost svjetskih medija, ali i na birališta izveli gotovo nezamislivih 68 posto glasača, nisu, zapravo, donijeli – ništa!
Piše: Josip Vričko
Predsjednički izbori u Srbiji, osim što su izazvali golemu pozornost svjetskih medija, ali i na birališta izveli gotovo nezamislivih 68 posto glasača, nisu, zapravo, donijeli – ništa! To da je Srbija podijeljena na radikale i demokrate stara je činjenica, potvrđena i na ranijim a ne, dakle, samo nedjeljnim izborima. U takvim okolnostima vjerojatno je zato najvažniji podatak da je Tomislav Nikolić prešao čarobnu granicu od dva milijuna (2.130.000) pobornika, bezmalo pola milijuna više negoli u prvom (pobjedonosnom) krugu, ali i gotovo milijun iznad brojke koju su ini analitičari odredili kao najveći mogući domet radikala. Ne može se, znači, više samo govoriti o stabilnosti Šešeljeve sljedbe, nego, što, dakako, ne izaziva malu jezu, nego i o stalnom rastu stranke kojom se upravlja iz shengenskog predsjedničkog ureda.
U takvim okolnostima i treba razumjeti europsko ponašanje v.d. vojvode Nikolića u izbornoj noći; mirno, gospodski čestitao je pobjedniku, svjestan pritom kako je više od dva milijuna Srba koji su stali iza njega ono o čemu je mogao samo sanjati i njegov haaški šef. Usto, trenutačni čelnik radikala zna da je pred Skupštinom kosovska bitka. A s obzirom na odnos snaga u srbijanskom parlamentu, može mirno poručiti: "Ćeraćemo se, još ćemo se ćerati!". Dakako, svjestan je toga i predsjednik Boris Tadić, pa je u noći izbornoga trijumfa, prilično iznenađujuće, najavio kako će s poraženim razgovarati o ujedinjenu (raspolućene) Srbije. Teško je, međutim, vjerovati da će se Nikolić odazvati ovome pozivu.
U kontekstu Zapadnog, odnosno Balkana uopće, značajno je, čini mi se, odgovoriti na pitanje je li, dajući malu prednost demokratskom kandidatu, Srbija izabrala Europu umjesto izolacije – na čemu je uostalom Tadić i inzistirao u predizbornoj kampanji. Čini mi se, naima, da je ta dvojba prilično isforsirana. Istraživanja javnog mnijenja pokazala su kako je više od 70 posto ispitanika za priključenje europskoj obitelji. Čime Srbija konkurira napaćenoj Bosni za balkanskog prvaka u posvećenosti Bruxellesu. I ne samo to; Slovenci, najpouzdaniji politički saveznici Beograda, inzistirali su – i djelomice i uspjeli – na srbijanskoj prečici na puta ka europskim dverima, a da nisu znali epilog predsjedničkih izbora. I da nije bilo Nizozemske, u kojoj je – nadam se barem – probuđena grižnja savjesti zbog suučesništva u srpskom genocidu u Srebrenici, Oli Rehn bi vadio svoje sad već glasovito naliv-pero i sa Srbijom potpisao Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Konačno, po svim njegovim izjavama jasno je kako on to jedva čeka. Nedvojbeno je, dakle, kako naše istočne susjede za EU kvalificiraju neki drugi uvjeti. Uostalom, nije li i slovenski parlamentarac Jelko Kacin baš uoči drugog kruga predsjedničkih izbora kazao kako Srbiju treba gurnuti uz Hrvatsku, pa će tek onda i ona, rušeći sve prepreke, potrčati pod europsko okrilje?! Slijedom čega je, u biti, jasno zbog čega je Slovenija čim je preuzela europsko žezlo hrvatski europski san žurno pretvorila u noćnu moru.
O prečici za BiH, pak, nitko, a naročito ne trenutačna predsjedateljica Unijom, trenutačno ne razmišlja. Nakon što je, makar na prvi pogled, minula radikalna opasnost, europski će se politički odličnici, uz američku pasku naravno, koncentrirati na Kosovo. A kako smo vidjeli iz tzv. tajnog zapisnika s američko-slovenskih (božićnih) pregovora u Washingtonu, Ljubljana je dobila jasan naputak da mora (prva) priznati Kosovo. Tadiću, vjerujem, to neće teško pasti, budući su mu se njegovi sjeverni saveznici već izborili za značajne koncesije. No, kad smo već kod novog-starog šefa srbijanske države treba kazati i kako će u danima koji su pred nama na kušnji biti mišljenje onih što su proteklih tjedana tvrdili, bojim se prilično nekritički, da je Tadić, s bh. gledišta, daleko bolje rješenje od Nikolića. Jer, za prvoga je, podsjećam, predizbornu kampanju vodio Milorad Dodik. Mislim, također, da kada je o Bosni riječ (do)vojvoda govori ono što (i) Đinđićev nasljednik (da li i sljedbenik) misli. Ali, mudro, demokratski – šuti. Jer, otkud u protivnom njegova tolika bliskost s eresovskim voždom?!
0 Comments