Prosječan birač u Crnoj Gori je žrtva manipulacionih političkih tehnologija i od strane vlasti i od strane opozicije, kaže dr Filip Kovačević u intervjuu za Vijesti

Piše: Neđeljko Rudović

Na predstojećim predsjedničkim izborima neći biti presudna ličnost, nego struktura, tj. glasačke mreže sigurnih glasova i njihovih porodica, ocijenio je doc. dr Filip Kovačević, profesor političke psihologije na Fakultetu političkih nauka u Podgorici.

On je, u razgovoru za "Vijesti" kazao da uspjeh sadašnje vlasti ne zavisi ni od čije harizme, nego od partijske infrastrukture naslijeđene od prethodnog sistema.

– Tako da kandidat vladajuće koalicije ne mora da posjeduje neki poseban dar da bi bio pobjednik na ovim predsjedničkim izborima – smatra Kovačević.

Za koga od četvorice predsjedničkih kandidata smatrate da je u psihološkoj prednosti?

– Koliko mogu da sudim ovako, s obzirom na to da ni sa kim od njih nijesam razgovarao licem u lice što je neophodno za psihološku procjenu, tipične karakteristike lidera, kao što su inteligencija, samopouzdanje, ekstrovertnost, motivisanost, prisutne su kod sve četvorice do sada najavljenih kandidata. Međutim, čini mi se da su se Filip Vujanović i Srđan Milić opredijelili za "diskretniji" način izražavanja samopouzdanja i ekstrovertnosti od Nebojše Medojevića i Andrije Mandića, što može dovesti do gubitka jednog, mada ne velikog, broja glasova.

Šta, prema Vašem mišljenju, prosječan birač očekuje od kandidata za predsjednika?

– Odgovornost, odnosno integritet. Glasači to žele da vide kod svojih lidera i upravo je svrha kandidatove kampanje da pokaže da ga baš on posjeduje više od njegovih kompetitora. Teorija kaže da bi ovdje možda određenu prednost mogli imati kandidati opozicije jer njih glasači još nijesu vidjeli "u sedlu".

Mislite li da ta teorija važi i za Crnu Goru u kojoj do sada nije bilo smjene vladajuće stranke?

– Ne baš. U crnogorskoj praksi, gdje hijerarhija i inercija zauzimaju mjesto slobode sopstvenog rasuđivanja, teško koji pojedinac smogne snage da takvom "autoritetu" kao što je predsjednik pogleda "u zube." A da su tri M. mogli da se dogovore i udruženo krenu u kampanju protiv jednog V., ova se zemlja ne bi zvala Crna Gora, nego Monako. Ovako, dok im Crna Gora kao država svima podjednako nije na srcu, pobjeđivaće njihov protivkandidat i ovo neće biti Monako.

Kako danas, poslije skoro dvije decenije višestranačja, ocjenjujete osnovne motive za glasanje u Crnoj Gori – da li su to dominantno emocije ili razum?

– Tokom višegodišnjeg proučavanja teorija psihologije i psihoanalize, došao sam do zaključka da neemancipovanim ljudskim ponašanjem vladaju dva principa: princip hijerarhije i princip inercije. Imajući u vidu da je Crna Gora jedno još demokratski neemancipovano društvo, ta dva principa su očigledna u svakodnevnim, pa takođe i u političkim postupcima većine crnogorskih građana. Dvije decenije višestranačja u Crnoj Gori su čisto hronološka činjenica jer je to u svojoj suštini bilo lažno višestranačje, bez pravih, tj. autentičnih alternativa koje su imale izgleda na uspjeh.

Što hoćete da kažete?

– Da se može zaključiti da glasanje u Crnoj Gori ne stoji u tijesnoj vezi sa političkim programima partija i da nije izraz racionalnog odlučivanja birača. Na djelu su dva strukturalna principa -hijerarhije i inercije – koji političke elite koriste da bi manipulisale emocijama birača.

Kakvi su, po Vama, psihološki portreti prosječnog birača u Crnoj Gori, onog koji podržava vladajuće stranke i birača opozicije?

– Prosječan birač u Crnoj Gori je žrtva manipulacionih političkih tehnologija i od strane vlasti i od strane opozicije. Naravno, vlast (koja je, iako joj često tepaju frazom "vladajuća koalicija", u stvari monopol jedne partije) ima u tome mnogo više uspjeha, pa zbog toga i jeste permanentni pobjednik. Psihološki gledano, svaka žrtva ima svog mučitelja i svog spasioca. Tako i kod tipičnog crnogorskog birača.

Od bijede do bunta preko iznevjerenih očekivanja Što su, u crnogorskim okolnostima, glavni razlozi za eventualnu promjenu političke strane kod prosječnog birača? – Ljudi su spremni na bunt samo onda kad su im iznevjerena očekivanja. Dok nemaju nikakvih očekivanja da će im se popraviti kvalitet života ili dok misle da će im očekivanja biti ispunjena, mogu da trpe i najveću bijedu. Ovo je naravno dobro poznato partijama na vlasti, pa se na sva zvona pojedinih medija oglašavaju i proglašavaju "uspjesi" ka evroatlantskim integracijama. Evroatlantizam je dakle mamac boljeg života, lijek za sve bolesti, raj za crnogorsku zemlju. Takav nekritičan, hvalospjevni odnos prema Evropskoj uniji odaje sve koordinate jedne ideologije, mašine za stvaranje slatkih zabluda kod naroda. Kad dođe do razočarenja ovakvih očekivanja, može doći i do promjene političkog stava birača. Ne vjerujem da će se to desiti do predsjedničkih izbora.

Ko je tu mučitelj, a ko spasilac?– Uspjeh je političke propagande vlasti što je kod većine birača stvorila percepciju da je ona njihov spasilac, dok sve objektivne indikacije stanja u crnogorskoj privredi ili zaštiti životne sredine, na primjer, govore da je ona u stvari njihov mučitelj.

I što sad, gdje je tu izlaz?

– Da biste uvjerili pojedinca da je njegov spasilac u stvari njegov mučitelj, potrebne su godine psihoterapije. Ima li crna Gora dovoljno vremena da se taj proces osvješčenja izvede postepeno, korak po korak? Ili će biti potrebno učešće "Velikog inkvizitora" iz Brisela Na ovo frugo računaju  pojedine opozicione partije u Crnoj Gori, jer njihovew političke elite još klecavo stoje na svojim nogama. Mada i vlasti ima svoje inostrane sive eminencije.

Vijesti