Bolje bi nam bilo da Doris Pak i njene kolege nijesu ni navraćali jer bi ostalo sve na Rezoluciji

Piše: Željko Ivanović

Bolje da nam nijesu dolazili parlamentarci iz Brisela. Sve bi ostalo na Rezoluciji koju nam je prekjuče, diljem svih nezavisno-zavisnih medija, protumačio Roman Jakič. Iako simpatični Slovenac nije član EP on nam je, na veliko zadovoljstvo ministra inostranih poslova i predsjednika Skupštine, objasnio da je pomenuta Rezolucija u stvari običan papir. Koji ne znači ništa. Da bi njegove riječi valjda dobile na težini, Jakič je krivo predstavljen domaćoj javnosti – kao član Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope, a čovjek je samo član gradske vlade Ljubljane! Ali, to ga nije spriječilo da nas ohrabri kako ugled Crne Gore dokumentom EP nije derogiran. Naprotiv. Po onoj staroj: "Što su veće klevete i laži…"

Zato i kažem – bolje bi nam bilo da Doris Pak i njene kolege nijesu ni navraćali jer bi ostalo sve na Rezoluciji. Koju su jedni kritikovali, drugi podržavali, treći ignorisali – uglavnom, svaka bruka za dva dana. Međutim, problem je nastao kad su se posjetom "lideru regiona", evropski parlamentarci suočili sa stanjem koje je možda još gore od onog koje je naslikano u njihovo dokumentu. U to ih nije trebalo posebno ubjeđivati – bilo im je dovoljno iskustvo s predsjednikom Skupštine i zbunjenim poslanicima.

Zaista, ostaće zapisano u analima evropskog parlamentarizma da je šef jednog visokog doma, evropske zemlje, uz to predsjednik partije koja se zove socijaldemokratska, krio od ostalih poslanika svoju komunikaciju sa Briselom oko zajedničke izjave koja se, po nepisanim pravilima EP, na kraju svake ovakve posjete šalje domaćoj javnosti. Time je ostao mučan utisak da je Krivokapić htio da izmanipuliše ne samo naše već i evropske parlamentarce.

Doris Pak je bila blago začuđena, kako bi rekao ministar Roćen, izražavajući to i kroz opasku da treba mijenjati dosadašnju praksu po kojom je EP komunicirao sa crnogorskim parlamentom isključivo preko predsjednika Krivokapića.

Naime, poslanici opozicije, čak i neki iz vladajuće koalicije, bili su zatečeni kada su pozvani da pročešljaju zajedničku izjavu dva parlamenta, kako bi je predočili novinarima koji su, za koji minut, trebalo da uđu u salu. Ispostavilo se da za izjavu zna samo predsjednik Skupštine. A da je izjava iz Brisela poslata više dana ranije, predsjedniku naravno, kojeg valjda nije trebalo podsjećati na evropsku praksu – da se oko tako važnih stvari ne samo upoznaju već i usaglašavaju ostali poslanički klubovi! Kada je nastao metež pred očima Evropljana, po sistemu ništa ga ne može iznenaditi, šef parlamenta je pozvao svoje osoblje da iz bunkera izvuku i podijele "zajedničku izjavu", ali samo u crnogorskoj verziji. Tek tada nikom ništa nije bilo jasno. Ni šta je usaglašavano, ni ko je usaglašavao, ni šta je prevođeno. Šefica evropske delegacije nije imala izbora. Suočena sa galimatijasom koji bi i njih, briselske parlamentarce mogao koštati veće blamaže, odlučila je da se izjava eleminiše i da se, protivno praksi EP, bez nje ide pred novinare. Ostalo znate. Gledali ste u Dnevnicima. Jakič nam je objasnio da je Rezolucija čist promašaj, Krivokapić da između Solane i Svobode više voli ovog prvog, a Svoboda da se kaje zbog svoje izjave o šefu. U znak zahvalnosti šef ga je pozvao na priganice.

I zbilja, šta nam je trebala ova posjeta. Zar ministar Roćen nije dovoljno otpisao EP. Još je trebalo da primimo njihovu delegaciju i ubjeđujemo kako su sve kritike neosnovane jer potiču iz nevladinog sektora koji se nalazi u konfuziji (Krivokapić) ili iz opozicionih stranaka koje plaća mrski Beograd (Kovačević). Sve se urotilo protiv naše mlade nezavisne države. Jedino Ranko stoji na njenom braniku. Ako treba i manipulacijama. Ali, šalu na stranu. Nalazimo se pred zaista ozbiljnim problemom. Pred vratima EU ali, da apsurd bude veći, i pred najavom svojevrsne huverovske ere u političkom i javnom životu Crne Gore. Gdje će se svaki iole disonantniji ton spram vlasti kažnjavati, bilo etiketama (plaćenici, izdajnici…), sudskim presudama (za nesnosne duševne boli prozvanih), ili sačekušama i likvidacijama (Jovanović, Vojičić, šćekić..). Svaki totalitarizam je u svom začetku imao banalni falsifikat. Ili manipulaciju. Kojima su se ljudi smijali. Da bi na kraju priče završili zločinima. Nad sopstvenim građanima prije svega. Zbilja, koliki je put od etiketiranja i falsifikovanja do hapšenja!? Sa istm obrazloženjem – "služimo narodu"! Koliko samo zaista daleko od stanja opšte opasnosti u kojem se mogu ponoviti opaka vremena iz nekih latinoameričkih država od prije 30 godina. Čile, Argentina, desetine hiljada nestalih i pogubljenih samo zbog drugačijeg mišljenja. Dakle, da li smo bliži Rvropskoj uniji trećeg milenijuma ili Latinskoj Americi s početka sedamdesetih prošlog vijeka!?

Vijesti