Rođeni su u različitim razdobljima, jedan je bio dijete kad je na početku Drugog svjetskog rata drugi odlučio sudjelovati u borbi za Hrvatsku…

Piše: Heni Erceg

Rođeni su u različitim razdobljima, jedan je bio dijete kad je na početku Drugog svjetskog rata drugi odlučio sudjelovati u borbi za Hrvatsku. U prošlom ratu prvi više nije bio dijete pa je odlučio također se staviti u službu voljene domovine. Za koju su obojica bili spremni učiniti sve, krvi joj dati, ako treba. Tuđe, naravno! I granice joj proširiti, i čistom je učiniti, jer znali su, nije to nikakva država ako u njoj, uz Hrvate, živi i smrad nečista, Židovi, Srbi…

Pa je u tom smislu, kao ustaški stožernik u Dubrovniku i odani sljedbenik Ante Pavelića, Ivo Rojnica odmah poduzeo prave mjere i još ‘41. ispisao Naredbu kojom se "Židovima i Srbima zabranjuje kretanje ulicama, držanje otvorenih radnji…", sve u duhu rasnih zakona NDH, primijenjenih s ciljem teroriziranja građana Dubrovnika. Po završetku rata, Rojnica dospijeva u tršćanski zatvor gdje uspješno glumi luđaka i potom odlazi u Argentinu. Tu postaje uvaženi biznismen i uživa blagodati mirnog obiteljskog života, baš kao i onaj drugi kojega će susresti po svojim dolascima u Hrvatsku, onih godina kada je Franjo Tuđman po svijetu skupljao svakovrsni škart, a koji je novčano pomagao istu onu hrvatsku stvar koju je Rojnica prepoznao još 1941.

I dok je visokorangirani hadezeovac Vice Vukojević navlačio uniformu Hrvatskog vijeća obrane, e kako bi odlazio u Bosnu, tamo gdje, prema službenim dokumentima, Hrvatska nikada nije ratovala, pa usput svraćao i u logor Vojno blizu Mostara, formiran kako bi se u njemu "pripitomilo" civilno bošnjačko stanovništvo, Rojnica je stigao u Zagreb kako bi od svoga novoga Vođe primio visoko državno odlikovanje i bio predložen za veleposlanika RH u Argentini. No nakon što je Feral objavio ustašku Naredbu koju je Rojnica sastavio i potpisao, i nakon što je izbio međunarodni skandal, Tuđman povlači svoju odluku, a Rojnica iznošenje krvavog detalja iz svoje biografije tumači djelom "podzemlja". Nijedna pravosudna instanca ne bavi se, međutim, slučajem toga ratnog zločinca visokorangiranog na listi međunarodnih židovskih organizacija. Štoviše, Rojnica 1994. piše knjigu koju financira državna ustanova Narodne novine i u njoj ostarjeli stožernik utvrđuje svoje stavove o etnički čistoj mu domovini, pa Srbe naziva "istočnjačkim smradom", koje da sve treba iseliti iz Hrvatske.

Riječ "smrad" upotrijebit će nekako istodobno i onaj drugi, u logoru Vojno, obraćajući se mladoj Bošnjakinji, zatočenici logora, a koju će pokušati silovati: "Smrdiš muslimanko na islam, pa me je tvoja smrad blokirala…" Zapisano je to u iskazu mlade žene koju je Vukojević "posjećivao", a koja je nakon sedam mjeseci zatočeništva u jednom od Tuđmanovih logora u BiH napustila Vojno u petom mjesecu trudnoće i potom teško teretila budućeg suca Ustavnog suda RH, predsjednika Saborskog odbora za zakonodavstvo, utemeljitelja Komisije za žrtve rata i poraća i nositelja brojnih ratnih i državnih odlikovanja. Nijedna pravosudna institucija nije se pozabavila tim osumnjičenikom za ratni zločin ni nakon što je Feral 1999. objavio čitavu ispovijest dvadesetogodišnje Bošnjakinje iz Stoca, mučene i silovane u logoru Vojno punih sedam mjeseci.

Vrijedi je ponoviti, makar i uzalud: "Pitala sam Vukojevića što će biti samnom. Odgovorio mi je da ću i ja kroz nekoliko dana vani. I kazao ako budeš dobra i ne budeš pravila probleme sve će dobro završiti. Ako ne budeš plakala i ako budeš surađivala na kauču, što nisi pri isljeđivanju… Molila sam ga za milost kao katoličkog vjernika i starijeg čovjeka, no on me nije slušao. U međuvremenu već se bio skinuo i prišao mi da me otkopčava i skida. Bila sam sva ukočena, obamrla i obnažena…"

Mlada, osakaćena žena, svjedokinja kobnih Tuđmanovih zamisli o etnički čistoj, velikoj Hrvatskoj, danas živi u Americi, a Vici Vukojeviću netom je istekao drugi mandat na tobože časnom mjestu suca Ustavnog suda RH. I nije samo Franjo Tuđman, nego su i njegovi sljednici ona nit koja je povezala dva čovjeka čiji su se zločini dogodili u dva udaljena vremenska razdoblja, da bi obojica bili ugledni građani i Argentine i Hrvatske, sasvim nepodložni pravosudnim progonima, Argentina se, naime, nije bavila ratnim zločinima Ive Rojnice, Hrvatska pak nikada nije zatražila njegovo izručenje, Vukojević je uživao višegodišnji imunitet suca Ustavnog suda.

Onaj prvi u Hrvatskoj je bio persona grata, rado viđen gost, njemu je još 2000., kada dakle ni Tuđmana više nije bilo, omogućeno da svoje zločinačke sentence objavljuje u Hrvatskom slovu, tjedniku za kulturu, financiranom od Ministarstva kulture, pa će Rojnica samo potvrditi ono što je ‘41. uobličio u ustašku Naredbu, o tome koji Srbi smiju, a koji ne biti građanima Hrvatske. I nitko iz državnih i pravosudnih institucija nije reagirao, nego je tek ugledni sudac Vladimir Primorac gorkom ironijom 1998. zapisao u Feralu: "Policija i državno odvjetništvo toliko su zauzeti da nisu primijetili da je na pogreb Gojka Šuška došao bivši ustaški stožernik Ivo Rojnica, pa ga nitko nije uhitio, niti dao nalog za to… A sve značajke Naredbe elementi su kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, koji ne zastarijeva."

I naredno desetljeće sva će se državna i politička elita, upravo kao i Rojnica onomad u Trstu, "praviti luda", pa neće, eto, zamijetiti bolno svjedočenje one mlade, silovane Bošnjakinje, klasificirano pod nazivom "Sabornik" u dokumentima Saveza logoraša Bosne i Hercegovine, a kojim ona za ratni zločin silovanja teško tereti "uglednog" suca Vicu Vukojevića.

Ima li onda takva država uopće pravo, ako to uopće smjera, kazneno goniti toga Vukojevića? Ili će biti da su za zločin nečinjenja suodgovorni toliki "uglednici" koji su s Vukojevićem dijelili pravdu u Ustavnom sudu ili s njim sjedili u saborskim klupama ili o njemu čitali optužujuće dokumente u Državnom odvjetništvu, a da nikada nisu reagirali. Upravo kao što nisu reagirali na česta ukazanja Ive Rojnice u Hrvatskoj, niti su zatražili njegovo izručenje, nego su čekali da sudbina učini svoje. Pa je Rojnica nedavno umro, prirodnom smrću u visokoj dobi od devedeset i nešto godina. Očigledno, živio je zdravo i sretno. Baš kao i "bojnik" Vukojević čija je mračna bosanska epizoda ozakonjena onoga trenutka kada je on, u čak dva mandata, biran za suca Ustavnog suda.

Zato u zločinu silovanja one mlade Bošnjakinje u logoru Vojno Vukojević nije bio usamljen. U njemu su, strašnim legitimiranjem važne uloge toga čovjeka u hrvatskim institucijama, ili odbijanjem njegovog kaznenog progona, sudjelovali toliki, da ih je nemoguće sve nabrojiti. I to je, a ne samo zločin Rojnice, Vukojevića ili nekog trećeg, bio i jest suštinski problem ove države.

Feral Tribune