Bosna i Hercegovina je talac i posljedica sopstvene nemoći i, s druge strane, tuđe moći. Moći da nas se stalno drži u šahu, na čekanju, u nadi…

Piše: Vlastimir Mijović

Ko gubi, ima pravo da se ljuti. A mi smo utakmicu izgubili. No, ne od Evrope. Nismo se baš ni nadali pozivnici u evro-klub, pa se i ne jedimo što je nismo dobili.

Ljutimo se, od političara do gra­đana, zbog nečeg drugog: zbog onoga ko je tu pozivnicu dobio, a sama nebesa znaju da je nije zaslužio.

Riječ je, naravno, o Srbiji.

Ili nije?

Nije.

Riječ je ipak o Evropi.

Srbija, naime, nije kriva što je dobila rečenu pozivnicu. Kriv je onaj koji poziva, a ne onaj koji ugodne pozivnice prima. Stoga naš jed treba da se adresira na njega, od­nosno na nju – Evropsku uniju.

A bogme, kad bolje razmislim, ne treba ni na nju. Pa, zar današnji čovjek, svejedno da li je Evropljanin, Bosanac ili Hercegovac, ima pravo na iluziju da – umjesto interesa, novca, lobija i klanova – svijetom i Evropom upravlja pravda i humanizam? Ma, batali! To su priče za malu djecu.

Na kraju krajeva, mi, u stvari, mo­žemo da se ljutimo samo na sebe, odnosno na svoju ludu vjeru u nešto u šta niko ozbiljan odavno ne vjeruje. I što prije s tim prestanemo, manje ćemo se sekirati i gubiti vrijeme na puste tlapnje.

Umjesto sažaljenja, Bosni i Hercegovini je potrebna – akcija! Potrebno nam je da ovu neviđenu političku i svaku drugu razvlakušu, koja će nam isisati i zadnju kap krvi, konačno presiječemo i završimo. Pa i po svaku cijenu. Ako treba, i po sistemu "ili dža ili bu".

Prvo što moramo da učinimo, ma koliko to nekome bogohulno zvučalo, to je da prestanemo govoriti o Bosni i Hercegovini. Ona praktično ne postoji, u komi je koja traje već 15 godina, a može potrajati još stotinu. Mi moramo govoriti o onima koji žele Bosnu i Hercegovinu i o onima koji je ne žele. Mi moramo jasno i glasno da kažemo da znamo ko je za nju, a koje protiv. Mi moramo odrešito da kažemo i da sami sebi priznamo da nismo jedno, nego smo najmanje dvoje.

To jedno, hajde da kažemo prvo, lije ovih dana suze zbog evropske odbijenice i srbijanske pozivnice, dok se ono drugo tome raduje: i odbijenici i pozivnici. Jer sebe ne vidi u Bosni i Hercegovini, nego tamo (ne)daleko, u Srbiji. I s njom, a ne s nama hoće još dalje, u Evropu.

Sve dok je tako, dok jedni danju grade, a "vile" noću ruše i razvlače, mi nismo ništa: mi smo samo ime bez sadržine. Već smo dugo i bićemo još duže ako pristanemo da i dalje budemo pijunčići svoje sopstvene sudbine, puki statisti u igri u kojoj nam se radi o glavi. A to smo već dugo: otkako su nas zasuli granatama, pa nastavili rezolucijama, deklaracijama, izvještajima…

Ljudi koji sebe vide u Bosni i Hercegovini i (ne)dosljedne politike koje se vode u njenu korist odavno su u potpuno pasivnoj poziciji, u stalnoj defanzivi, u makazama ovih i onih politika koje nas non-stop sjeckaju i malo pomalo pretvaraju u – ništa.

Da, mi smo ništa. Bosna i Hercegovina je talac i posljedica sopstvene nemoći i, s druge strane, tuđe moći. Moći da nas se stalno drži u šahu, na čekanju, u nadi…

Jednu sličnu situaciju Markes je davno opisao kao "hroniku najavljene smrti". On opisao, a mi je živimo i kao pred streljačkim vodom čekamo sigurnu egzekuciju.

Hoću reći da mi više nemamo šta izgubiti. Ili smo to već izgubili ili je samo pitanje trenutka kad ćemo pogubiti i ono što je preostalo – puku formu. Puku tlapnju da smo nešto, da smo država,  da to možemo postati s onima koji to ne žele i za koje znamo i gdje stanuju i šta protiv ove zemlje rade.

Summarum, odbijenica iz Brisela – sa istovremenom pozivnicom Srbiji – mora postati trenutak spoznavanja stvarnosti, naš veliki čas istine. Ispijanje krvi na slamčicu jeste sporo, ali se i tako sve da isisati. Mi smo tome najbolji primjer. Ovoj državi život se oduzima polako, ali sigurno.

Stoga, dok još u venama ima poneko crveno zrnce, mora se na svim adresama na kojim se o nama odlučuje zatražiti hitno, neodložno, brzo rješenje. Ako treba, neka bude i ono "ili dža – ili bu".

Ne bude li tako, neće nas biti nigdje. Samo ćemo se na svojoj koži uvjeriti koliko je Markes bio u pravu kada je opisao kako se jedna smrt dogodila mnogo prije nego što se stvarno, faktički desila.

Oslobođenje