Igrom slučaja i aktualnih političkih okolnosti, nastojanje Milorada Dodika da sačuva moć koju ima podudarilo se s borbom za spas srpskih interesa na Balkanu: tako je seoski trgovac, kojeg je oduvijek zanimao samo privatni šićar, dospio u kožu obožavanog narodnog vođe

Piše: Ivica Đikić

Predsjedniku Vlade bosanskohercegovačkog entiteta koji se naziva Republikom Srpskom, četrdeset osmogodišnjem Miloradu Dodiku, svidjela se uloga jednog od glavnih zaštitnika ugroženog svesrpstva i trenutačno najmoćnijeg srpskog nacionalističkog tribuna na Balkanu. Inzistiranje visokog predstavnika tzv. međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Miroslava Lajčaka na reformi policije – koja podrazumijeva depolitiziranu policijsku strukturu u kojoj se zakonodavne i budžetske ovlasti nalaze na državnoj a ne entitetskoj razini – te Lajčakov prijedlog novog modela odlučivanja u državnom Vijeću ministara – po kojemu su za donošenje odluke potrebni glasovi natpolovične većine članova spomenutog vijeća, pri čemu za odluku, umjesto dosadašnja minimalno dva, mora glasati najmanje po jedan ministar iz svakog od tri konstitutivna naroda – izazvali su tešku vatru iz Republike Srpske.

Kad se kaže Republika Srpska, misli se na Milorada Dodika: otkako je u veljači prošle godine zaposjeo položaj predsjednika Vlade, taj diplomant beogradske politologije i predratni partijski funkcionar iz Laktaša kod Banje Luke postao je stvarni politički i ekonomski gazda manjeg bosanskog entiteta. Uživa golemu popularnost, nema gotovo nikakve relevantne političke opozicije i uspio je utišati skoro svaki kritički glas iz medijsko-intelektualnih krugova.

Spust do Mostara

Krajem prošloga tjedna, Dodik je najprije zaprijetio povlačenjem srpskih predstavnika iz svih bosanskohercegovačkih tijela državne vlasti, pa se zatim spustio do Mostara gdje je s liderima glavnih bošnjačkih i hrvatskih stranaka potpisao deklaraciju o sramežljivom prihvaćanju policijske reforme, inače, centralnog preostalog uvjeta da bi Bosna i Hercegovina mogla staviti potpis na Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju EU, a u ponedjeljak je u Banjoj Luci pred desetak tisuća demonstranata zborio o neuništivosti Republike Srpske i o protuustavnim rješenjima antisrpski nastrojenog Slovaka Lajčaka, rješenjima što navodno omogućavaju preglasavanje srpskih predstavnika u ministarskom savjetu i parlamentarnim domovima.

Potpisujući tekst tzv. mostarske deklaracije, Dodik se suglasio s maglovitom formulacijom da će "nova i reformirana policijska struktura BiH biti zasnovana na relevantnim odredbama Ustava BiH koji će uslijediti kroz proces ustavne reforme". Premijer Republike Srpske i predsjednik Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) dodatno je pojasnio apstraktnost izjave koju je supotpisao: "Naglašavam kako jedinstvena policijska struktura BiH mora odražavati ustavnu strukturu zemlje. Reformirana policija će morati odgovarati budućim ustavnim rješenjima BiH."

Prema mišljenju Nerzuka Ćurka, profesora na sarajevskom Fakultetu političkih nauka, mostarski autogram, koji je pomalo u kontradikciji s banjalučkim protestima protiv Lajčaka i Bosne i Hercegovine, proizvod je Dodikova nastojanja da kupi malo vremena: da vidi koliko je ovoga puta ozbiljan visoki predstavnik, da oslušne reakcije ambasadora stranih sila, da čuje upute iz Beograda i glasove iz Moskve, da procjeni koliko je daleko spremna ići međunarodna zajednica, pa da zatim razmišlja o radikalnoj i jednostranoj blokadi institucija Bosne i Hercegovine, kojom ovih dana učestalo prijeti.

Provođenje koncepta

"Sadašnjim manevrima on pokušava pokazati da je dobar igrač na malome terenu", kaže profesor Ćurak, "ali, u suštini, radi se o tome da Dodik provodi svoj strateški politički koncept koji se sastoji u što većem distanciranju Republike Srpske od Bosne i Hercegovine, odnosno u politici izlaska RS-a iz BiH. Cilj Milorada Dodika jest da dugoročno obesmisli državu Bosnu i Hercegovinu, da je pokaže nefunkcionirajućom tvorevinom, te da slabu i neodlučnu međunarodnu zajednicu suoči s krahom geopolitičke dosjetke koju je sama kreirala. Dodik, zapravo, Daytonski sporazum ne tretira kao podlogu za postupnu konstrukciju Bosne i Hercegovine, nego kao temelj za definitivno dugoročno dekonstruiranje države. Pritom pristaje da se Dayton može mijenjati samo u smislu odlaska visokog predstavnika i međunarodne zajednice." Dodajemo: i u smislu uspostave hrvatskog entiteta.

Vratimo se sad prvoj rečenici ovoga teksta. Ona kaže da se Dodiku svidjela nacionalistička uloga što ju je ozbiljnije počeo igrati prije koju godinu i ta rečenica podrazumijeva da njegova politička rola tokom većeg dijela devedesetih godina nije bila osobito bliska sadašnjoj mu poziciji: tih godina u njegovu političkom djelovanju nije bilo ni približno ovolike količine negiranja države Bosne i Hercegovine i nije bilo ovako snažnog negiranja bosanskih elemenata u vlastitom identitetu, te u identitetu Srba u BiH. "Zanimljiva je Dodikova politička historija", veli profesor Ćurak, "jer je on u toku rata pokazivao otvoreno i ozbiljno neslaganje s načinom realizacije srpskih nacionalnih interesa. No, politička prošlost irelevantna je za njegovo današnje ponašanje".

Vješti poduzetnik iz Laktaša na početku bosanskohercegovačkog višestranačja bio je pripadnik reformističke partije Ante Markovića. Nikad nije bio dijelom Karadžić-Mladićeve družine što je ubijala gradove i ljude po Bosni i Hercegovini, osnovao je opozicijsko Vijeće nezavisnih poslanika u Skupštini Republike Srpske, sredinom devedesetih potpisao je sporazum sa Sejfudinom Tokićem o suradnji bosanskih socijaldemokratskih stranaka, po potpisivanju Daytonskog sporazuma nastavio je biti najsnažniji Karadžićev opozicionar koji se zaklinjao u evropski put BiH, u ideale socijaldemokracije, u suradnju s Haškim sudom, u pogubnost nacionalizma…

Pritom, naravno, nije zanemarivao ni vlastite materijalne interese: njegove firme bavile su se trgovinom svega i svačega, a smatra se da je najveći novac zaradio na švercu cigareta. Otud mu i nadimak koji ga prati i danas – Mile Ronhill. Od 1996. naovamo Dodik je bio na čelu Saveza nezavisnih socijaldemokrata i, što je puno važnije, važio je za glavnog američkog miljenika u redovima bosanskih Srba.

Šakom i kapom

Taj status, do kojeg je došao rečenim oponiranjem Radovanu Karadžiću i njegovu SDS-u, 1998. godine okrunio je usponom na položaj predsjednika Vlade RS-a. Imenovala ga je tadašnja predsjednica srpskog entiteta Biljana Plavšić koja se i sama najednom bila prometnula u opoziciju Karadžiću i njegovu krilu stranke. Plavšićeva je, usto, tih godina počela njegovati i kooperativnost s međunarodnim faktorima s kojima je Dodik odavno plesao u istome kolu. Prva Vlada Milorada Dodika potrajala je do početka 2001., a te nepune tri godine ostale su u dobrom sjećanju stanovnicima Srpske: potekla je rijeka inozemnih donacija, Dodik je obilazio gradove i sela od Banje Luke do Trebinja, dijelio je šakom i kapom, jačao je svoju partiju i vlastiti kult, te se pokušavao baviti oporavkom privrede.

Mnoge familije prvi su se put nakon 1992. pošteno najele, ali ni Dodik nije ostao kratkih rukava. Debljali su se njegovi bankovni računi i gomilali stambeni kvadrati od Laktaša do beogradskog Dedinja. "Mile je krao, ali je i nama dao", često će se čuti po Republici Srpskoj.

Posjedovanje moći, Dodika je i u tom premijerskom mandatu bilo gurnulo u zagrljaj nacionalizmu. Povratak protjeranih Bošnjaka i Hrvata tekao je sporo ili nikako, nije bilo čišćenja policije i drugih entitetskih tijela od ljudi koji su sudjelovali u najtežim ratnim zločinima i nije bilo osobite suradnje s Haškim sudom. Sve se svodilo na povremene izjave da su Karadžić i Mladić kukavice koje svojim skrivanjem zagorčavaju život srpskome narodu. Dodik je istovremeno htio biti ekonomski preporoditelj i veći Srbin od svih političara što su izišli ispod Karadžićeva šinjela.

Može biti da je i to, uz stalna koalicijska preslagivanja unutar srpskih partija, doprinijelo njegovu ponovnom preseljenju u opoziciju, gdje će provesti narednih pet ljeta, do veljače 2006. godine. Unatoč (neuspješnim i više obrednim) istragama koje su ga sumnjičile za umiješanost u kriminalne poslove, opet je bio žestok opozicionar i opet se međunarodnoj zajednici ispostavljao najmanje lošim političkim rješenjem u Republici Srpskoj. Predsjednik Srpske Dragan Čavić dao mu je mandat za sastav Vlade šest-sedam mjeseci prije izbora 2006. i Dodik je, na prvi pogled mimo logike, prihvatio ponudu: kažemo na prvi pogled, jer kad se samo malo mućne glavom, postaje jasno da ovaj pragmatični politički primitivac, s bistrinom seoskog gazde koji zna "napraviti pare", ni minute nije htio otezati sa stavljanjem šape na financijske i privatizacijske tokove u Republici Srpskoj.

Vatrena retorika

I odmah se – još snažnije nego kad je prvi put dobio vladarsku moć – odao vatrenoj retorici u kojoj se našlo mjesta i za minoriziranje srebreničkog masakra, i za omalovažavanje države Bosne i Hercegovine, i za poistovjećivanje Sarajeva s Teheranom, i za bahato vrijeđanje stranih političara, i za uzdizanje u nebesa nedodirljivog statusa Republike Srpske, statusa koji, uostalom, nitko relevantan generalno i ne dovodi u pitanje… Na krilima te retorike glatko je trijumfirao na izborima u rujnu 2006., ali tada se nije dogodilo ono što se očekivalo u međunarodnim krugovima i među dijelom bosanskohercegovačkih analitičara: Dodik nije povukao kočnicu, nego ga je ponijela pjesma, pa je jednakim žarom nastavio inzistirati na praktičnoj državnosti Republike Srpske i počeo javno nuditi oklade da za desetak godina Bosna i Hercegovina, za razliku od Srpske, neće postojati.

U pauzama sklapanja unosnih poslova i prostačkog bahaćenja prema svima koji bi mu stali na put, uključujući i košarkaške suce, postao je i neformalni glasnogovornik tajnih želja bosanskohercegovačkih Hrvata. Njegov zagovor trećeg, hrvatskog, entiteta u BiH donio mu je i titulu osobe godine u izboru bosanskohercegovačkog izdanja zagrebačkog Večernjeg lista.

"Dodik je krenuo kao socijaldemokrat, potom se neko vrijeme klackao između socijaldemokracije i nacionalsocijalizma, a sad je ušao u fazu nacionaliziranja socijaldemokratske ideje, što je, naravno, vrlo opasan posao", kaže Nerzuk Ćurak i dodaje da u Dodikovu nacionalističkom uspjehu, kojemu se ne vidi kraja, uvelike participira i politika nacionalnih stranaka Bošnjaka i Srba. Ugo Vlaisavljević, profesor na sarajevskom Filozofskom fakultetu, specifičnost bosanske političke scene pronalazi upravo u pozicioniranju socijaldemokracije u etnonacionalističko političko polje. Kao što Dodikovi socijaldemokrati imaju tvrdi srpski predznak, tako – po Vlaisavljeviću – SDP u Federaciji BiH ima sve jasniju bošnjačku nacionalnu profilaciju.

"Poslije rata, međunarodna zajednica bila se posvetila civiliziranju nacionalnih partija što je dovelo do razmahivanja lijevih stranaka koje bez balasta prošlosti ulaze na područje uske etničke politike i pritom se ponašaju kao slonovi u staklarskoj radnji. U Dodikovu slučaju, zapaljiva tekućina upravo je to što on ne dolazi iz nacionalističkog stranačkog spektra", kaže za Feral profesor Vlaisavljević.

Po njegovu mišljenju, građanska opcija čim namiriše blizinu nacionalne države sve ostalo podređuje realizaciji države kao svog osnovnog političkog razloga, pa je takav izbor prioriteta dovodi na etnonacionalističke pozicije: ako se država ikad realizira – a teško je vjerovati da se takvo što može dogoditi – Dodik se onda komotno može vratiti socijaldemokraciji. "Dodik sad sluša naloge svjetine, to jest građanstva koje je postalo raspomamljeno i koje teži isključivo uskim etničkim interesima."

Pitanje je, dakle, služi li se Milorad Dodik – trenutačno najmoćniji čovjek u Bosni i Hercegovini – nacionalizmom u pragmatične svrhe učvršćivanja svoje vlasti i daljnjeg širenja (poslovnog) utjecaja ili je, pak, u jednom trenutku stvarno povjerovao u važnost svoje historijske uloge u obrani srpskih nacionalnih interesa na Balkanu, uključujući tu i goruće pitanje Kosova.

Golema ulaganja

Može se raditi i o jednom i o drugom, ili o mješavini ovih poriva, no ono što je opipljivo kaže ovako: Telekom Srpske prodan je srbijanskom Telekomu za 646 milijuna eura, u Rafineriju nafte Bosanski Brod ulazi ruski kapital, a investicija je teška 930 milijuna eura, ambiciozno se planira izgradnja autocesta, dogovaraju se golema strana ulaganja u energetski sistem, podižu se Vladine carske palače koje grade premijerovi jarani…

Milorad Dodik sve ovo ima pod svojom neposrednom kontrolom. On je jedini gazda, on izravno odlučuje o privatizacijama, kupcima, investicijama… Nešto kao "socijaldemokratski" zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. S njime se može dogovoriti svatko tko ima dovoljnu količinu novaca i čiji se mentalni sklop poklapa s mentalnim ustrojstvom pronicljivog i surovog polit-biznismena iz Laktaša: u tome je tajna neosporno veće privredne živosti u Republici Srpskoj, nego u bošnjačko-hrvatskoj Federaciji.

Zato Dodiku treba ovako zacementirana Republika Srpska, odnosno ne treba mu Bosna i Hercegovina čija bi javna poduzeća funkcionirala na razini centralne države i kontrolirala glavne resurse na čitavom teritoriju, čija bi tijela vodila sve privatizacijske procese i čija bi jedinstvena policija možda slušala i nekog drugog osim gazdu Milu. On će i dalje povremeno izlaziti s radikalnim izjavama, bavit će se dodatnom dekonstrukcijom Bosne, prijetit će povlačenjem kardinalnih poteza, zatezat će i popuštati, a sve stoga da bi stvari ostale onakve kakve su sad, to jest da bi se u njegovu privatnom entitetu mogao razvijati biznis bez državnoga upliva.

Igrom slučaja i aktualnih političkih okolnosti, nastojanje Milorada Dodika da sačuva moć koju ima podudarilo se s borbom za spas srpskih interesa na Balkanu: tako je seoski trgovac, kojeg je oduvijek zanimao samo privatni šićar, dospio u kožu obožavanog narodnog vođe. No, on može igrati ulogu koja je veća od njega zato što zna da međunarodna zajednica među Srbima u Bosni nema boljeg i zato što osjeća da će taj isti svijet u suočenju sa strahom od zaoštravanja pristati da BiH i dalje bude nefunkcionirajući eksperiment s vegetirajućim središnjim institucijama. Ili se Dodik ovoga puta malo prevario?

Feral Tribune