Dobro je da Julija nema dvije glave jer kada bi ih imala, već bi pojela i Juščenka i Janukoviča, rekao je njezin bivši suradnik Dmitrij Panamarčuk

Piše: Vlado Vurušić

Iako Ukrajinu tek očekuje naporna postizborna koalicijska trgovina, nakon uzbudljivih i do kraja neizvjesnih rezultata parlamentarnih izbora jasno je jedno – neprikosnovena je pobjednica nezadrživa 47-godišnja Julija Timošenko.

Jedna je od rijetkih uspješnih žena u nemilosrdnom političkom poslu uglavnom namijenjenom bahatim muškarcima, a uz to još vrlo zgodna, uglađena i seksepilna. Julija Timošenko svakako je fenomen. Neodoljiva, poduzetna, ambiciozna.

Julija Timošenko žena je zmaj, željezna lady, valkira narančaste revolucije, crna udovica ili bogomoljka koja pojede inferiorne mužjake kada joj više nisu potrebni. Sve su to odlike kojima se rado opisuje ta karizmatična liderica prodemokratskih snaga u politički nestabilnoj 50-milijunskoj zemlji s velikim nacionalno-državnim identifikacijskim problemima.

– Julija je ujedno i najbolje i najgore što se Ukrajini moglo dogoditi – kaže njezin nekadašnji suradnik, politolog Dmitrij Panamarčuk. Opisujući njezin položaj među dvojicom jakih ukrajinskih lidera – proeuropskog predsjednika Viktora Juščenka i proruskog konzervativca Viktora Janukoviča – Panamarčuk kaže: – Dobro je da Julija nema dvije glave jer kada bi ih imala, već bi pojela i Juščenka i Janukoviča.

Njezin izgled potpuno odudara od takve percepcije i njezine političke snage. Djeluje krhko i skromno. Bjeloputa plavuša velikih crnih očiju, s karakterističnom punđom pletenicom, u bijeloj, izvezenoj narodnoj košulji nudi neko uznemirujuće djevičanstvo, kao kakva slavenska riječna vila kojoj spin makeri žele dati karakter odlučne, emancipirane, ali ipak samozatajne žene.

Svoju je izbornu listu nazvala svojim imenom – Blok Julije Timošenko, skraćeno BJUT. Na ukrajinskom (ruskom) to zapravo znači “tući” pa i to nosi određenu poruku, a često se koristi i za dvosmislene, dobrodušne iili zlonamjerne šale i karikature. – Ona je bogata, moćna i teško onomu tko joj stane na put – kaže Viktor Neboženko, njezin bivši savjetnik i suradnik.

Julija se rodila u službeničkoj obitelji Latvijca, navodno armensko-židovskih korijena, Vladimira Grigjanisa kojem su, kažu, greškom birokrata prezime promijenili u Grigjan. Mala Julija noslila je to prezime do kraja srednje škole, kada je uzela majčino – Telegina. Odgajale su je majka i teta jer su joj se roditelji vrlo brzo rastali.

Rođena je na istoku Ukrajine, u zadimljenom industrijskom gradu Dnjepropetrovsku 1960. godine. Oduvjek je težila liderstvu pa je tijekom cijelog školovanja bila na raznim dužnostima, od predsjednice rezreda do šefice komsomolske organizacije. Bila je odlikašica, a četvorku je imala samo iz pjevanja!

U rodnom se gradu školuje, a već kao 19-godišnjakinja, studentica prve godine ekonomskog fakulteta, udaje se za godinu dana mlađeg Aleksandra Timošenka. Već sljedeće godine rađa kćer Jevgeniju.

S mužem se, prema legendi, upoznala tako što je on greškom okrenuo njezin broj telefona. Iako je bila mlada majka, na vrijeme završava fakultet, 1984. godine, te se zapošljava u najvećoj dnjepropetrovskoj tvornici poljoprivrednih strojeva “Lenjin”.

Ona i muž vrlo se spretno snalaze u gorbačovljevoj liberalizaciji gospodarskog života SSSR-a. Prvi novac zarađuju iznajmljivanjem videokaseta. I dok se veliko socijalističko carstvo raspada, energična Julija s mužem te nespokojne dane 1991. godine, dane rasapa države i sustava, dočekuje s određenim kapitalom.

Osniva tvrtku Ukrajinski benzin koja se do 1995. pretvara u jednu od najkrupnijih energetskih kompanija neovisne Ukrajine, a poduzetni bivši čuvar sovjetske ideološke čistoće, punac Genadij, uspijeva postati vlasnik nekoliko kamenoloma u kojima se vadi granit.

Julija se povezuje i sa zetom Leonida Kučme, Viktorom Pinčukom, danas jednim od najbogatijih ukrajinskih oligarha, a vrlo spretno koristi i poznanstvo s tadašnjim premijerom Pavlom Lazarenkom koji će krajem devedesetih zbog korupcije morati pobjeći iz zemlje. Postaje ekskluzivni uvoznik ruskog plina za Ukrajinu.

Plin i naftu Rusima uglavnom plaća jeftinom ukrajinskom pšenicom, a onda skupo preprodaje nužne energente. Time postaje predsjednica Jedinstvenog energetskog sustava Ukrajine.

Već tada dobiva nadimak “naftna princeza”, a 1995. godine postaje i potpredsjednica Lazarenkove stranke Gromada, no kada on politički propada zbog upletensoti u kriminal, neokrznuta se odvaja te osniva vlastitu stranku Batkivčina (Domovina), što joj na izborima 1997. godine donosi i zastupničko mjesto. Doduše, iz tog je razdoblja prati i dug poreznoj upravi od oko 500 milijuna dolara te još važniji dug ruskim tvrtkama za isporuku plina od 300 milijuna dolara.

Tada počinje graditi svoju političku karijeru, a kapital koji ostvaruje obiteljska korporacija Timošenko već se tada procjenjivao na četiri milijarde dolara. Danas neki na Zapadu tvrde da je teška preko 10 milijardi dolara! Počinje graditi i poseban upečatljivi vizualni imidž kojem je pomogao i orden koji je dobila od Pravoslavne crkve – orden Svete Barbare velikomučenice s kojom je marketinški magovi vješto poistovjećuju.

Krajem devedesetih autoritarni predsjednik Kučma uspijeva opstati na vlasti. Podršku mu je tada pružio i Viktor Juščenko. Neobuzdani predsjednik nagrađuje oboje – Juščenko postaje premijer, a Timošenko ministrica zadužena za energente.

No tada Ukrajina je bila na granici gospodarskog kolapsa, a zbog toga su jačale politička i socijalna nesigurnost. No Timošenko je spasonosna formula. Ukida pravo oligarsima da naplaćuju račune za plin i benzin i račune prenosi direktno na potrošače, i to samo za gotovinu.

Time je za nekoliko mjeseci uspjela povećati prihode u osiromašenoj državnoj blagajni za šest puta, čime je Juščenku omogućila da isplati dugove umirovljenicima, studentima i onima koji plaće primaju iz proračuna, a i Rusiji je vraćen dug od dvije milijarde dolara.

Hodala je po rubu provalije jer se zamjerila tzv. donjeckom i dnjepropetrovskom oligarhijskom klanu Suriku, Ahmetovu i Pinčuku.

Trojicu milijardera isključuje iz pregovora o isporukama ruskog plina i nafte. Juščenko je upravo na tim Julijinim zahvatima, kao premijer, postao omiljen i popularan u narodu, a ubojiti dvojac shvatio je da je došlo njihovih pet minuta te da im više ne treba pokroviteljstvo sve omraženijeg Kučme i da oni sami mogu preuzeti vlast u zemlji. Početkom 2000. godine koriste aferu s ubojstvom novinara Georgija Gongadzea, u koju je navodno bio umiješan Leonid Kučma osobno.

Juščenko i Timošenko postaju glavna oporbena snaga sve omiljenija u narodu. Zato je uvrijeđeni predsjednik prvo optužuje za korupciju i pranje novca, a zatim i hapsi. U pritvoru je tri mjeseca, ali kako je moć Kučmina režima nagrižena, sud je oslobađa svih optužbi.

Dolaze i zima 2004. te novi predsjednički izbori.

Timošenko vidi svoju šansu i želi u borbu, ali upravo tada rusko tužilaštvo protiv nje podiže međunarodnu potjernicu zbog navodne upletenosti u korupcijski skandal u ministarstvu obrane. Rusi su tako, da i nisu htjeli, izvanredno podigrali Juščenku, koji tada postaje zajednički kandidat ujedinjene oporbe, protiv izabranika Kučme, uvrijeđenih oligarha i Moskve – Viktora Janukoviča.

To su bili kritični dani u povijesti Ukrajine. Na izborima se varalo uzduž i poprijeko, a kada su Janukoviča proglasili pobjednikom, Kijev je tih snježnih dana proključao. Na čelu svega bila je strašna Julija. Kao nagradu za revolucionarni zanos kojim je dobiven treći krug izbora, u kojem je Juščenko već unaprijed bio proglašen pobjednikom, Julija Timošenko dobiva poziciju premijerke.

“Njezini” oligarsi ostaju postrani, ali se na red pozivaju protivnički. Digla se velika prašina, ali osim nekih kozmetičkih zahvata, sve je ostalo isto. Viktor Juščenko sve se više boji njezine popularnosti i na kraju “narančasti savez” puca u rujnu 2005. Timošenko je smijenjena, a u isto vrijeme Rusi odustaju od krivičnog progona.

Juščenko tada za svojeg saveznika bira dotadašnjeg ljutog protivnika Janukoviča, ali time samo ojačava Timošenko koja je na nedavnim izborima pokazala svoju pravu snagu te se može očekivati da ponovno zasjedne u fotelju kao premijerka. Sebe, kaže Panamarčuk, svakako jednog dana vidi kao predsjednicu, vjerojatno najzgodniju otkako su žene u politici.

Jutarnji dnevnik