Zar i kod nas nije bilo bogatih ljudi u socijalizmu, koji tek sada vade novac iz čarapa i stranih banaka i grade dvorce. Prije se nisu usudili, makar su jedni za druge znali

Piše: Duško Miličić*/Vjesnik

Svi se bespogovorno slažemo da je poštenje odgojna i karakterna crta časna čovjeka. Biti pošten – to zvuči gordo. Ali to ne znači samo biti pošten u materijalnom smislu, već u odnosima s drugim ljudima, u držanju do zadane riječi i u razumijevanju i postupanju s nizom zadaća što čine život. Nagrade za to nema, osim one crkvene koja obećava bolji život na drugom svijetu. Na ovom svijetu sve vas veći broj smatra dobricom i budalom. Žalosno, ali istinito.

Ipak, ima i još jedna nagrada na ovom svijetu: teško ćete dospjeti u zatvor. Do nedavno ste baš zbog poštenja mogli dospjeti u zatvor ako ste se ogriješili o aktualnu politiku vlasti. Koliko je samo ljudi moralo poginuti da se to popravi. Ali, biti pošten dvojbeno je uvijek.

Ako se radi o pametnom, sposobnom čovjeku na konjunkturnom mjestu koji je besprijekorno pošten, svi lopovi sumnjaju da ih je on nadigrao. Oni jednostavno nemaju takav mentalni sklop da bi drukčije mislili. Mnoge upravo takvo poimanje postupno pokvari, poput one Balzacove zakonitosti: kad je djevojka stvarno poštena, a svi susjedi o njoj govore kao o pokvarenoj, djevojka s vremenom razmišlja isplati li joj se biti čednom kad svi misle da nije. Neki poštenjaci pritisnuti time, pritisnuti neimaštinom i prigovorima kod kuće da su nesposobni, posustanu. Ali oni utrče u igru nespremno, neiskusno i često im veliki iskusni lopovi viču »drž"te lopova«.

Naravoučenije: ne igraj se ako ne znaš. E sad, da ovo ne bi bila pouka kako biti ili ne biti lopovom, moram reći da sam takve stvari viđao.

Lopovom se može postati generacijskim naslijeđem, od djeca i oca na sina ili znanjem kako iskoristiti priliku. Nije priča o džeparima ili tatu koji obija vrata. Riječ je o onim lopovima u rukavicama, koji nemaju potrebe razvaljivati bilo koja vrata, oni razvaljuju poduzeća, ustanovu ili – državu. Kad bismo realno i ozbiljno razmatrali problem, onda nam svima mora postati jasno da nema velikog bogatstva stečenog »poštenim radom«. Kad bih samo naveo najveće svjetske znanstvenike, najsposobnije inženjere, liječnike, izumitelje ili slično, ne bih među njima našao niti jednog jako bogatog čovjeka. I kad se radi o naslijeđu, netko je nekad morao negdje zagrabiti, pa onda i oploditi. Ali, najprije zagrabiti.

Nisu svi pronašli naftu ili zlatnu žilu, a nisu svi bili niti na rijeci Oranje i našli dijamante. Prema tom zavaravanja nema. I sad glede nasljedstva. Jedni nasljeđuju silno bogatstvo i odmah su »prinčevi«. Drugi su imali što naslijediti, ali im je komunistička vlast cijelo nasljedstvo oduzela (a kad će se to vratiti – ne zna se). U startu jednak položaj, ali karambol na putu.

Nevjerojatno je, ali istinito, da su iz totalne bijede i gladi u SSSR-u iznikli najbogatiji ljudi svijeta u vrlo kratkom vremenu. Kako je to moguće? Kod nas se barem zna da su to ratni profiteri, ali odakle tolike milijarde dolara u rukama ruskih bogatuna.

Je li to ono »partijsko zlato« što se nakon revolucije u tonama selilo na Zapad tko bi to znao. Čudni su putevi revolucije.

I dok su gladni radnici pjevali pjesme o blagodati socijalizma i crnčili bez razloga, pravi su igrači čekali svoj trenutak. Pa zar i kod nas nije bilo bogatih ljudi u socijalizmu, koji tek sada vade novac iz čarapa i stranih banaka i grade dvorce. Prije se nisu usudili, makar su jedni za druge znali. Zavjera šutnje.

Uostalom, zato neki u Hrvatskom saboru nisu pristali na imenovanje 200 najbogatijih obitelji u Hrvatskoj, a pripisuju ih Tuđmanu. I u pojedinim strukama, a ja poznajem medicinare, postoje oni koji su se obogatili istim radom (ili čak slabijim) poput onih koji nisu stekli nikakvu imovinu. Ne radi se o nikakvim nasljedstvima nego o stečenim dobrima. Uostalom, nije drukčije niti u drugim strukama.

I još nešto: čim se pojavilo tržište s puno lijepih stvari, odmah su plaće premale i novac se namiče »snalaženjem«, pa kraducka koliko tko može, ako može i ako nije kongenitalno pošten. Poštenom čovjeku preostaje samo zadovoljstvo zbog činjenice da je pošten i da mirno spava (ako u susjedstvu nema ambroziju).

Ako se to ne promijeni što očekivati od ljudskog društva, od djece koja to gledaju i o tome slušaju? Nije samo globalno zatopljenje prijetnja čovječanstvu, ono je prijetnja samome sebi. Ako se ne promijeni (teško). Predaleko je to otišlo.

*Autor je doktor nauka, univerzitetski profesor u penziji