On je poput vjetra, poput najljepše ciganske muzike, poput mašte… jedna mala TV vijest, skrivena u dnu ekrana, ovih je dana rekla da je umro, kao još jedan iz svoje velike porodice, nekada ih je bilo čak 88, otišao je od gladi i iscrpljenosti

Piše: Heni Erceg/Feral Tribune

On je poput vjetra, poput najljepše ciganske muzike, poput mašte… jedna mala TV vijest, skrivena u dnu ekrana, ovih je dana rekla da je umro, kao još jedan iz svoje velike porodice, nekada ih je bilo čak 88, otišao je od gladi i iscrpljenosti, daleko od doma, gdje je u neljudskim uvjetima živio od početka rata u Hrvatskoj. Na nekoj zapuštenoj farmi, uz ostalih sedamnaestak zatočenika, aristokratskog porijekla, prepušten gladi, žeđi, bolestima i konačno dokrajčen užasnim ovoljetnim vrućinama.

Ne znam kako mu je bilo ime na koje se odazivao, kaskao ili rzao taj konj, lipicanac, posebne, rijetke pasmine, uzgajan u Sloveniji u vrijeme bivše Jugoslavije, živio u Lipiku, odakle ga, dolaskom u grad ratne 1991., hrvatska vojska najprije istjeruje iz štale na ulicu, a potom ga bivši čuvar zajedno s ergelom odvodi preko Bosne u Srbiju, dugim i mukotrpnim putima na kojima će mnogi njegovi umrijeti, izgubiti se ili biti ukradeni.

Život njegov i preostale mu rodbine od tada je nalik na pakao, mada se čitava ergela, zbog svoje visoke rodne i novčane vrijednosti zapravo smatra blagom kojega je vlasnik bila i ostala Republika Hrvatska. No to nipošto ne znači da se kao dobar i odgovoran vlasnik i ponašala, pa je lipička ergela postala predmetom nesuvislog spora između Hrvatske i Srbije, a podaci o imenima i vrijednosti tih prekrasnih životinja i danas su u rukama čovjeka koji ih je, doduše, oteo iz Lipika, ali se kasnije i jedini brinuo za njih, da bi ih konačno, nakon višekratne prepiske s hrvatskim vlastima i apela za pomoć, smjestio na farmu nekog probisvijeta u blizini Novog Sada, čovjeka koji ih je, shvativši da ih ne može skupo prodati jer ne posjeduje njihove rodovnice, a ni Hrvatska nije reagirala na zatraženu otkupninu, polako ali sigurno doveo do ruba uginuća.

Ta divna stvorenja koje je većina od nas, barem jednom u životu, otišla posjetiti u Sloveniju ili Lipik, doživljavajući ih čudesnim i posebnim bićima, vrijednima svake brige i pažnje, točnije malobrojni preživjeli članovi velikoga stada, svoj su život proveli u uvjetima najstrašnijeg logora, nitko ih nije hranio, nitko njegovao, pa se na novinskim i internetskim fotografijama vide na njihovim tijelima otvorene rane, da bi tako sve gladniji, zapušteniji i mršaviji došli konačno do ruba smrti.

Ni pisma ni apeli upućivani hrvatskim vlastima, o srbijanskim da se i ne govori, nisu međutim rezultirali niti nastojanjem da im se tamo u tom logoru omogući barem redovita ishrana i liječnička skrb, a kamoli njihovim povratkom u Hrvatsku gdje su rođeni i odakle ih je hrvatska vojska otjerala, kao da je, bože prosti, bila riječ o srpskim civilima. Kazali su, hrvatski vojnici u Lipiku, trebaju im njihove štale, a i tko da vodi računa još tamo i o nekim beštijama.

Dobro, bio je rat, kao opravdanje za sve i svašta, ali zato nemojte misliti da nakon rata Hrvatska, civilizirana i demokratska, u kojoj se poštuju prava svih njenih žitelja, makar bili i konji, nije još prije deset godina oformila posebno Povjerenstvo za povrat lipicanaca unutar Ministarstva poljoprivrede, pa su tamo sigurno neki ljudi primali redovitu plaću od koje su i živjeli i hranili se, dok su oni zbog kojih su njihova radna mjesta osnovana, umirali od gladi, žeđi i sveopće iscrpljenosti, a koji temom postaju ili zbog upornosti nekih novinara i čovjeka koji ih je odveo iz Hrvatske ili tek onda kada neki od njih umre u neljudskim, čak i nekonjskim uvjetima.

Pa kaže ovih dana ministar Čobanković: "Odlučni smo da se to pitanje napokon riješi! Jer su lipicanci ukradeni i moraju biti vraćeni u Lipik!" Ali nisu oni one slike ukradene iz Vukovarskog muzeja, nisu ni Meštrovićeve skulpture ukradene u Otavicama, pa da mogu preživjeti na svakom zidu i u svakom kutu i čekati da se dvije države dogovore o povratu ukradene imovine. Oni su živa bića, o kojima čak i da ne vrijede, a vrijede i mnogo više od nekih skupocjenih ulja na platnu, matična država nije vodila računa, jer da je htjela morala je pronaći načina da više od deset godina nakon rata, kada su već svi putovi suradnje sa Srbijom otvoreni, nađe načina da iz logora i od sigurne smrti spasi ta čudesna bića, rijetke pasmine, a ako ćemo u duhu ideološke korektnosti, još i hrvatskog porijekla. Ali nije isto biti hrvatski čovjek ili konj rođen u Hrvatskoj, i na toj se razlici uočava razina civiliziranosti svake hrvatske vlasti i njene bezvoljnosti da se bavi tamo nekim konjima, makar to bili skupi, posebni, rasni lipicanci.

I ne samo da nije isto, nego biva još jednom da nipošto nije lako biti konj i da ti tu ne pomaže nikakav dokument o rasnoj uzvišenosti, da te u ratnom vihoru tvoji tretiraju baš kao konja, bezvrijednog i suvišnog, da bi te potom otmičari, budući da te nisu mogli dobro unovčiti, prepustili polaganoj smrti u uvjetima života u logoru.

Nebriga o konjima, psima, životinjama uopće, govori međutim itekako mnogo o svijesti svake zajednice, njene vlasti ali i građana, pa dok oni prelijepi konji jedva lipšu negdje u pustopoljini Srbije, potpuno iscrpljeni a da bi se prisjećali osjećaja vjetra u grivi, dotle je jedan drugi razbojnik u nekom selu blizu Knina, lišen ikakve savjesti ili svijesti, izjavio novinarima: "Jesam, polio sam ga benzinom, udario sjekirom po glavi i na kraju isjekao!" I još: "Strvina je dobila što je zaslužila, jer to nije bio pas čuvar, nego obična štetočina!" A čitav grijeh "strvine" koju je "čovjek" zapalio i iskasapio bio je što se umiljavao svima, pa kada je policija došla u selo, Boki svoga gazdu i svoga ubojicu nije upozorio nego je ušao u policijski automobil i "počeo im se umiljavati". To mu je presudilo, pa ga je "čovjek" i gazda, kako sam priča, sapleo u jutenu vreću, polio benzinom i zapalio. "Trčao je zapaljen po boksu i jedva sam ga uspio pogoditi sjekirom, eto to je cijela priča i neka je proklet onaj tko me prijavio", zaključuje vlasnik masakriranog Bokija, koji je bio kriv zato jer je bio umiljat.

Njegova nasilna smrt, međutim, nije nikakav presedan, ona je dio tradicije barbarstva koja nas tako neraskidivo povezuje s onima od kojih smo stalno htjeli biti drukčiji, onih "tamo daleko" koji jednako okrutno na smrt izgladnjuju ona predivna bića, ona koja su čovjeku kroz povijest omogućila preživljavanje, koja uvijek traže tek minimum pažnje i nježnosti.

Pa kako onda od takvih država, čija novija povijest svjedoči zločinački odnos čak i prema susjedima koji nisu bili ni konji ni psi, i koje se ni petnaest godina kasnije ne mogu suočiti s istinom o svojim zločinima, očekivati da spase ono malo preživjelih logoraša sa zapuštene farme blizu Novog Sada i omoguće im da ostatak života provedu u dosluhu s prirodom i čovjekom. Onako kako to baš konji umiju, poput vjetra ili mašte ili najljepše ciganske pjesme.