Rade Aleksić: Ponosan sam što je moj Srđan postao simbol dobrote

by PCNEN | jul 11, 2007 | Drugi pišu | 0 comments

Svaki put kada se priča o Srđanu ponovo ga sahranjujem i miješam ona osjećanja koja sam imao prije četrnaest i po godina, kada se sve to odigralo, sa ponosom što sam mu otac i što sam ga takvog imao

Piše: Vesna Duka/Nezavisne novine

Kada je nedavno Dejan Bodiroga, otvarajući košarkaški kamp "And 1 Rising Stars" u Trebinju, objelodanio da će se sportski kompleks u naselju Bregovi u ovom gradu, koji je do tada nosio njegovo ime, ubuduće zvati Srđan Aleksić, poslije kratkotrajnog muka i ponekog pritajenog jecaja iz publike se najprije prolomio gromki aplauz nekoliko hiljada Trebinjaca, a onda su svi okrenuli glave ka vrhu tribina, prema mjestu na kome je sjedio otac pokojnog Srđana, Rade Aleksić.

Čika Rade, kako ga sada oslovljava cijela bivša Jugoslavija, dobija pisma iz svih nekadašnjih republika jednostavno adresirana na ime Rade Aleksić, Srđanov otac.

NN: Nakon prvih utisaka iz kampa, kako se sada osjećate?

ALEKSIĆ: Svaki put kada se priča o Srđanu ponovo ga sahranjujem i miješam ona osjećanja koja sam imao prije četrnaest i po godina, kada se sve to odigralo, sa ponosom što sam mu otac i što sam ga takvog imao.

I sada, kao i prije nekoliko dana, mogu da kažem da sam ponosan što je taj sportski kompleks dobio Srđanovo ime jer se na tom mjestu, ne samo na kampu nego svakodnevno, okuplja mladost koja se sportom uči da oplemeni sebe, da ne bude zla, da se zdravim tijelom i duhom bori protiv svih pošasti današnjice, kojih nije malo. Ponosan sam što se od imena mog pokojnog sina stvara simbol dobrote, blagosti u ljudskoj duši, što se od sjećanja na njega stvara jedan lik koji ulijeva vjeru u čovjeka i daje mu nadu da se može živjeti u miru, bratstvu, slozi, razumijevanju, toleranciji. Drago mi je, u stvari, da taj lik narod hoće da nazove Srđan, kao nešto što više nije vlastito ime, nego nešto univerzalno.

NN: Srđanu je nedavno posthumno dodijeljena i povelja Helsinškog komiteta za zaštitu i promociju ljudskih prava. Kako gledate na tu povelju?

ALEKSIĆ: To je tek jedan poseban odnos. Držim je u kući poput najveće dragocjenosti, zajedno sa Srđanovom slikom iz JNA, na kojoj je uhvaćen pravi lik mog sina, s osmijehom koji otkriva svu njegovu blagost, a ujedno i životnost, srčanost, koja mu je bila prirođena.

Kada sam u Sarajevu, na dodjeli povelje, pogledao u članove Helsinškog komiteta, brojne novinare, rodbinu, prijatelje, u svakom od njih vidio sam djelić Srđana. To je sreća za mene i to mi i danas uliva nadu jer sam vidio dobrotu u ljudima koja je spas za čovječanstvo. I tada sam se, kao i danas, sjetio da je Srđana bilo dosta i da ih, na svu sreću, ima i danas, i mladih i starih, koji ratno ludilo nisu željeli, niti ih je ono ponijelo, pa se danas udružuju da bi spasili ono što se spasiti da. Tako je i moj Srđan spasio Alena, Bošnjaka, ne obazirući se na to što je on druge vjere, već noseći u svijesti samo činjenicu da je on čovjek.

I onda kada su mi te daleke 1993. kazali šta se desilo, da je stradao braneći Bošnjaka, znao sam da je to bilo tačno tako i da Srđan nije ni mogao drugačije reagovati, u stvari drugačije nije bio naučen.

NN: Nakon dodjele povelje pokreću se i brojne inicijative oko pravljenja spomenika Vašem sinu. Kako bi on, prema Vašem mišljenju, trebalo da izgleda?

ALEKSIĆ: I ranije sam vam pričao o fontanama koje gradim u posljednje vrijeme jer, prema onoj narodnoj, čovjek dok je živ ne smije da se preda i treba da stvara. Zato i sada, kada razmišljam o spomen-obilježju mom sinu, a o tome često mislim i dirnula me je duboko ta ljudska plemenitost, ja uvijek zamišljam fontanu, jedan izvor kao simbol života koji pobjeđuje smrt. Pored izvora bi, negdje na nekom kamenu, sjedio Srđo, onako sa blagim osmijehom punim života, kao da želi da zagrli i pozdravi svakoga ko tuda prođe. Smatram da je i Trebinju potrebno tako nešto, da se izdigne kao grad dobrih ljudi.

Ima tu pored Trebišnjice, odmah prije prvog gradskog mosta nazvanog Kameni most, kada se u grad ulazi iz pravca Nikšića ili Bileće, kuća sa galerijom koju na neobičan način, od neobičnih oblika kamena, gradi poznati umjetnik Milivoje Bokić. Tu, u blizini, i ranije sam želio napraviti jednu fontanu, a sada se ta moja ideja proširila i sjedinila s inicijativom izgradnje spomen-obilježja, pa bi se dio od ovog objekta do Kamenog mosta, prostor koji je inače neuređen, mogao kultivisati tako da se na tom potezu napravi jedan park, u koji bi ljudi rado svraćali i u kome bi se našlo i jedno mjesto za simbol koji bi se zvao Srđan.

Srđana, kao pojam dobrote i otpora zlu, izgrađuju ljudi širom planete Zemlje kao svoju nasušnu potrebu da se tom zlu odupru. Zato mislim da tim ljudima treba pružiti priliku da učestvuju i u izgradnji spomen-obilježja, kako bi se i na taj način sjedinili i oplemenili sa Srđanom.

NN: Često Vam stižu pisma od nepoznatih ljudi sa svih strana svijeta, u kojima pišu o Vašem pokojnom sinu?

ALEKSIĆ: Gotovo svakodnevno. I ne samo da pišu oni koji su poznavali Srđana, već i nepoznati ljudi koji ni sa Trebinjem, ni sa ratnim događanjima na ovim prostorima nisu imali veze, ali su kao čovječnu pobudu osjećali potrebu da mi se jave. Zanimljivo je da većina njih ni ne zna moju adresu, a pisma iz Švedske, Amerike, Kaira, Srbije, Hrvatske, stižu adresirana samo na moje ime, sa naznakom "za Srđanovog oca". Pišu čak i pjesme na kojima bi im pozavidjeli mnogi poznati majstori pera.

Ipak, najdraži su mi živi kontakti s ljudima koji žele sa mnom da se vide, rukuju, izraze svoju tugu za svim što se desilo, a upravo tako je bilo na ovom košarkaškom kampu – osjećao sam iskrenost tih ljudi, što me je najviše uzbudilo. Raduju me i susreti s Alenom Glavovićem, koga je moj Srđan spasio, jer taj dečko me posjeti svaki put kada dođe u Trebinje iz Švedske, gdje sada živi. Drago mi je da vidim njegovu djecu, jer tada pomislim – to su moja djeca i to je moj Srđan.

Međutim, ako se to može nazvati srećom, ja sam ipak srećan u svojoj fizičkoj nesreći kada mi se desi da mi mladi ljudi prilaze, kao što mi je nedavno prišla jedna studentkinja iz Trebinja i rekla: "Vi ste, čika Rade, učinili da mi, Trebinjci, svuda idemo uzdignute glave."

Meni u takvim trenucima srce bude kao naša planina Leotar i pomislim da smo u tim rečenicama ja i moje dijete zajedno – u čovjeku.

Pjesma posvećana Srđanu

Rade Aleksić nam je dao i jednu od pjesama posvećenih njegovom pokojnom sinu, koju je dobio u pismu:

"Ne, ne srdi se više, ne strepi, već spavaj…

Djelo je tvoje krik svjetlosti u bezumlju mrtve noći.

Dao si sebe, da produži drugi – Zar si od toga mogao bolje?

Djelo je tvoje bujica što vrije/ u jednoj, jedinoj kaplji znoj,

čovjeka u vasioni.

Ne, ne srdi se više,

ne strepi, već spavaj…

Poneko za tebe još ime ti nosi,

da preda dalje, da produži drugi