Povodom najnovijih poruka sa crkvenih i političkih adresa

Piše: Stevo Vučinić/Vijesti

Neke crkvene i političke adrese umišljaju da crnogorsko crkveno pitanje mogu riješiti promjenom imena srpske crkve u Crnoj Gori. U svojoj umišljenosti pretpostavljaju da crkvi koja je u biti srpska dodaju pridjev crnogorska i privole je da iskaže formalni respekt prema crnogorskoj državi, zastavi i himni. Ovakva politika pretpostavlja formu suštini a mi iz crnogorske crkve suštinu formi. Dovoljno razlike da se nikada ne složimo. A bez crnogorske crkve i Crnogoraca ovo pitanje, ne samo da se ne može, već i nećemo dopuštiti da se rješava. U dubokoj su zabludi i ukoliko umišljaju da je crnogorska crkva personalno a ne procesno pitanje koje se može riješiti rješavanjem od nekolika pojedinca iz naše crkve. Jer mi vapimo za našom crkvom i taj vapaj neće biti ni veći ni manji, ni sa nama ni bez nas, ali će ostati vapaj.

Mnoga puta sam govorio i više puta pisao da nas premudrost vlasti ne može nadmudriti da se privolimo da nas preosvećeni svojom mudrošću uvede pod njegove duhovne kompetencije. Dakle, niti ćemo ući u crkve, niti ćemo klekuti pred oltarima na kojima služi svještenstvo beogradske Patrijaršije, osim sa našim sveštenstvom koje služi crkvi koja je u svojoj biti hrišćanska i crnogorska. Zašto? Zato što je i po teološkoj definiciji svakoj pravoslavnoj crkvi povjeren njen narod na upravljanje i razvijanje hrišćanskih vrlina. Recimo, srpskoj srpski, ruskoj ruski a crnogorskoj crnogorski narod, naravno, ne narod u teritorijalnom, već nacionalnom smislu; kao zajednica ljudi koji dijele iste povijesne, kulturne i sakralne vrijednosti. Zbog čega se mi Crnogorci indetifikujemo samo sa vrijednostima cijelog crnogorskog državnog prostora, i ni manje ni više. A oni koji se smatraju Crnogorcima u teritorijalnom smislu drže da su oni dio neke šire cjeline koja zahvata prostore i Hrvatske, Bosne, Srbije, Kosova, čak i Makedonije. Razumijemo ih, ali sa njima ne dijelimo iste vrijednosti što je dovoljna razlika da se baš u supstancijalnim pitanjima za naš narod i zemlju ne slažemo i, mislim, nikada se nećemo složiti uprkos naporima umišljenih.

Upravo, napisano teološko određenje pravoslavnih crkava određuje njihov karakter zbog kojeg se one primarno bave prirođavanjem drugih naroda njihovom matičnom narodu i državi. U našem slučaju srpskom i srpskoj državi kojoj su jedino i lojalni što je za nas kao narod i za našu zemlju neprihvatljivo ukoliko nemamo namjeru da se samolikvidiramo. Nije to osobina samo srpske, već i ruske i grčke crkve. Zato je tvrdnja klira beogradske Patrijaršije u Crnoj Gori da je svakom hrišćaninu svaka država jednako draga i dobra ako u njoj može da propovijeda Hristovo jevanđelje najobičnija ekvilibristika koja ima za cilj da na prepreden način zadrži i potvrdi njenu ekskluzivnu poziciju jedine pravoslavne crkve u zemlji koju će, naravno, po prirodi svog bića, prvom prilikom iskoristiti u korist države Srbije.

Ovom prigodom samo ću ukratko nabrojati posljedice kulturološke i političke naravi koje je uzrokovala srpska crkva u zemlji. Uzurpirala nam je 60 manastira i 571 crkvu. Enterijerno i eksterijerno već je izmijenila sve naše svetinje na način koji gledaocu sugeriše da su naši preci gradili po uzoru na kosovskometohijsku graditeljsku školu i da su njihovi ktitori sveti Sava i Nemanja, uprkos činjenici da naše kamenje svjedoči samo našu prošlost i naše prađedove. Nekontrolisano raspolaže svom našom imovinom vrijednom hiljadu miliona eura kojom finansira protivustavnu djelatnost u zemlji. A okuplja i predvodi političku opoziciju čiji je smisao postojanja aneksija zemlje državi Srbiji. Na koncu, pozivam se i na poslovicu da vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada-čiji smisao i praktičnu manifestaciju nijesam spreman da dovodim u sumnju.