Iz Crne Gore više nikad neće krenuti tenkovi na susjede. Uz zvuke vojne muzike, u utorak je u Podgorici izrezana prva od 61 čelične grdosije, koliko ih trenutno ima crnogorska vojska. Jedan jedini tenk biće sačuvan kao muzejski eksponat.

Piše: Danas

Tako je otpočeo program demilitarizacije Crne Gore, čiji je veći dio prošlosti protekao u ratovanju i u kojoj je bilo sramota ne odslužiti vojni rok. U prosjeku svake pete godine, što je možda i svjetski rekord, Crna Gora je vodila po jedan rat, isključivo odbrambeni, izuzimajući ovaj iz devedesetih. Tada su iz nje krenule kolone tenkova da pale i ruše po Konavlima i Hercegovini. Toga se i danas stidi dio Crne Gore, uglavnom isti onaj koji sada bezrezervno pozdravlja odluku vlasti da tenkove uputi kao staro gvožđe u visoke peći nikšićke Željezare. A mnogi iz današnje vlasti su, valja podsjetiti, prije petnaestak godina klicali ratu. Vremena se mijenjaju, i (neki) ljudi u njima.

Onaj drugi, militantni dio Crne Gore, koji je u ratnim devedesetim bio većinski i koji je "drugo oko u glavi" uveo u rat, danas je, srećom, u manjini. Žaleći za tim vremenima, on nariče nad uništavanjem teškog naoružanja. Personifikuju ga mahom opozicione stranke sa prefiksom – srpski. Za njih je ovo "veleizdajnički čin", "udžbenička izdaja", "nepromišljeni čin" koji građanima ne garantuje "makar minimalnu bezbjednost"…

A i prije nego što se stiša ova anahrona patriotska galama, sračunata prvenstveno na prikupljanje političkih poena, nije teško prepoznati nekoliko činjenica zbog kojih tenkovskoj koloni treba poželjeti srećan put u topionicu. Na modernim bojištima ovi tenkovi predstavljaju antikvitete. Njihovim uklanjanjem Crna Gora samo može zadobiti veće povjerenje susjeda. Reciklirana gvožđurija više neće biti zagađivač životne sredine u prvoj ekološkoj državi svijeta, ne može biti primamljiva roba za trgovinske malverzacije… Na kraju, Crna Gora je kao članica UN-a i OEBS-a, dužna da poštuje sve njihove sporazume o višku naoružanja.

Stoga u cijev onog tenka koji će mirovati u nekom vojnom muzeju treba zadjenuti cvijet i 3. jul upisati kao važan istorijski datum u hronike ovih prostora na kojima češće caruje oružje nego razum i miroljubivost.